Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 133
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Osamdeset ti je godina već

04.10.2022.
u 17:29

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

Neuronski obrasci.

Tko upravlja mojim životom?

Zar ja?

Nadaj se.

Počela sam proučavati cijene. Nisam nikada prije. Nema veze s imovinskim stanjem koje je uvijek bilo traljavo. Ali otkada su me počeli zezati s eurima, obraćam pozornost. Godine se gomilaju. Kažu dobrostojeće pedesetogodišnjakinje: Godine su samo broj. Čekam ih u zasjedi. Sa svojih sedamdeset, pa onda osamdeset. Čekam da im se glava smežura poput stare jabuke, a tijelo izgubi oblik i masu. Ono baš čekam. Zlobno. Ajde, prestanite sebe lagati. Stojim u Lidlu, u redu s platnenom vrećicom u rukama. Košaricu sam napunila jogurtima i rižom. Moji zubi su slabi. Tabani su ravni i peku. Haljina na meni stara je trideset godina jer sam uvijek iste kilaže, sad čak i nešto mršavija. Koža klepeće oko mojih kostiju. Danas mi je osamdeseti rođendan.

Osamdeset.

Djeca, a i to su već starci, posjetit će me u subotu. Ustvari, otići ćemo na ručak negdje blizu. Do onda ću uživati sama. Trebala bih se veseliti malim stvarima, ali moja buntovna narav ostala je netaknuta usprkos starenju. Uvrijeđena sam što imam toliko godina i ne mirim se s činjenicom da mi je koža sve suša, a zubi se klimaju. Mrzim to. Odlazim frizeru svaka četiri tjedna da bih povratila kakav-takav pristojan izgled. Totalno sam uvrijeđena što su pomrli svi moji prijatelji, bivši muževi, susjedi, školski kolege. Na svu sreću rado se družim s mladima, pa eto, još nekoga srećem na ulici. I stalno sam živahno ljuta. Govore mi da se treba pomiriti sa starenjem, ali ja se ne mirim s neprijateljem. Pušim tanke cigarete u obližnjem kafiću i čitam novine. Obožavam razgovarati s konobarima i taksistima. Ne zanimaju me kućni ljubimci, kulinarske emisije ni obrađivanje zemlje i sađenje maćuhica. Život je nevjerojatno zanimljiv čak i kad nemaš određen hobi.

U stanu mi prokišnjavaju krovni prozori i stižu računi čije algoritme ne razumijem. Zatim se dopisujem putem maila ili nazivam korisničke brojeve i slušam obrazloženja zašto je nečemu cijena porasla 50 posto. Ljubazna sam. Ali to me sprečava da budem ljutita u isto vrijeme. Svađam se s dragim Bogom, a onda smo pak dobri prijatelji. Kao što sam rekla, uvrijeđena sam što sam stara i što sam dočekala te godine. Mogao je, da je pristojan, poslati me na onaj svijet prije desetak godina dok sam na Sljeme i natrag išla pješice i dok nije počelo propadati sve što poznajem. Iako je povijest propadanja dugotrajan, a mnogima izgleda i nevidljiv proces, ja sam ga uočavala na svakom koraku. Moj grad sve više je nalikovao na šuplju cipelu koja je ugazila u govno. O drugima, prijateljima ili poznanicima, uglavnom sam saznavala samo užase, od smrtonosnih bolesti koje su ih pokosile, automobilskih nesreća i vlastitih karaktera koji bi im došli glave, bilo iz mahnite slobodoumnosti ili grčevitog ustrajavanja u uvijek istom, krutom razmišljanju. Starost je, kao što sam rekla, sranje i, ako ne odbacite sav teret prošlosti, pogotovo ako je bila blago rečeno neugodna, pritiskat će vas poput kamena. Zato što je u svojoj naravi, ona, pomanjkanje slobode. A sloboda, ma kako uvjetovana bila, ipak je pravi nektar života. I vrlo je fizička, između ostalog. Nema je dok sa štapom, umjetnim zglobom, naočalama s dioptrijom i slušnim aparatom bauljate ulicama u potrazi za proizvodima koji su na rasprodaji u Sparu, Lidlu ili Konzumu toga dana. Što god pjesnici, duhovnjaci, romantične domaćice i dežurni optimisti mislili i ma kako je politički nekorektno priznati da je biti star jednostavno bez veze i teško. A i ružno. Jedina korist od tog bivanja u mom slučaju bila je ta da sam usprkos tome što bi bilo logično imati staračku mrenu sve bolje vidjela što se oko mene događa, bez emocionalnog ukrašavanja i korištenja raznih filtera kojima je ljudska jedinka sklona u životu – a i na svim mogućim danas dostupnim društvenim mrežama na koje sam se ulogirala u svojim kasnim šezdesetima. Iako opasne, te mreže maknule su mi dodatne ružičaste naočale koje sam svako malo vadila iz torbe kroz sve ove silne godine. Život je lijep ako te nitko ne zajebava, imaš dovoljno zdravlja i novaca, i usprkos racionalnosti tvrdoglavo vjeruješ da ćeš se izvući iz svake nelagodne situacije u kojoj se nađeš. A ja u to nekako vjerujem. Nisam bila kod liječnika četrdeset godina, klimave zube popravljam, pamćenje mi slabi ali ne hajem i još uvijek se mogu popeti na drugi kat bez problema. Ipak, dug život je precijenjen, a loš podcijenjen. Borges je jednom rekao: Čovjek se s vremenom pretvara u svoje okolnosti. S osam banki za vratom prilično sam svjesna te činjenice, ali se ne dam.

Uglavnom, najgore je imati prvi nekakva moguća iskustva. U mojoj generaciji prva sam završila školu, zaposlila se, udala, rodila, sagradila kuću, rastala se, otišla u mirovinu, pokopala bližnje, promijenila razne paradigme: i onda čekaš da svi tvoji vršnjaci ili mlađi prijatelji shvate o čemu im govoriš, jer njih će tek stići ono što si ti prošla. Pa se osjećaš usamljeno jer, eto, samo nas slična iskustva zbližavaju. Više ne prepoznaješ zanesenu mladu ženu kakva si davno bila, jer s onim što si u međuvremenu saznala teško je skakutati po obroncima sreće kao Hajdi.

Ali nema veze. Što je tu je: otišla sam na frizuru (ravno, dok još imam kose), narumenila obraze i odjenula haljinu nepristojno kratku za osamdesetogodišnjakinju. Nikako da odustanem od haljina koje previše otkrivaju, iako bi bilo primjerenije da se odjenem u šator. Ali te halje šatorskog stila oduvijek sam mrzila, isto kao i udobne cipele kakve kupujem zadnje dvije decenije. Udobnost je neestetska, pretpostavlja neopranu kosu, višak kilograma, stare papuče, prevelik ogrtač, daljinski nadohvat ruke, donekle pristojan nered, puno slobodnog vremena koje ne izaziva grižnju savjesti. Utišan mobitel i nenalakirane nokte. Udobnost je pomalo reakcionarna ha, ha. Ne robuje modnim, zdravstvenim, političkim i ostalim trendovima jer ti se blago rečeno fućka za sve što se oko tebe zbiva. Vrlo je bazično primitivna i nenadmašno tehnološki napredna. Hladi pivo, pokazuje točno vrijeme, isključuje plinski bojler kad treba i pokazuje uglavnom točnu vremensku prognozu.

Nakon Lidla dogovorila sam proslavu u "Kaptolskoj kleti". Do nje se mogu dovući bez muke, iako je restoran prilično banalan, zajedno s pripadajućim menijem. Ali ima vrt u kojem ću pušiti tanke cigarete sjedeći na stolici pod krovom. Zajedno s djecom. Dok će se unuci zabavljati s praunucima kako je i red. Katkad se pitam kako sam sve to obavila. Jesam li imala neuronski obrazac zombija ili predanost majke čuvateljice. Malo sam žalosna što će me pamtiti po onome kad mi se više nije dalo voziti na rolerkosteru, jesti šećernu vunu iz vica, jahati magarca po seoskom putu i skakati u more ma kako hladno bilo. Sve je to prošlost. Sad sam gospođa u godinama koja voli u deset navečer biti u krevetu. A i ja svoju baku pamtim iz njezinih srednjih i kasnije starih godina, i neke živahne tete, a sve su to bile vatrene osobnosti koje su se polako ugasile. Teta koju sam posebno voljela prestala je psovati, a psovka je bila dio njezinog temperamenta. Isto kao i smijeh. Koji se sa svakom godinom smanjivao. Nisam tada razumjela što se zbiva, bila sam premlada.

Zvoni mobitel. Na ulici sam.

– Nabavio sam drva. Pet metara. Spremio ih u vikendicu u Oborovu. Sutra ću s Tanjom ići u kupovinu riže. Riža se ne može pokvariti. Kao ni ulje. Gdje si?

– U Ilici.

– Imam vremena za kavu. Nađemo se na Trgu za desetak minuta. Sjedni u "Malu kavanu". Ili u "Argentinu".

– Hajmo na Dolac – odgovorim. Tamo je nešto mlađa ekipa, pomislim. Nije teško vratiti mi se na Kaptol, pa na tržnicu. Buntovnost me drži na nogama, u tome je trik.

– Može. Stižem.

Moj prijatelj se sprema za rat, a ako ne za rat, onda za nestašicu i buduću glad. Zatim nemire. Provaljivanja u stanove. Pljačke. Ugradio je protuprovalna vrata. Ima jedva šezdeset i još je u punoj snazi. Stari dečko. Nekoć je i bio u ratu. Bio je i gladan. Govori mi iz iskustva.

Neuronski obrasci.

Čovjek se s vremenom pretvara u svoje okolnosti.

Upadam u "Potepuh". Bez problema. Ne treba mi pomoć. Ipak, malo sam zadihana, što pokušavam prikriti. Vani je zahladilo.

Konobar se smiješi.

– Kavu s mlijekom – kažem. – I novine.

Treba biti zadovoljan malim stvarima, pomislim. Nasmiješim se konobaru. Ipak, ta mi rečenica zvuči tužno.

Iskrenost mi je mana, priznajem… 

O autorici

Sanja Pilić jedna je od naših najpoznatijih spisateljica. Objavila je više od 30 knjiga. Pobjednica je 52. nagradnog natječaja Večernjeg lista za kratku priču s pričom "Delete". Figurativni jezik njezinih priča pisanih s nevjerojatnom lakoćom oslanja se na zvuk i ritam koji su vrlo bliski poetskom jeziku. Kratkom, jednom rečenicom, spisateljica izražava splet opisa tako da se jedan pored drugog nađu dva posve različita događaja.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije