Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 94
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Priča o priči

10.10.2022.
u 15:00

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

U jesen 1997. g. napisao sam priču i poslao je na Večernjakov natječaj. Objavljena je u siječnju iduće godine, o mom šezdeset i prvom rođendanu. Protagonist priče Veno Sivić sredovječni je službenik koji sa suprugom, agronomicom i magistricom hortikulture, živi u stanu s balkonom, na četrnaestom katu po socijalističkom kalupu građenog nebodera. Obitelj živi naizgled skladno, ali Veno duboko u sebi osjeća da mu nedostaje neznano nešto što bi mu život učinilo smislenijim. Dok je bio mlađi, činilo mu se da bi se toga nečega mogao domoći tako da sve ostavi za sobom i odluta u nekakvu nigdinu. Na pragu starosti, međutim, učinilo mu se da bi se životnog smisla možda mogao domoći jednostavno tako da se na stanovito vrijeme osami, i to ne ni na kakvom egzotičnom mjestu, već tu, u svom stanu, što bi se najlakše moglo ostvariti u vrijeme godišnjih odmora. No supruga želi da ljetuju zajedno nadajući se da će pod sjajem mjesečine i u žaru sunca ponovno zatopliti njihovi odnosi koji su s vremenom počeli hladnjeti, pa dogovor o zasebnom ljetovanju nije bio moguć. Veno je ženi doskočio. Ona, velika poznavateljica i ljubiteljica cvijeća, silno je željela ostakliti balkon kako bi tako, uz ono cvijeće koje se već tu razrastalo, u zaštićenim uvjetima mogla uzgajati i vrlo osjetljive egzotične primjerke. Za taj zahvat, međutim, obitelji je nedostajalo novca. Kada je sitnijim odricanjima i kriomice posežući u kućni proračun gospodin Sivić prikupio dostatnu svotu, novac je "zabuksao" u nekakvu knjigu, a ženi lagao da mu se narednog ljeta pruža prilika da honorarno zaradi dobar novac te da će žrtvovati ljetni odmor kako bi priskrbio onoliko koliko će biti dovoljno za ostakljivanje balkona. Zamisao je uspjela. Supruga je otputovala na more, a Veno je, sretan i zadovoljan, ostao u stanu sam i veselo zviždučući obavljao sitne kućne poslove. Marno je zalijevao cvijeće, pa čak nalijevao nešto vode i u jedan cvjetni lonac u kojem cvijeća nije bilo, već samo suhe i ispucale zemlje. Petnaestog dana samovanja u tom loncu nazrela se zelenkasta piknja koja je iz dana u dan rasla i narasla u visoku golu vlat. Kao da se napokon domogao nečega što mu je nedostajalo, na Venovu dušu nalegao je spokoj. Dane je provodio na balkonu zadivljeno buljeći u svoju vlat. Vrativši se s ljetovanja, supruga je bila zadovoljna kako je muž pazio na njezino cvijeće, a na ono što je izniknulo iz praznog pitara nije se obazirala. Veno je smogao snage da je zapita za mišljenje o djelu njegovih ruku, no žena ga je nemilosrdno prizemljila. Hladno je ustvrdila: "To nije ništa, to je tek – obična trava".

Tu priču, nazvanu "Graminea vulgaris", žiri je ocijenio najboljom i početkom ljeta u dvorani hotela Palace iz ruku tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista, gospodina Branka Tuđena, uručena mi je prva nagrada. Nekoliko prigodnih riječi u punoj je dvorani izgovorio selektor dr. Tomislav Sabljak, dok je predsjednik žirija, već pomalo oronuli veliki hrvatski književnik Ranko Marinković nezainteresirano sjedio na sofi otpuhujući dimove iz polovice cigarete okomito zadjenute u cigaršpic.

Kad je svečanost dodjele nagrada bila završena, mlađahna novinarka zamolila me za intervju. Sjeli smo u danas na žalost – nadajmo se ne zauvijek – zaprtu kavanu hotela. Gospođicu, koja razgovor nije snimala već bilježila u notes neprestance otpuhujući nestašnu vlas svijetlosmeđe kose koja joj je padala na čelo i zakrivala oko, zanimalo je koliko u priči ima autobiografskog i što me potaknulo na pisanje. Nabrojio sam joj razlike između moje i obitelji Sivićevih iz priče: zanimanjem sam liječnik, a supruga farmaceutkinja, stanujemo na drugom katu nove trokatnice uz jarunsko jezero. Stan nema balkon nego lođu, na kojoj ima koječega osim cvijeća do kojega ni ženi ni meni nije stalo. Ljetujem zajedno sa suprugom jer tako želim, tek što nam se jednom nisu podudarili dopusti pa sam ostao sam u stanu i tada sam, uz ostale sitne kućne poslove, ponekad nalio nešto vode i u pitar pun suhe zemlje, koji se tko zna kojim slučajem našao na pločicama lođe. Za desetak dana odatle je izniknula vlat u kojoj nisam vidio ništa naročitog, prepoznao sam običnu travu, ali tada mi se začela ideja za pisanje nagrađene priče.

Ni sam ne znajući zašto, taj razgovor, koji je bio otisnut u narednom broju novina, završio sam tvrdnjom da je priča jača od života.

Idućeg predvečerja moj prijatelj Dabinor, u našoj uobičajenoj šetnji oko jarunskog jezera, spočitne mi da je ono što sam blebnuo o priči i životu tek preseravanje. Jer, po njemu, to ne znači baš ništa. Naime, nastavljao je mljeti, gdje se to, pobogu, sučeljavaju priča i život?! Ne odmjeravaju valjda snage boksom, hrvanjem, obaranjem ruku ili kakvim istočnjačkim fajtom u nekom ringu ili areni. Dobro, zna on da ne treba sve shvaćati doslovno, ali, po njemu, taj je izraz i kao metafora neodrživ: bez života ne bi bilo ni priče ni bilo čega, pa kako onda to ništa može biti jače od života?! Nisam se upuštao u raspravu. Nastavili smo šutke hodati. A što će se na kraju dogoditi saznat će onaj kome se ushtjedne dočitati ovu priču.

                                                                   2.

Otkad sam dobio nagradu za priču do 2022. godine, kada ovo bilježim, prošlo je četvrt stoljeća. Ja, nekad živahni šezdesetgodišnjak koji je danomice bez teškoća mogao propješačiti i do desetak kilometara, prometnuo sam se u jedva pokretnu, k tome slabovidnu i drhtavu kreaturu. Višegodišnje pušenje koštalo me tolikog oštećenja dišnog sustava da mi pluća rade tek s petinom kapaciteta. Već nakon nekoliko koraka ponestane mi zraka i da bih došao k sebi moram se o nešto osloniti ili sjesti. A tek vid… Samo što nisam potpuno oslijepio: gusta siva mrena potpuno je zastrla desno mi oko kojim ni svjetlo od tame ne razlikujem, a i nad lijevo oko nadvila se zelena koprena, za sada doduše tek rahla pa pomoću lupe još uvijek mogu ponešto i pročitati. U takvom stanju ne samo da već oko dvije godine nisam prekoračio prag kuće, već sam i u stanu kretanje ograničio: iz kauča u radnoj sobi, gdje noćim, mučno ustajem i pridržavajući se za dovratak doprem u nekoliko nesigurnih koraka do kupaonice i blagovaonice. U spavaću sobu, kuhinju i ostavu ne zalazim, na lođu ne izlazim. Pretežni dio dana provodim u dnevnoj sobi, zavaljen u naslonjaču. Prvo pregledam naslove u Večernjaku na koji sam pretplaćen, pa počnem gledati TV vijesti na svim raspoloživim kanalima, a pogledam i poneki film koji HTV nudi. Buljeći tako u ekran bez ikakva interesa, često zapadnem u dugotrajni tupi drijemež iz kojeg me prene ženin poziv na kavu ili ručak.

Izvaljena u fotelji i klonule glave, dok su preda mnom na zaslonu televizora promicali likovi s nekakve sjednice, zatekao me jednog proljetnog jutra Dabinor. Zna, rekao je, da sam tjelesno onemoćao i tome zacijelo nema pomoći, ali čemu da, uz tu nevolju, i mentalno zahirim. Jer, što imam od zurenja u HRT? Bolje bi bilo da pišem kakvu priču, nekada mi je to uspijevalo, a i sada bih valjda mogao nešto nažvrljati, ne mora to biti bogzna što. Zna da slabo vidim, ali još bih uvijek mogao pisati debljim flomasterom. A ako baš želim gledati televiziju, neka ne gledam vijesti nego filmove, i to ne bilo kakve, nego filmove koje sam gledao u mladosti i dječaštvu, bolje ću se osjećati. Starom čovjeku sadašnjost je tamna, a budućnost crna, zato se treba vratiti u prošlost. Potrudit će se da na memorijalni štapić, malu spravu popularno zvanu stick, pohrani dvadesetak filmova iz davnih vremena, neće mu biti teško to za me napraviti, zavlači se on posvuda, još je, Bogu hvala, pokretan, a ni zaraze se ne boji jer, kaže, čemu se bojati izmišljotine.

Bez komentara sam odslušao tu tiradu i nastavio životariti po svome sve do onog ranolipanjskog jutra kada su nas, prestavši govoriti o pandemiji, počeli strašiti smrtonosnim toplinskim valovima, a žena mi, pri prvim gutljajima jutarnje kave, priopćila da će s prijateljicom Vesnom i kolegicom Jasnom otići desetak dana – na more. Na meni je, reče, da biram: s Vesninim Igorom biti smješten u palijativnu skrb jedne od zagrebačkih bolnica, a ako mi to ne odgovara, naći će mi se mjesta u stacionaru staračkog doma gdje već leži Jasnin Cici. Jedva sam se suzdržao da ne lanem kako neću ni u kakav šterbecimer, sobu za umiranje, nego ću ostati tu, u svom stanu, a ona je dužna brinuti se o meni i u dobru i u zlu, kako se svojedobno zarekla pred Bogom i općinom. Ostavi li me sama i nemoćna, zatražit ću zaštitu socijalne službe. No ubrzo mi je došlo do pameti da bi me, ako se odveć uzjogunim, socijalna služba začas smjestila tamo gdje bih još i zažalio što uza me nisu barem Igor ili Cici. Preostalo mi je tek da s prijetvornom ljubaznošću kažem supruzi neka samo ide na more, zaslužila je odmoriti se, osunčati se i okupati, znam koliko se muči sa mnom…Neka mi ostavi nešto za jelo, ja ću se već nekako snaći.

Pristala je: sve će mi prirediti, ničega mi neće uzmanjkati.

                                                                   3.

Stid me je čitatelju opisivati nevolje s kojima sam se borio da, ovako star i nemoćan, preživim deset dana samoće, ali ću zato nešto opširnije izvijestiti o onome što mi se motalo po glavi u vrelim i besanim ljetnim noćima:

Zamišljam da sam mučno samovanje odlučio prevladati gledanjem starih filmova koje mi je, pohranjene na stick, pred samo ljeto Dabinor montirao na televizor. Kako bi ozračje bilo prikladnije, zatamnjujem stan, spuštam rolete po sobama, da bi mi se, prije no što ću spustiti platnenu roletu na vratima lođe, pred nosom ukazao cvjetni lonac pun suhe zemlje iz koje je niknuo, na vrhu kržljave stabljike svenuli, bijeli cvjetić. Sluteći da sam i ne htijući došao do praga priče skupljam ostatke dobrano potrošene snage te litreni vrč vode izlijevam u pitar. Umoran, zavaljujem se u fotelju i prepuštam gledanju filmova iz jugoslavenskog repertoara sredine četrdesetih i ranih pedesetih godina prošlog stoljeća. To su pretežno ruska "sočinjenija" ("Legenda o zemlji sibirskoj", "Po štukinoj zapovijedi", "Bijeli se osamljeno jedro", "Čapajev", "Suhe Bator", "Tahir i Zuhra"), poneki talijanski ("Gorka riža", "Kradljivci bicikla") i jedan američki film – Fordova "Klementina". Svaki od tih igrokaza budi mi sjećanja na djetinjstvo i mladalaštvo. Ne vodeći računa o danu i noći, vrijeme provodim u naslonjaču pred televizorom ili na ležaju pretvorenom u brlog. Pošto sam odgledao "Kameni cvijet", po uralskoj legendi snimljen kolor-film koji smo svi učenici splitske sedmoljetke bili obvezni gledati u kinu "Tesla" u pratnji nastavnika ruskog jezika, profesora Kuljiša, zapao sam, što mi se i inače tih dana događalo, u stanje snohvatice kada se gubi razlika među istinom i pričinom. Prenuo me je slap svjetlosti: stan okupan ljetnim suncem. Izvlačim se iz brloga i vidim suprugu kako ukipljena pred vratima lođe bulji u nešto. Prilazim joj i ne vjerujem onome što sam okom ugledao: natkriljeno raskošnim cvatom crvenih, ljubičastih i ružičastih cvjetova razbujalo i sočno lepezasto lišće posve je prekrilo cvjetni lonac. Mislio bih da je to privid, da ne vidim ženu kako u čudu beči oči. Začudo sigurnim hodom dolazim do pisaćeg stola u radnoj sobi i zamišljam da u dahu škrabam prvu skicu ove priče. Za dan-dva dotjerani rukopis želio sam pokazati Dabinoru, ali za vrijeme mog samovanja njega je zauvijek otpuhnuo novi soj korone. Na kraju te u snomorici rođene izmišljotine izražavam bojazan da će i mene zamesti prvi jesenski vjetar, pa se pitam što će biti s pričom. Nalazim patetični odgovor: jača od života, priča će opstati.

Zapita li se, možda, čitatelj nisam li ovu pisaniju prije no što ću je ponuditi javnosti pokazao Dabinoru, odgovor je niječan. Njega nema. On je jedino izmišljeno lice u ovoj storiji. 

O autoru

Bartul Matijaca rođen je na Sušaku, a školovao se u Orebiću, Dubrovniku, Zagrebu i Splitu. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je i specijalizirao neuropsihijatriju. Objavio je više stručnih knjiga te knjigu pjesničke proze "Trag zaveslaja" i dvije knjige priča "Crno more" i "Začarana". U antologiji Večernjakove kratke priče "50 godina 50 priča", Zagreb 2015., objavljena je njegova prvonagrađena priča "Slučaj doktora Sankovića".

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije