O Iliji smo znali malo. Rođen tisuću osamsto i neke, s nepunih trideset otišao za Ameriku, vratili ga zbog očne mrene. Tako smo jedni drugima ponavljali, iz godine u godinu. Na obiteljskim okupljanjima uvijek bi se našao netko novi, nečija nova žena, muž, dijete koje tek što je počelo postavljati pitanja i koje je trebalo upoznati sa životom dalekog pretka, pustolova, toliko hrabrog da je otputovao brodom preko oceana, i to kad je svijet još bio velik i nepoznat.
Istina, nije bio jedini. U selima podno planine u njegovo vrijeme vladala je glad. Mnogo je ljudi odlazilo. Ali pradjed Ilija bio je naš, jedini naš koji se odvažio na tako dalek put. Tako je glasila priča. Neka su ga i vratili, neka nije uspio, barem je pokušao. Daleko je Amerika, ponavljali smo, nije svakom suđena.
O njegovoj mlađoj sestri nije bilo nikakvih priča. Kao da nije bila naša. Kao da nije ni postojala. A ipak, u velikoj knjizi putnika na brodu Blücher, koji je 18. svibnja 1910. godine uplovio u njujoršku luku, odmah ispod Ilijina imena upisano je i njezino – Luce. Njemu je bilo dvadeset i devet, njoj šesnaest.
***
Već puna dva tjedna djed je bio u bolnici. Sestre je nisu ništa pitale, znale su da dolazi svakoga dana u isto vrijeme. Ležao je u polumraku, sam u sobi novouređenog hematološkog odjela. Sjela je na stolicu uz krevet i dotaknula mu ruku. Polako je otvorio oči.
– To si ti, dijete moje milo – rekao je.
– Jesam, dida, ja sam – rekla je. – Kako si?
– Evo, opet mi mijenjaju krv – rekao je.
Cjevčicama koje su izlazile iz njegova zapešća tamna i gusta tekućina tekla je prema dnu kreveta, ulijevala se u kutiju na kojoj su svjetlucala mala crvena i zelena svjetla. Kroz drugu cjevčicu krv se vraćala u tijelo. Činilo joj se da na povratku teče brže, da je nešto svjetlija.
– Bit ćeš kao nov kad izađeš – rekla je.
– Ako izađem – rekao je i sklopio oči.
– Ne govori gluposti, naravno da ćeš izaći.
– Ne znam – rekao je – sanjam već nekoliko noći zaredom jedan te isti san.
Sanja kako plovi na nekom velikom brodu zajedno sa svojim mrtvima. Neki su više, a neki nešto manje njegovi. Posljednjih dana ima ih sve više, neke prepozna odmah, dok mu za druge treba vremena. Danju pokušava skrenuti pozornost s boli, koja je sve snažnija i sve dulje traje, tako da zatvara oči i zamišlja lica kojima se u snu ne može sjetiti imena. Sjeća se načina na koji se netko smijao, čuje boju glasa, pojavljuje se osjećaj koji je ta osoba u njemu izazvala: čuđenje, blagost, nelagoda. Nekima se tako uspije sjetiti imena. Onaj visoki muškarac upalih obraza, s njim je sjedio u gimnazijskoj klupi. Zajedno su pili na zadarskim ulicama na Silvestrovo tisuću devetsto šezdeset i druge, Špiro su ga zvali. Sjedokosu ženu, lica prošaranog mrežom sitnih bora, danima je pokušavao smjestiti negdje u sjećanju sve dok mu nije sinulo da je to profesorica matematike Lea u koju je bio zaljubljen u prvom razredu gimnazije. Jedino što je tada, kao i u njegovom sjećanju, njena kosa bila crna, podignuta u visoku punđu, a lice je bilo glatko, napete ružičaste kože. Oni ne mogu biti samo njegovo sjećanje. Oni mora da su svi na tom brodu, upravo onakvi kakvi su bili u trenutku kad su umrli.
Ima lica koja ne može smjestiti nikamo. Siguran je da ih nikada nije upoznao. Na primjer, žena u muškom odijelu s kraja četrdesetih malo nalikuje Luciji, njegovoj najstarijoj unuci, ali nikako se ne može sjetiti tko bi mogla biti.
Ana u snu uvijek stoji na pramcu, okrenuta prema pučini. On je ne primijeti odmah. Kreće se palubom, nevidljiv drugima, unosi im se u lica, a onda ugleda Anu. Iako mu je okrenuta leđima, zna da je to ona. Kratke sijede kose, kakvu je nosila posljednjih nekoliko godina. Volio je miris njene kose. U mladosti je bila meka, prelijevala se u crvenim i kestenjastim tonovima. Ne zna kad ju je počela bojiti. Pretvarao se da ne primjećuje. Kao da je bilo posve razumljivo da njezina kosa ostaje ista, dok njegova sijedi i ima je sve manje.
***
Osjetio je nečiju ruku na svojoj.
– Kud plovi ovaj brod – prošaptao je.
– Dida, jesi li budan?
– Na sprovodu mi pustite Kud plovi ovaj brod – rekao je.
– Ma kakav sprovod dida, zapjevat ćemo mi kod kuće Kud plovi ovaj brod – rekla je Lucija.
Sjetila se kako je i baka Ana, samo nekoliko dana prije smrti, počela sanjati svoje mrtve. Tri su godine prošle otkako je umrla. Sve do prije nekoliko mjeseci djed se sasvim dobro držao. Svakoga dana odlazio je pješke na groblje i nosio joj cvijeće.
– Znaš, mislim da ćemo se uskoro vidjeti – rekao je.
– Kako to misliš?
– Tvoja baka, moja Ana. Okrenut će se prema meni, na tom brodu koji stalno sanjam, i onda je gotovo, otići ću k njoj.
Nije mu htjela protusloviti. Bilo je toliko toga što ga se nikada nije usudila pitati. Ali mogla je pitati za Luce.
– Stigao je popis putnika – rekla je.
– Je li?
Djed ju je pogledao radoznalo. Kao da je malo živnuo, kao da je i krv u cjevčicama nešto brže potekla.
– Evo, pogledaj.
Pomogla mu je da stavi naočale i pružila ispis skeniranog dokumenta.
– Označila sam njegovo ime, vidiš.
Djed je čitao polako, pomičući usnama.
– Tu je još jedno ime, vidiš.
– Luce – izgovorio je tiho, sklopio oči i pustio da mu glava padne na jastuk.
– Mislio sam da su je izmislili rekao je nakon nekoliko trenutaka. Znaš, i nju vidim u snu, ali nisam znao tko je. Stoji uz dida Iliju i skroz je neobična. Odjevena je kao seoska cura, u suknju i košulju, ali na sebi ima mušku jaknu i kosa joj je odrezana na kratko. I našminkana je, a cure u selu se nisu šminkale ni kad sam ja bio mlad, a kamoli u njeno vrijeme.
– Tko je ona? – upitala je.
Prekasno. Djed je pao u san, ili u neko stanje nalik snu. Maknula mu je naočale s nosa i uzela iz ruku izvod iz knjige putnika.
***
Lillian Keys dočekala ju je na vratima. U njenoj sobi mirisalo je na kolače. Naslonjači su bili prekriveni šarenim pletivom, na polici iznad kreveta uredno su bile nanizane porculanske figurice, a na zidovima je bilo nekoliko uokvirenih fotografija. Na jednoj, u djevojčici koja sjedi u krilu mlade žene u muškom odijelu, prepoznala je Lillian. Osmijeh se nije promijenio ni nakon osamdeset godina.
– Je li to ona? – upitala je.
– Da, to je moja majka, Lucy. Popijte malo čaja – rekla je Lillian.
Otpila je gutljaj i pogledom prešla preko police s knjigama.
– Ponijela sam sa sobom samo najnužnije – rekla je Lillian. U domu nema mjesta za sve što čovjek skupi tijekom godina. Samo za male komadiće. Koliko stane u putnu torbu. Ali ne žalim se. Imam dovoljno fotografija da mi čuvaju sjećanje.
Pokazala je rukom na policu i Lucija je tek tad primijetila da na njoj nisu knjige nego albumi s fotografijama. Bili su uredno označeni i svrstani kronološkim slijedom.
Pittsburgh 1910. – 1926.
San Francisco 1926. – 1942.
Pogled joj je privukao album s natpisom Stari kraj.
– Mogu li pogledati? – upitala je.
– Naravno – rekla je Lillian.
Na prvoj stranici albuma bile su dvije crno-bijele fotografije, iskrzanih rubova, požutjele. Na jednoj je Lucija odmah prepoznala staru djedovu kuću. Pred kućom sjedi muškarac u širokoj bijeloj košulji i tamnim hlačama. Uz njega je mlada žena u crnoj suknji i crnoj košulji, s bijelom maramom na glavi. Odjevena je kao što su se odijevale stare žene u selu njenog djeda. Do njih stoje mršavi dječarac, najviše mu je petnaest godina, i djevojčica u bijelom haljetku, musavih obraza, nepočešljana. Oboje su bosi. Svi djeluju vrlo ozbiljno. I odrasli i djeca.
Na drugoj fotografiji mladić i djevojka stoje jedno do drugoga uz veliki brod. Lako je u njima prepoznala dvoje bosonoge djece. Djevojka je vrlo mlada, a ipak je glavu pokrila maramom. Ruke su joj položene na trbuh.
– Je li ona...? – pitanje je ostalo u zraku.
– Da – rekla je Lillian i pokazala na još jednu uokvirenu fotografiju. Na njoj je bila ta ista mlada žena, ali gologlava, kratko ošišana. U naručju drži dijete.
– Na svaki me rođendan, sve do moje petnaeste, vodila fotografu. Ovo mi je prvi.
U dnu fotografije, nezgrapnim rukopisom, gotovo dječjim, pisalo je Lucy i Merika, December 10, a.d. 1911.
– Merika?
– Tako me zvala od milja, moja Merika Amerika, moja Meričica. Neki su ljudi mislili da mi je pravo ime Mary.
Sjedila je držeći u krilu, objema rukama, svoju šalicu čaja, i gledala nekamo mimo Lucije. Pogled joj se posve ispraznio, kao da je duhom uronila u fotografiju na zidu. Na vratima sobe pojavila se sestra.
– Prilično ste dugo razgovarale – rekla je. – Čini se da joj je danas bio dobar dan.
Lillian se vrlo sporo ljuljala naprijed-natrag i tiho pjevušila neku jednostavnu melodiju. Lucija je pomislila da je podsjeća na nešto, na neku pjesmu iz djetinjstva, na uspavanku koju godinama nije čula, na priču koja nedostaje. Miriše, pomislila je zatvarajući vrata na odlasku, kao u kutiji s mramornim kolačima.
