Film “7 seX 7’’ svoju je premijeru imao na lanjskom filmskom festivalu u Puli. Izazvao je poprilično prašine, jer kako kaže njegova autorica Irena Škorić (scenaristica, redateljica i producentica) to je prvi hrvatski erotski film sastavljen od sedam erotskih priča. Film je u BiH dobio oznaku X, što znači da ga ne smiju gladati oni mlađi od 18 godina, a u hrvatskim kinima igra od četvrtka 12. siječnja, a svečana je premijera u utorak, 10. siječnja. Tim povodom Irena Škorić ekskluzivno za Večernji list otkriva kako je film snimljen.
“7 seX 7” nastao je prije svega zato što neizmjerno volim film i ne mogu bez njega. Žene na natječajima za film prolaze nikad ili jako rijetko, unatoč svim nagradama i radovima. Filmskom industrijom i filmom uopće, uglavnom vladaju muškarci, erotski su filmovi namijenjeni muškarcima. A osim toga mislim, da je muškarce strah erotskog koje je promatrano iz ženske vizure. U ‘’7seX7’’, žene su na neki način „muškarci“, a muškarci su ono, što obično zovemo „objektima“.
Muškarac kao rođendanski dar umjesto vibratora, pod svilenim plahtama ostavljen na milost i nemilost dviju žena u opsesivnoj vezi – samo je crtica radnje ‘’7seX7’’, u kojem ima i duhovitih i dramatičnih trenutaka. U ovom filmu htjela sam istražiti sve oblike erotskog među ljudima. ‘’7 seX 7’’ je film koji prije svega govori o čovječnosti, i na neki je način alegorija na današnje brzinsko društvo u kojem još ipak caruje ljubav i eros. ‘’No budgeti’’ ili gerile nastaju tako da su neki ljudi uvjereni kako svoje vrijedne i pravedne ideje ne mogu ostvariti unutar službenog sustava. Dapače, taj ih sustav aktivno onemogućava. Gotovo sve gerile su uspješne. Uspješnim ih čine dvije stvari. Prvo - visoka motiviranost. Svaka gerila ima ideju vodilju u pratnji zanosa i spremnosti na žrtvu. Drugo, gerila je uspješna jer se ne mora držati pravila koja vrijede za regularne vojske.
Mala jurišna postrojba
Svoj prvi dugometražni film snimila sam na način gerile. Moja motiviranost i zanos motivirala je glumce i ekipu. Najveći dokaz motiviranosti je nevjerojatna činjenica da je u današnjem vremenu netko spreman raditi – besplatno. Nemoguć je poduhvat zanosom za filmom – pobijediti žiro račun psihologiju hrvatskih glumaca i filmskih radnika.
- Radite za mene, radite dvanaest sati dnevno, za nula kuna – rekla sam i oni su me slijedili s radošću.
Tristo eura po danu djeluje uvredljivo, nula kuna po dan zvuči i jest časno. Imala sam malu jurišnu postrojbu, u kojoj sam ja zapravo bili sve – redateljica, scenaristica, producentica, kostimografkinja, scenografkinja. Kupovala sam karte za prijevoz glumice iz Beograda do Zagreba, ali nisam razvažala ekipu zato jer – ne vozim.
Nesretni su i gerilci
Kad si zapovjednik regularne filmske vojske, pa kad na primjer tražiš lokacije za snimanje onda to otprilike izgleda ovako: veliš scenografu svoje želje, pa se onda on sam polomi da nađe nešto što ti odgovara. Pametan scenograf, prvo te vodi na pet lokacija koje ne dolaze u obzir i potpuno su grozne, a kad kao redateljica izgubiš živce, onda ti pokaže onu jedinu pravu. Inače, da ti najbolju lokaciju pokaže odmah, ne bi bila redatelj, a da ne tražiš još nekoliko. Na toj najboljoj lokaciji nisi samo sa scenografom nego sa svim takozvanim šefovima sektora.
Snimatelj vuče i šefa rasvjete, jer moraju znati gdje će parkirati agregat za struju. Jer snimatelj nije pravi snimatelj, ako mu na setu po bijelom danu ne blješte reflektori. Onda se već unaprijed svađaju snimatelj i tonac, kojem će agregat biti suviše bučan. Pa onda sektor šminke pita gdje će biti njihova kamp kućica i gdje će biti ostale kamp kućice da smetaju u kadru. Pa onda kad se svi usuglase, organizatori pišu zahtjeve za dozvole, pa set osiguravaju policajci, imaš čuvare parkinga. A sve to vrijeme producent ti zvoca da je lokacija suviše skupa, da za nju nemaš novaca, pa neka sve snimiš kod njega u dvorištu firme. I naravno, imaš catering, s toplim i hladnim jelima, aparate za kavu preko cijelog dana, po kojima obični ljudi raspoznaju da neobična grupa ljudi u parku nisu prosvjednici, već filmska ekipa.
A kad snimaš film na način gerile Irene Škorić, onda nemaš ništa od toga, dođeš, snimaš iz ruke, po svijetlu kakvo je tog dana Bog dao, ako je riječ o eksterijeru, i moliš tog istog Boga da ne bane netko ovlašten potjerati filmsku ekipu s vlastitog seta. Ima tu jedan problem sa svim gerilama, pa tako i filmskom. Gerila nikoga nije usrećila, pa ni same gerilce.Službeni je sustav protiv gerile po svojoj prirodi, a ni gerilci nisu sretni što se moraju mokri i često gladni, bez cateringškog slijeda i vrućeg nessa vucarati po bespućima na prečac osvojenih setova.
Najveći je problem da kad filmska gerila uspije u naumu, pa napravi film, da ga službeni sustav sa svojim pratećim sadržajima, dočeka s otvorenim neprijateljstvom. Kad te već nisu uspjeli spriječiti da gerilski snimiš film, e onda će gradu i svijetu nastojati dokazati da to što si napravila, ne vrijedi ništa. Ipak će te htjeti naoko kupiti i uzeti pod svoje, sumom koliko košta jedan jedini dan nekog regularnog domaćeg filmskog snimanja. Eto, tako sam uglavnom snimila svoj gerilski film “7 seX 7”, i ovom prigodom svečano i javno izjavljujem da mi je to bilo prvi i posljednji put. I da ću svoj sljedeći film snimiti u regularnim uvjetima. Srećom, publici nije osobito važno na koji je način neki film nastao. Publici je važno koliko je neki film dobar i zanimljiv.
Baš zato čvrsto vjerujem kako će ‘’7 seX 7’’ ljude koju ga dođu gledati, zabaviti i razveseliti.
