U sobi sa samo jednim prozorom, koji je gledao u dvorište puno zahrđalih bicikala, vreća sa smećem i lončanica bez zemlje, mladi je pisac sjedio pogrbljen nad radnim stolom kao nad kakvim ispitnim stolom sudbine. Prozor je bio nizak, gotovo ponižavajuće nizak, tako da se pri svakom pogledu van morao malo sagnuti, kao da se klanja svijetu onkraj okna, svijetu koji ga nije primjećivao. Zaslon računala bio je bijel, gotovo drzak u svojoj čistoći, a nadnevak zacrvenjen u kalendaru, poput rane koja se ne zatvara nego pulsira, označavao je krajnji rok natječaja za kratku priču do kojega je trebalo poslati radove. Pisao je već danima, ali rečenice su mu se lomile, raspadale u riječi koje su zvučale učenije nego što su bile žive. Svaka je započinjala s ambicijom, a završavala s umorom. Nagrada je imala ime, iznos i težinu, a on je imao samo sebe i neku tanku nadu da će ga netko, negdje, pročitati do kraja, bez preskakanja, bez podsmijeha.
U njemu se sukobljavala glad s taštinom. Ne ona sirova glad želuca, na koju je već svikao, nego suptilnija, podmuklija glad da bude priznat, potvrđen, upisan u neku nevidljivu knjigu onih koji su uspjeli, onih o kojima se govori tiše i s poštovanjem. Govorio si je da piše istinu, da prebire po vlastitim strahovima i sjećanjima, ali istina mu je bježala, nestajala kao pijesak kroz prste, ostavljajući samo dvojbe i nelagodu. Ostajao je sam s metaforama koje su zvučale strano, koje su bile neprikladne poput posuđenih kaputa, dobro krojenih, ali tuđih.
Sjećao se savjeta starijih pisaca, njihovih ozbiljnih lica i fraza koje su ponavljali kao molitvu: radi, sumnjaj, briši, piši opet. Sve je to činio, ali mu se činilo da u toj sobi, među zidovima koji su pamtili stanare sličnih snova, nema dovoljno zraka za originalnost. Svaka misao kao da je već bila izgovorena, a svaka rečenica već napisana, samo bolje. Ta spoznaja nije bila duhovna nego gotovo tjelesna, sjela mu je na ramena i pritiskala ga poput mlinskog kamena, poput grijeha.
A onda je, gotovo slučajno, otvorio drugo okno na zaslonu. Umjetna inteligencija, hladna i poslušna, čekala je kao konobar bez lica, bez dobi i bez sjećanja. Nije je doživljavao kao biće, nego kao alat, kao produžetak ruke koji se ne znoji i ne drhti. Isprva je pitao oprezno, gotovo stidljivo, kao da se ispovijeda nekom anonimnom slušatelju. Zatim je počeo naređivati. Drzovito i osorno. Rečenice su dolazile brže nego njegove misli. Bile su glatke, ritmične, pune značenja koja se moglo tumačiti na više načina, baš onako kako su to voljeli žiriji. Osjetio je nelagodu, ali i olakšanje, kao kad učiniš nešto zabranjeno, a nitko ne gleda i ništa se ružno neće dogoditi.
No kako je tekst rastao, u njemu je rasla i sumnja. Čije su to riječi? Njegove, jer ih je izabrao, jer ih je prihvatio i uredio, ili tuđe, jer ih je netko drugi, nešto drugo, predložio bez muke i bez straha? U stilu se pojavljivala ozbiljnost koja mu je laskala, ironija koja je rezala, gustoća misli kakvu je oduvijek želio, ali nikad do kraja postizao. Govorio je sebi da su svi pisci kradljivci, da se i mrtvi klasici neprestano preslaguju u živima, da je tradicija ionako samo sofisticirana i opravdavana krađa. Ali nešto ga je ipak žuljalo, poput kamena u cipeli koji se ne vidi, ali se osjeća pri svakom koraku.
Noći su postajale sve tiše. Grad je snivao, tramvaji su prolazili rijetko, a on je tipkao. Ponekad bi stao i čitao naglas, slušajući kako tekst diše, kako se rečenice sudaraju i mire. U tim trenucima osjećao se gotovo veličanstveno, kao da je napokon pronašao svoj glas, dubok i siguran. A onda bi se sjetio onog drugog glasa, bez daha i bez sumnje, koji mu je šaptao rješenja. Pokušao je izbrisati nekoliko ulomaka, dokazati sebi da može sam, da mu ta pomoć nije nužna. Ali praznina se odmah osvetila, zjapila je na ekranu kao otvorena rana. Panično se vratio onom glasu koji mu je nudio rješenja, koji nije znao za dvojbe.
Predaja rada bila je brza i bez ceremonije. Klik, potvrda, gotovo ništa. Nije bilo fanfara, ni osjećaja konačnosti. Ostao je sjediti, praznih ruku, ali glave pune slutnji, nemira. Danima je čekao, čitajući stare knjige i tražeći u njima opravdanje. Govorio je da je važno samo djelo, da je autor uvijek ionako skup utjecaja i slučajnosti, da je mit o čistom stvaranju tek lijepa laž. Pa ipak, svaka pomisao na nagradu nosila je i sjenku razotkrivanja, iako nitko nije znao što bi to razotkrivanje uopće značilo.
Kad je stigla vijest da je u užem izboru, osjetio je kako mu se nutrina rascijepila na dva dijela. Jedan je slavio, ushićeno skakutao po sobi i planirao govore, zamišljao fotografije u novinama i kratke intervjue. Drugi je pokunjeno mrmljao o prijevari i praznini, o tome kako će svaka pohvala zvučati isprazno, neuvjerljivo. U tom raskolu shvatio je da nagrada, ako je i dobije, neće biti kraj nego početak nečega mnogo težeg: pitanja koje se neće moći izbrisati ni prešutjeti.
Na kraju, nije bilo važno hoće li pobijediti. Važnije je bilo to što je, pišući, vidio vlastito lice u odrazu ekrana: mlado, ambiciozno, i pomalo uplašeno. Umjetnu inteligenciju ugasio je jednim klikom, ali njezina prisutnost ostala je u tekstu, kao tiha fusnota vremena u kojem je i sam postao pomalo stroj, a pomalo autor, zaglavljen između želje i sumnje, između nagrade i istine.
Ali povratka više nije bilo.
Otvori KEKS Pay
