Slatko i idilično bilo je na otvorenju izložbe "Saccharine Idyll" slikarice Martine Grlić u galeriji Trotoar.
U prijevodu, njena "Ušećerena idila" doslovno je poput slatkog mamca privukla i masu ljudi pa ovom slatko, možemo dodati da je otvorenje bilo i gužvovito što je sada već tradicija te iznimno žive i posječene zagrebačke galerije. Martinina platna posebno su privlačna i zavodljiva, na trenutke nježna, a inherentno ambivalentna, pružajući pritom izazov za interpretaciju. Zanima ju kako svakodnevni predmeti i popularna kultura slijedom društvenih i političkih promjena transformiraju svoje značenje, ona slika svoju dekonstrukciju politike sjećanja.
Kao i do sada, i u ovdje izloženim radovima paleta boja je nježna, pastelna, linije zamagljene, a tematski se isprepliće ružičasto cvijeće preuzeto iz obiteljskog albuma, a koje ovdje postaje iluzija idile. Tu su i ostali fragmenti sa starih fotografija i iz nečijih davnih života, šećerni mladenci sa svadbene torte, konjići iz staklene kugle... kojima umjetnica pokušava rekonstruirati sjećanja, a pri tome je svjesna da ih ne može potpuno povratiti.
O njenom novom ciklusu kustosica Martina Rodrigues kaže: - Saccharine Idyll (Ušećerena idila) Martine Grlić nudi osjećaj sigurnosti i utjehe, prizore sitnih radosti i toplih sjećanja. Sve djeluje poznato, bezazleno, pa tonemo u vlastite uspomene. Čim skliznemo i zagrizemo, ispod opne izmigolji crv.
Priče nastaju iz potrebe. Iz napora da se snađemo u svijetu raspršenom i zastrašujućem. Iskustva, odluke i slučajnosti naviru bez reda, bez odmaka. Zato smišljamo priče. Ne da uljepšamo život, nego da preživimo. Biramo, brišemo, spajamo, poput opsjednutih graditelja, dok ne oblikujemo privid cjelovitosti. Narativ postaje skela našeg identiteta, krojena prema našim potrebama. Mamac nije u postojanju narativa, već u našoj upornoj sklonosti da mu se predajemo kao istini, kao jedinom mogućem scenariju; a što se događa kad skela počne pucati?
"Jedini je problem bio u tome što me cijelo moje obrazovanje, sve što su mi ikada rekli ili što sam sama sebi govorila, uvjeravalo da se takva izvedba ne improvizira: trebala sam imati scenarij, a zametnula sam ga. Trebala sam čuti upute, a više ih nisam čula. Trebala sam poznavati radnju, ali znala sam samo ono što sam vidjela: bljeskove slika u promjenjivu slijedu, prizore bez ‘značenja’ izvan njihova privremenog rasporeda, ne film, nego iskustvo montaže. U onome što je vjerojatno bila sredina moga života još sam htjela vjerovati u narativ i u njegovu razumljivost, ali spoznaja da se smisao može izmijeniti pri svakom rezu bio je početak uvida da je iskustvo više električno nego etično."
Sve se priče sentimentaliziraju. Kao i sjećanje. Kada za polazište izabire fotografije iz obiteljskih albuma, Martina Grlić uvlači se u varljivost pamćenja (jer joj je nemoguće umaći) i svjesno se njome koristi kao radnim materijalom. Njezine slike nisu dokumenti, nego konstrukti: ono što nas privlači nije istinitost prizora, već način na koji je aranžiran da nas zadovolji. Rekviziti dekora lebde nad sfumato tratinčicama i portretima nasmijanih žena. Sve je ružičasto, mekano, preslatko. Idila podrhtava po rubovima. “Nema ništa lijepo u ovim slikama”, kaže autorica; poznato se odjedanput pretvara u strano. Ušuljava se nelagoda. Ono što se isprva činilo ljupkim otkriva drugi, nimalo pitomi, registar: matricu želja i strahova. Simboli koje poznajemo – bijela vjenčanica, kupid, blještavi nakit – istodobno prizivaju obećanje i prijetnju. Postaju nositelji kolektivnih iluzija, relikti ideologija koje su nam nekad zadavale okvire, a sada, otrgnuti iz svojih izvornika, vrte se kao defektne heraldičke značke.
Pastelna idila ne tješi; predugo smo igrali tu scenu. U slikama Martine Grlić sentimentalnost se izokreće u ironiju, u tanku iglu koja probada iluziju i otkriva mehanizme kulture feminiteta, potrošnje i nostalgije dok neumorno pumpaju inventar šupljih rituala. A ono što se i dalje nudi kao normativ sreće – obavijeno ljepljivom ružičastom glazurom – ostavlja okus koji je sve osim sladak.
Martina Grlić (Zagreb, 1982) slikarica je čiji rad proizlazi iz interesa za figuraciju i narativni potencijal slike. Bavi se istraživanjem sjećanja, društvenog nasljeđa i rodnih perspektiva, koje razvija kroz transformaciju pronađenih fotografija i fragmenata popularne kulture. Spajajući dokumentarno i intimno, oblikuje prizore na granici osobnog i kolektivnog pamćenja.
Izlagala je u brojnim institucijama i galerijama, među kojima su Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalni muzej u Gdanjsku, Ningbo Museum of Art u Kini i Künstlerhaus Wien u Beču. Među samostalnim izložbama ističu se Memory Projects (Fragment Gallery, New York, 2024), Mindscapes (Galerija Bačva, HDLU, Zagreb, 2022; Kibla, Maribor, 2023), Hypermnesia (Lauba, Zagreb, 2021; Fragment Gallery, Moskva, 2021), Distinct Realities (Potemka Galerie, Leipzig, 2019), Memory and Conflict (Karas, 2018) i Collective Dreams (Galerija Kranjčar, Zagreb, 2017).
Magistrirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2009. godine. Dobitnica je HPB-ove nagrade za mlade umjetnike (2017) i Erste nagrade za slikarstvo (2012). Radovi joj se nalaze u zbirkama Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Erste banke i Zuzāns Collection u Rigi. Živi i radi u Zagrebu.
Izložba je otvorena do 8. studenog.
Otvori KEKS Pay
