Pjesnikinja, esejistica i kritičarka Darija Žilić u novoj zbirci "Zmajevo cvijeće" spaja simboliku i emotivnost, mitopoetiku i osobnu genealogiju. U razgovoru otkriva kako nastaju njezine pjesme, zašto erotska energija riječi pokreće čitatelje te zašto poeziju vidi kao čuvaricu jezika i identiteta.
Vaša nova zbirka poezije "Zmajevo cvijeće" odmah priziva snažne simbole – zmaja i cvijeća. Što vas je navelo da spojite te motive i što oni konkretno simboliziraju u vašim pjesmama?
Da, te pjesme su ekfraze, potaknute su gledanjem umjetničkih djela, skulptura, slika, pa čitateljima prepuštam da čitanjem knjige otkriju o kojim djelima je riječ, da istraže simboliku. U odnosu na prošle zbirke, ovdje je izraz dijelom apstraktniji, ima referenci na likovnost, ima hermetičnijih dijelova, ali i ciklusa koji su narativniji, lirski. Pritom sam nastojala da čitatelji nađu ključ za iščitavanje simbola. Stvarala sam i mitopoetske slike, a jedan ciklus je vezan i za vlastitu obiteljsku genealogiju. To je tema koju provlačim kroz gotovu svaku poetsku zbirku. Knjigu je uredio pjesnik i urednik Ivan Herceg, a objavilo je Hrvatsko društvo pisaca čiji sam član.
Kritičari opisuju vašu poeziju kao "bez bjelina", izražajno zasićenu i hipnotičku. Kako ste se osjećali tijekom rada na ovoj zbirci – je li stvaranje bilo olakotna emotivna eksplozija ili zahtjevna misaona disciplina?
Pisanje poezije uvijek je afektivno, ali trebalo je pročitati puno knjiga, raditi misaono, učiti i teoriju da bi se došlo na kraju do svog prepoznatljivog izričaja. Volim povezati misaonost i emotivnost, tijelo i emociju, svagdan i angažman u poeziji, ali i u prozi.
U opisu zbirke spominje se da pjesme završavate "kad pjesmotvorna svijest to hoće" ili kad se subjekt isprazni od afektivnog viška. Kako izgleda taj trenutak za vas – kao intuicija, emocija ili nešto treće?
Sam proces pisanja nerijetko je epifanija, trenutak u kojem u dahu ispisujem stihove. No ta lakoća nastala je tek nakon dugogodišnjeg bavljenja pisanjem. U temelju mog pisanja je pogled, perspektiva, opisi atmosfere, događaja, predmeta, veze među ljudima, priroda, metafizička pitanja o životu i smrti, i sve to spajam i stvaram slike u kojima povezujem prošlo i sadašnje, iskustvo i trenutak.
Kritičari ističu da vaše pjesme pršte erotskom energijom riječi. Je li to nešto što planirate ili vas jednostavno "ponese" dok pišete?
Poeziju ne planiram, pišem kad osjetim, i zaista me ponese inspiracija, a drago mi je da čitatelji, naime, redovito pišem i objavljujem na Facebooku, jako lijepo reagiraju. To mi je važno, da i struka, ali i i tzv. obični čitatelji i čitateljice prepoznaju. U tom smislu za recepciju su mi puno pomogle društvene mreže. Erotska energija riječi koju spominje književnica i kritičarka Irena Matijašević značila bi eruptivni čin strasti dok pišem, energiju koju direktno pretačem u stihove.
Istovremeno sa "Zmajevim cvijećem" u Crnoj Gori je objavljen vaš "Izbor poezije". Kako je došlo do ove objave i jeste li zadovoljni izborom?
Da, izbor sam na neki način i sama napravila, uz neke uredničke sugestije, i jako sam zadovoljna prekrasnom knjigom i naslovnicom. Pogovor je napisao moj dragi prijatelj i sjajni književnik Branislav Glumac. Knjigu je objavila ustanova Ratkovićeve večeri poezije iz Bijelog Polja. To je ujedno i naziv divnog poetskog festivala na kojem se već desetljećima druže i okupljaju pjesnici iz svih dijelova svijeta. Festival je posveta sjajnom pjesniku iz Bijelog Polja, Risti Ratkoviću, ali iz tog kraja dolaze i brojni drugi pjesnici i pisci. Knjigu sam posvetila Semezdinu Mehmedinoviću, velikom piscu čije su knjige objavljivane i čitane i u Hrvatskoj, a koji mi je davao podršku, a da nikad nismo popili kavu, da tako kažem.
Autorica ste i nekoliko proznih knjiga, kojim temama se bavite?
Autorica sam knjige priča "Omara" koja je svojedobno uvrštena u uži izbor za nagradu Jutarnjeg lista, zatim tu je i knjiga zapisa "Klavžar" te "Sarajevski fragmenti" koja je nastala za vrijeme književne rezidencije u Sarajevu. Teme su vezane uz putovanja, metafizičke teme, pišem i o sagorijevanju, o tijelu, ratu, granicama, identitetu, jeziku, ženskom iskustvu itd. Pripremam i roman upravo o transkontinentalnom iskustvu i doživljaju iz ženske perspektive.
Uz poeziju pišete i kritike. Koliko vam to pomaže u pisanju, a koliko možda otežava jer stalno imate tog "unutarnjeg kritičara"?
Još prije dvadeset i pet godina počela sam pisati kritike na Trećem programu Hrvatskog radija, potom u novinama za kulturu Zarez, zatim u Vijencu i drugim publikacijama. Imam više knjiga u kojima se nalaze kritike i ogledi. Izdavači su moja urednica Zorka Jekić i njezina nakladnička kuća Biakova, Dražen Katunarić iz Litterisa i Branko Čegec iz Meandar Medije. Riječ je o knjigama "Tropizmi (1,2,3,4)", "Nomadi i hibridi", "Nova hrvatska poezija"... Svojedobno sam, 2010., dobila Nagradu Julija Benešića za najbolju knjigu eseja u Hrvatskoj za "Muzu izvan geta". Godinama u novinama za kulturu Vijenac uređujem rubriku Nova hrvatska poezija uz kraće osvrte. Prikaze knjiga rjeđe pišem, nema puno prostora za to. A upravo me taj unutrašnji kritičar i tjerao da tek u tridesetima krenem s poezijom. Nakon što sam mislila da ću ostati samo kritičarka i esejistica. No eto, objavila sam 2005. "Grudi i jagode", nakon toga još nekoliko pjesničkih knjiga. Posebno važnu mi "Pleši, Modesty, pleši", potom "Svanuće", "S rubova ekrana"... Knjiga "Sol zaborava" u izdanju Štajer grafa je ušla u uži izbor za Nagradu "Tin Ujević".
Vaša zbirka Pleši, Modesty, pleši koju spominjete 2010. godine dobila je nagradu Kiklop, a deset godina kasnije prevedena je na makedonski. Kako ste doživjeli to "drugo rođenje" knjige na drugom jeziku?
Zaista je riječ o novom rođenju, divno je kad vidiš knjigu prevedenu na neki drugi jezik. Makedonija je zemlja poezije, puno mi znači što je uz spomenutu, prevedena i knjiga "Prsti i prerije" zahvaljujući prije svega Mirjani Stojanovskoj, ali i Almiri Papić, prevoditeljicama. Stojanovska je ujedno i urednica u izdavačkoj kući Nova u Bitoli, u kojoj su objavljene moje knjige, uz potporu Ministarstva kulture u Makedoniji.
U knjizi Paralelni vrtovi okupili ste intervjue s piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije. Koliko vam je taj projekt otvorio nove uvide u književnost i društvo?
Ta knjiga nije bila osobito zamijećena, ali sam jako ponosna na nju. Izdavač je Shura publikacije iz Opatije. U njoj se nalaze sakupljeni intervjui s važnim autorima i autoricama iz Hrvatske i tzv. regije, i to različitih stajališta, što mi se čini posebno važno. Knjiga je plod dugogodišnjeg rada u medijima na Trećem programu Hrvatskog radija te na raznim portalima. Objavljena je 2010.
Ističete i važnost rada s mladima. Kakvo je vaše iskustvo radioničkog rada s mladim pjesnicima?
Da, zaista uživam raditi s mladima, upravo pripremamo radionicu poezije i eseja u Gimnaziji Velika Gorica, gradu u kojem živim. Radujem se tome, to su radionice na kojima pišemo, čitamo, posebno je naglasak i na čitanju koje je važno za proces pisanja, a potom i radim s pjesnicima na njihovim novim uradcima. Godinama sam u žiriju za mlade autore, riječ je o nagradi Kvirin za mlade pjesnike u Sisku, i kroz taj rad pratim sjajnu pjesničku produkciju mladih autora i autorica.
Prevodeći suvremenu poeziju, otvorili ste prostor i drugim glasovima. Koji vam je prijevod bio osobno najizazovniji, a koji najposebniji?
Nisam prevoditeljica po struci, prevela sam izbore britanskih i američkih autora i autorica, dobila za to pohvale. Turske autore sam prevela s engleskog jezika, to mi je puno pomoglo da osvijestim pitanje jezika i naučim o turskoj književnosti. Kada prevodim suvremenu poeziju, trudim se komunicirati s autorima. Izdvajam knjigu sjajnog turskog pjesnika Tozana Alkana. A od prevođenja autorica, svakako izdvajam knjigu "Glasovi arapskih žena", koje je također objavila Shura publikacije, i ta knjiga mi je pomogla da shvatim poziciju pjesnikinja s Arapskog poluotoka. Radila sam je prema antologiji sjajne američko-palestinske pjesnikinje i profesorice Nathalie Handal.
Sudjelovali ste na festivalima i rezidencijama diljem svijeta, od SAD-a do Irana. Koje vam je iskustvo s tih putovanja najviše obogatilo pjesnički izraz?
Bila sam na brojnim festivalima, na nekoliko književnih rezidencija, meni je otkriće Iran, posebno odnos prema pjesničkoj riječi, a u Turskoj sam zaista dočekivana s puno topline. Važna mi je Bugarska jer sam ondje dobila nagradu Orfej za poeziju, a u SAD-u su mi prevedene i objavljene pjesme, zahvaljujući sjajnoj pjesnikinji Ani Božičević koja živi u New Yorku, otvorile brojna vrata. Trudim se učiti o zemljama u koje putujem. Svakako je u zemljama tzv. regije toliko meni dragih pjesnika i pjesnikinja, tako da mi je svaki odlazak važan, jer razumijemo se s lakoćom. Na festivalima se uvijek čita poezija i na originalu, tako da je poezija čuvarica jezika i identiteta, zahvaljujući kojoj su u brojnim sredinama baš zbog poezije neki po prvi put čuli kako zvuči hrvatski jezik.
Otvori KEKS Pay
