Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 106
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Tri munje i jedan grom

17.10.2022.
u 11:22

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

Pili smo pivo na terasi kafića i promatrali kako sijevaju munje. Svako malo žilicnula bi se neka na mat tamnoplavom južnom nebu kao na platnu u kinu. Nijemo. Zasad. Bile su daleko.

– Središte je iznad Riminija – reče moj dobri znanac gledajući u smartphone.

– To je začas preko mora – odgovorim i gucnem još malo iz visoke čaše.

Zbog te prijetnje nad gradom vozila su pred nama klizila s upaljenim farovima, gorjela je javna rasvjeta, reklame po fasadama i svjetla u mnogim stanovima i uredima. Zapad je i dalje bio svijetla traka.

– Opa! – uzviknem.

– Dobra! – moj će znanac.

Od neke samo njoj znane točke, pa do obzora iza zgrada razgranala se munja. Sličila je živčanom sustavu leđa kakav se vidi u anatomskim atlasima: kralježnica i iz nje živci nalik na korijene i korjenčiće.

Sjećam se sata tjelesnog odgoja u četvrtom srednje: dodajemo si rukometnu loptu, ja zamahnem da je bacim i tad me probode ispod lopatice! "Munja" kao ono kad sam u četvrtom osnovne u igri lovice laktom opizdio po bridu zida, samo sada kudikamo žešća! Trebalo mi je nekih pet minuta da se oporavim i činilo se da posljedica neće biti, ali sljedećeg dana kad sam se na nastavi promeškoljio u klupi, osjetio sam na desnoj strani leđa sve živce koji se pružaju iz kralježnice, upravo onako kao u anatomskom atlasu!

Nisam to ispričao svom znancu; jednom sam to ispričao u društvu, pa su me nekako čudno gledali.

On je lovac. Ulovio me na izlazu iz autodijelova, kupio sam svjećice jer me čeka tehnički, a moja mi karampana loše pali, a on je izašao iz susjedne trgovine u kojoj je bio po grijač bojlera jer da mu je pregorio. I gdje si – di si – kako si, navukao me ovamo na pivo.

Pristao sam i požurio sjesti u svoj auto. Jednom me povezao u svom terencu, punom kiselkastog psećeg vonja i dlaka.

Još!

Ova je sijevnula od jedne do druge točke na nebu i bila je nalik na vrlo kolebljiv grafikon nekog ne osobito izraženog trenda rasta.

– Oluja, ide oluja! A oni nemaju rakete, sve će ljudima potući, sve grožđe, ništa neće biti vina, a njih ništa nije briga, samo se za guzice svoje debele brinu!

U trenutku kad je taj proročanski muški glas izgovarao "guzice" uletio je i nadvisio ga ženski glas: – Toni, opet nisi uzeo lijekove! Rekla sam ti da ne dolaziš ako ne uzmeš lijekove! Toni, nećeš dobit pit; gubi se, metlu ću na tebi polomit!

Toni pokuša nešto prigovoriti svojim basom, ali konobaričin alt nije imao milosti: – Toni, neću ponavljat! Idemo! Odmah! Brzo!

I zaključivši valjda da ne može ništa protiv lude žene, mršavi lik upala lica odjeven u broj veću majicu i hlače okrene se i ode širokim koracima, kao da od sebe želi odbaciti stopala zajedno s prljavim tenisicama na njima. Ode popiti lijekove, možda.

– Dolazi samo zbog nje – reče moj znanac ispod glasa cereći se.

A zašto si ti svog znanca doveo upravo ovamo na pivo? Ja sam ovdje u nekakvoj funkciji smokvinog lista, da ne bude suviše očito. Kao da ona to ne zna! "Krčmarica Mirandolina" – uvijek je bilo toga otkako je svijeta i vijeka i uvijek će biti!

Naravno da ništa nisam rekao o Mirandolini, rekao sam: – Bit će da ga jebe elektricitet u zraku.

Naše su se čaše žutjele samo pri dnu i zato stanem kriviti glavu unatrag. Konobarica je, onako u zaletu za Tonijem, ostala pokupiti šalice s praznog stola.

– Još po jedno! – doviknem. – Meni sada malo!

Očigledno je pretpostavila da su nam čaše prazne jer je došla do našeg stola, a mi smo požurili popiti ono na dnu. Kineski zmaj duž njene nadlaktice gledao nas je s gađenjem. Bilo je u njemu i nešto crvene boje, kao što se i u njenoj crnoj, po sredini jasno razdijeljenoj kosi, protezao crvenkasti pramen. U donjem dijelu nosa, na spoju nosnica, nosila je zaobljenu šipčicu sa streličastim krajevima. Vitka, mišićava, bliža tridesetoj nego dvadesetoj, vjerojatno većinu vremena ovako u crnom. Meni nije nešto, ali njemu, mom dobrom znancu – njemu je ona, vidi se to iz načina na koji to pokušava prikriti, vrhunska lovina!

Možda ga zbog piercinga u nosu podsjeća na divlju svinju? Mene pomalo podsjeća. Osim toga, postoji frizura koja se zove kare i možda je ova njena upravo ta. Moram paziti da se ne zasmijuljim!

Netom što je otišla, izvadim smartphone iz džepa – htio sam i sam vidjeti položaj nepogode koja nam se približava. Htio sam se spojiti na kafić, a nisam znao zaporku. Neki je navode pri dnu računa, ali s ovima ovdje, pogledao sam račun na stolu, to nije slučaj. Nisam se mogao prijaviti ni na mobilne podatke jer mi je tarifa istekla, a obnoviti je neću dok plaća ne sjedne.

– Koji je ovdje WI-FI?

– Ne znam, stvarno, ne znam. Pitaj ju! – odgovori moj znanac onako zadubljen u ekran mičući samo palce.

I već sam okrenuo glavu preko naslona stolice, prema osvijetljenoj unutrašnjosti kafića i ugledao dio šanka kad mi na um padne da ona sada toči naša piva. Neću joj smetati, pričekat ću da dođe s pivom.

I tako sam kao u stara dobra vremena prije smartphonea sjedio i gledao kako teče promet. I morao sam sam sebi priznati da je ugodno, da smiruje. Nešto poput sjedenja pored rijeke. Uostalom, i kad sjediš pored rijeke, pored tebe ne protječe jedinstvena rijeka, pored tebe teku vode što se naguravaju, zahvaćaju jedna drugu, jedna drugu potapaju i vrtlože se. Pa još ako je rijeka divlja i plitka, pa se dere i cijepa o kamenje i prevaljuje preko njega, sve to šumeći i pjeneći se…

More je drugo. Uz njega se više volimo sami kretati i promatrati kako valovi dolaze i odlaze. Ali desi se da vjetar potjera valove duž obale i tada stanemo i gledamo kako putuju.

Tko bi sjedio pored bare? Druga stvar je stati pored bare, nagnuti se nad nju i u vodi bez žabokrečine pogledom potražiti macakline i žabe. Možda nam se posreći da na površini, osim onih dugonogih vitkih kukaca koji hodaju po njoj, opazimo kako zmijulji bjelouška. Tirkizno plavo vretence, pomalo prijetećeg izgleda, lebdi na mjestu pa sumanuto ubrzava i onda se jednako tako zaustavlja. Oko bare ima šaša i upravo je zapuhao vjetar i njegove se linije povijaju sad amo, sad tamo. Sad možemo i sjesti i gledati.

I klize spokojno vozila pored naše terase, ne mare za ovaj usiljeni suton i ranu večer za koju se ne zna što nosi, kao što za nas na terasi ne mari ova gospođa koja, evo, prolazi pored nje sa psom na uzici; izgleda kao da on vodi nju u šetnju, malčice je prejak za nju, taj neki, bit će, staford ili barem križanac staforda.

Volio bih da sve ovo imam kome reći, ali nemam.

Pivo je dolazilo! Kad je spustila pladanj na stol, sijevnula je munja; od polovice neba okomito na obzor, široka i čista, bez popratnih "gluposti" i zamalo ravna. Podsjetila me na kris, bodež valovite oštrice s otoka Jave.

– Ooo! – reče ona. – Dobro da sam pokupila sa žice! Tebi malo, je l' tako?

I upitavši to, dodirne prstima moje desno rame kao što se dodiruje puce u liftu. Osjetih kako mi dugi nokti napinju kožu. Moj dobri znanac opazi to!

U tom trenu zagrmi!

Zagrmi tako potmulo da se sve streslo!

I kako je zagrmjelo, tako su se ugasila svjetla na ulici!

Ali zapad je i dalje bio svijetla traka i vozila su išla s upaljenim svjetlima, a samo časak-dva trebalo je da proradi agregat u obližnjem trgovačkom centru pa da se njegova rasvjeta počne paliti.

Kao Božić! 

O autoru

Robi Selan, rođen 1966. godine, diplomirani je ekonomist, a živi i radi u Labinu kao novinar na portalima Labinština.info i Istarski.hr. Izdao je zbirku haiku poezije "S burom" i znanstvenofantastični roman "Nebo nad K.u.K" te kriminalistički roman "Kokosovi orasi". Priče je objavljivao u Novoj Istri, Jutarnjem listu, Večernjem listu, Parseku te u zbirkama konvencija znanstvene fantastike Istrakon i Sferakon.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije