U hladnu ožujsku jutru 1941. godine, jedna od najznačajnijih književnica 20. stoljeća napunila je džepove kaputa kamenjem i zakoračila u ledenu rijeku Ouse. Taj tragični čin bio je posljednji u nizu dramatičnih događaja koji su obilježili život Virginije Woolf - žene koja je svojim revolucionarnim pristupom književnosti i beskompromisnim feminističkim stavovima promijenila tijek moderne literature. No, što je nagnalo ovu genijalnu spisateljicu da okonča svoj život, i kako je njezina osobna borba s mentalnim zdravljem oblikovala neka od najznačajnijih djela moderne književnosti?
Rođena kao Adeline Virginia Stephen 25. siječnja 1882. u Londonu, Virginia je odrasla u intelektualnoj obitelji visokog društvenog položaja. Njezin otac Sir Leslie Stephen bio je ugledni književni kritičar i urednik, dok je majka Julia bila model i filantrop. Iako privilegirano, Virginijino djetinjstvo obilježile su brojne traume - od njezine šeste do dvanaeste godine polubraća George i Gerald Duckworth seksualno su je zlostavljali. Ovo traumatično iskustvo duboko je utjecalo na njezin kasniji život i stvaralaštvo, manifestirajući se kroz depresivne epizode i složen odnos prema vlastitoj seksualnosti, što se može iščitati u njezinim djelima. Dodatnu traumu predstavljala je smrt majke kada je imala 13 godina te smrt oca 1904. godine.
Nakon očeve smrti, Virginia se s braćom i sestrom preselila u londonsku četvrt Bloomsbury, gdje je postala središnja figura utjecajne umjetničke skupine poznate kao Bloomsbury grupa. Godine 1912. udala se za Leonarda Woolfa, s kojim je kasnije osnovala izdavačku kuću Hogarth Press koja je objavila većinu njezinih djela. Tijekom 1920-ih, Virginia je razvila intenzivnu romantičnu vezu s aristokratkinjom i spisateljicom Vitom Sackville-West. Njihova ljubavna afera, koja je trajala nekoliko godina, značajno je utjecala na njezino stvaralaštvo i osobno istraživanje vlastite seksualnosti. U svojim dnevnicima i pismima, Virginia je otvoreno pisala o svojim homoseksualnim osjećajima i razmišljanjima o fluidnosti spolnog identiteta.
Woolf je svojim eksperimentalnim pristupom pisanju revolucionirala modernu književnost. U romanu "Gospođa Dalloway" (1925.) majstorski je prikazala jedan dan u životu protagonistice, koristeći tehniku struje svijesti da istraži dubine ljudske psihe. "K svjetioniku" (1927.) pak predstavlja vrhunac njezinog stilskog eksperimentiranja, gdje kroz prizmu obiteljske dinamike istražuje teme umjetnosti, vremena i smrti, a njezino revolucionarno djelo "Orlando" (1928.) preispituje rodne uloge kroz priču o protagonistu/protagonistici koji mijenja spol kroz stoljeća. "Valovi" (1931.) su možda njezino najeksperimentalnije djelo, napisano kao niz unutarnjih monologa šest različitih likova, a od posebnog je značaja i "Vlastita soba" (1929.), feministički esej i jedan od temeljnih tekstova feminističke književne teorije.
Virginia Woolf cijeli je život patila od onoga što danas prepoznajemo kao bipolarni poremećaj. Prvi ozbiljni živčani slom doživjela je 1895. godine nakon majčine smrti, a 1915. pretrpjela je posebno težak slom koji je rezultirao šestomjesečnom hospitalizacijom u privatnoj klinici Burley House u Twickenhamu, gdje je pokušala počiniti samoubojstvo. Tijekom hospitalizacije bila je podvrgnuta tada uobičajenoj "terapiji odmora" koja je uključivala izolaciju i potpuno mirovanje, no unatoč podršci supruga Leonarda, koji joj je za cijeloga života bio velika potpora, njezina borba s depresijom bila je neprestana.
Početkom 1941. godine, Virginia je zapala u duboku depresiju, dijelom uzrokovanu stresom zbog pisanja svog posljednjeg romana "Između činova" (koji je posthumno objavljen u srpnju 1941.) i strahom od nadolazećeg Drugog svjetskog rata. Ona i Leonard čak su sklopili pakt da će zajedno počiniti samoubojstvo ako Njemačka uspije invadirati Englesku, za što su čuvali zalihu opijuma. Ipak, 28. ožujka 1941. Virginia Woolf napunila je džepove kaputa kamenjem i ušla u rijeku Ouse blizu svoje kuće u Sussexu. U dirljivom oproštajnom pismu suprugu Leonardu napisala je: "Osjećam da ponovno postajem luda. Osjećam da ne možemo proći kroz još jedno od onih strašnih razdoblja. I ovaj put se neću oporaviti... Ne mogu se više boriti... Sve je otišlo od mene osim uvjerenja u tvoju dobrotu."
Virginia Woolf ostavila je neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti svojim inovativnim stilom pisanja, dubinom psihološke analize likova i feminističkim idejama. Njezin doprinos feminističkom pokretu 20. stoljeća bio je od iznimne važnosti, posebno kroz djela poput "Vlastite sobe" koja su postavila temelje za razvoj feminističke književne kritike i teorije. Svojim naprednim stavovima o položaju žena u društvu i književnosti te beskompromisnim zagovaranjem ženske emancipacije, utjecala je na generacije spisateljica i aktivistica koje su nastavile njezinu borbu, što je čini jednom od najznačajnijih spisateljica prošloga stoljeća.