Godina je 2026. i nove albume imaju Paul McCartney, Ringo Starr, a uskoro i Rolling Stonesi. Štoviše, McCartney gostuje u jednoj pjesmi na "Foreign Tongues", kao što je to učinio i na prošlom albumu Stonesa "Hackney Diamonds". S (uskoro) 84 godine teško da postoje neki izazovi koje Paul McCartney ima pred sobom, pa je stoga možda najveći bio onaj može li "The Boys of Dungeon Lane" uhvatiti pravu retro-emociju i može li biti album sjećanja i prirodne lakoće u egzekuciji kakvu povezujemo s McCartneyem? Naravno da može, jer govorimo o čovjeku koji bi i u tri po noći mogao napisati hit pamtljive melodije, a uz pomoć producenta Andrewa Watta, koji je radio i na spomenuta dva albuma Stonesa, čini se da su se poklopili svi uvjeti za još jedan solidan McCartneyev album.
Prepun reminiscencija na davno autostopiranje s Georgeom Harrisonom u "Down South", ili u duetu s Ringom "Home to Us", Watt i McCartney čak su se u "We Two" dohvatili starog četverokanalnog magnetofona na kojem su snimali Beatlesi, kako bi uhvatili onaj poznati stari zvuk koji već desetljećima pokušavaju uhvatiti brojni britpop izvođači. Ako ste primijetili, riječ "uhvatiti" – duh prošlosti, povijesnih zasluga, retro-estetike, mladenačke lakoće – prilično je bitna za novi McCartneyev album, od samog početka s "As You Lie There" i "Days We Left Behind", ali pri tome treba navesti da je McCartney sve, samo ne vaš omiljeni nostalgičar.
Naime, još je njegov posljednji album "McCartney III" iz 2020. – na kojem je sam odsvirao sve instrumente – bio inovativan i otvoreno antinostalgičarski raspoložen, kao i njegovi brojni radovi iz dvijetisućitih poput suradnje u The Fireman ili noviji albumi "Memory Almost Full" i "Egypt Station". Za razliku od sjajnih albuma poput "Driving Rain" i ovih spomenutih na kojima je pokazao savršeno baratanje konvencionalnijim elementima rock-glazbe, "McCartney III" bio je radikalnije ostvarenje snimljeno u tijeku pandemije. "The Boys of Dungeon Lane" može se smatrati logičnim pokušajem da s pune 83 godine napravi nešto konvencionalniji album i vrati se na teren "normalnih" pjesama, ali s tipičnim osobnim potpisom koji je, manje-više, sam patentirao u suradnji s Johnom Lennonom.
I ovdje je u 47 minuta i 14 pjesama McCartney zapravo sam odsvirao skoro sve instrumente i postavio temelje s basom, gitarama, bubnjevima, klavirom, orguljama i Mellotronom, uz poneku asistenciju Andrewa Watta na sintesajzerima ili drugoj gitari i Wurlitzer električnom klaviru, valjda tek toliko da bude suradnje u tonskom studiju. Ta sposobnost da bude sam svoj majstor kod McCartneya je i danas fascinantna, kao i sposobnost da rekreira zvuk i oštru, nefriziranu svirku iz vremena "Bijelog albuma" Beatlesa u pjesmama poput "Lost Horizon" ili "Come Inside", s nekoliko pogleda na razdoblje "Magical Mystery Tour" u temama "Mountain Top" ili "Never Know".
Zanimljivo, Watt je koautor teksta i glazbe upravo dueta s Ringom "Home to Us", u kojoj se na pratećim vokalima pojavljuju Chrissie Hynde iz Pretendersa i Sharleen Spiteri iz benda Texas. Babyboomeri se nikada neće odreći reminiscencija na Drugi svjetski rat, iako su ga proveli u pelenama, pa se u "Salesmans Saint" McCartney prisjeća dogodovština svojih roditelja. Uostalom, u svojoj autobiografiji "Life" Keith Richards duhovito je naveo da mrzi Hitlera jer je bombardirao London i njegovu kuću samo "da ga se riješi", pa je zanimljivo usporediti ovakve autorske reminiscencije s nekim domaćim pjevačima i prevladavajućim ZDS kontekstom u kojem se kod nas govori o tom razdoblju. U te dvije zadnje, suptilne pjesme "Salesmans Saint" i "Momma Gets By" koje opasno vuku na poznati McCartneyev senzibilitet iz sredine šezdesetih s Beatlesima, kao koaranžer pojavljuje se sin Georgea Martina, Giles, pa se čini da je krug i u tom dijelu zatvoren.
Na "The Boys of Dungeon Lane" McCartney nastavlja dugotrajni pobjedonosni pohod s voljom koju nemaju ni trostruko mlađi od njega. Kao izvanserijski talent koji je već s Beatlesima, uz malu pomoć prijatelja, definirao bitan dio suvremene pop glazbe, nije čudno da se i na novijim albumima koristi starim i finim manirima, te melodikom i stilom koje je praktički sam izmislio, pa je šest godina nakon zadnjeg albuma "The Boys of Dungeon Lane" melodijski pun reminiscencija na najjača oružja iz doba Beatlesa i njihova studijskog razdoblja od 1966. nadalje. Vjerojatno bi mogao napisati i neku novu "Love Me Do", ali u zadnjem razdoblju McCartney se trudi biti na višoj estetskoj razini i pažljivo se trudi ne uprskati u ovako poodmakloj fazi karijere i života.
Nakon što je čitava britpop generacija, od Oasis do Blura "prešla" preko njega i pomogla si stvoriti identitet, McCartney je u nedostatku Lennona zasigurno prvi koji ima pravo biti retro i koristiti vlastite izume. Za razliku od mnogih drugih koji obilato koriste njegovu zaostavštinu – praktički pola svjetske pop-scene unatrag šezdeset godina – Paul McCartney ovo je patentirao, te je još uvijek vitalan i sposoban nositi se s golemim zaslugama i prošlošću koja bi pritiskala i odavno pokopala mnoge. Jednostavnije rečeno, McCartney ne zloupotrebljava vlastitu prošlost, pametan je čovjek i ima mjeru, a bogme i ozbiljan talent i još od davnog albuma "Tug of War!" pokazuju da shvaća da je nakon odlaska Lennona, pa zatim i Harrisona, priča ostala na njemu. A to je vrlo ozbiljna priča i McCartney jasno pokazuje svijest da je želi predstaviti kako treba.
Otvori KEKS Pay
