Mirsad Purivatra bosanskohercegovački je kulturni menadžer i jedan od najutjecajnijih ljudi regionalne filmske industrije. Kao direktor sarajevskog Obala Art Centra tijekom 1980-ih organizirao je brojne kazališne i umjetničke projekte, a tijekom opsade Sarajeva pokrenuo je ratno kino Apolo i Sarajevo Film Festival, koji je pod njegovim vodstvom izrastao u najvažniji filmski festival jugoistočne Europe.
Purivatra je također pokrenuo programe za razvoj regionalne kinematografije, poput CineLinka i Sarajevo Talent Campusa, te je producirao i koproducirao niz međunarodno zapaženih filmova. Nakon 27 godina na čelu Sarajevo Film Festivala, 2022. povukao se s mjesta direktora te preuzeo funkciju predsjednika Obala Art Centra, nastavljajući raditi na strateškom razvoju festivala i drugih projekata, među kojima su Hrvatima najzanimljiviji oni koji se održavaju na jadranskoj obali.
Ovog tjedna počinju Slano Film Days. Radi se o manifestaciji koja nije tipični filmski festival, a nije ni takozvani industrijski event sa sterilnim panelima i formalnostima. Možete li našim čitateljima objasniti temeljnu ideju onoga što ste pokrenuli na Lopudu, a nastavili u Slanom?
Od početka me zanimalo može li se stvoriti mjesto na kojem mladi autori neće samo slušati predavanja velikih redatelja nego i s njima provesti nekoliko dana za istim stolom. Na velikim festivalima ljudi se stalno mimoilaze. Htio sam napraviti nešto suprotno od toga. Zato je Slano "mali događaj". Ne zato što ne možemo biti veći, nego zato što bi veličina uništila ono zbog čega postoji. Najvrednije stvari koje se ovdje događaju ne nastaju na pozornici, nego za ručkom, u šetnji ili kasno navečer nakon projekcije. Koncept se razvijao godinama, osnove sam mu postavio na Lopudu, a nastavio razvijati u Slanom. Mijenjale su se okolnosti, ali osnovna ideja ostala je ista: stvoriti prostor u kojem se znanje, iskustvo i entuzijazam prenose spontano, među ljudima koje povezuje ljubav prema filmu.
Na našu obalu redovito dovodite velike svjetske zvijezde. Prošle godine to je bio Steve Buscemi, ove godine Maggie Gyllenhaal i Peter Sarsgaard. Kako ih birate i koliko je teško organizirati njihov dolazak?
Profesionalni odnosi koje sam godinama gradio kroz Sarajevo Film Festival svakako pomažu. Ali kontakti sami po sebi nisu dovoljni. Ljudi poput Stevea Buscemija, Maggie Gyllenhaal ili Petera Sarsgaarda imaju bezbroj poziva i mogu biti bilo gdje na svijetu. Ono što ih dovodi u Slano nije honorar, jer naši gosti ne primaju honorare za sudjelovanje u programu, nego sama ideja projekta. Privlači ih mogućnost da nekoliko dana provedu u razgovoru s mladim, talentiranim autorima, bez protokola, crvenih tepiha i festivalske gužve. I oni su u potrazi za inspiracijom i susretima koji je mogu potaknuti. Pravi kreativci u biti su radoznali ljudi. A pri odabiru gostiju ne zanimaju nas samo velika imena. Tražimo ljude koji imaju što reći i koji iskreno žele podijeliti svoje iskustvo. To nam je važnije od "snage imena".
Istovremeno dovodite i neke stalne goste, kao što su oskarovci Ruben Östlund i Paweł Pawlikowski. Kako biste opisali svoju povezanost s njima?
Upoznali smo se kroz Sarajevo Film Festival, a s vremenom su profesionalni odnosi prerasli u prijateljstva. Kada sam im prvi put govorio o ideji koja je danas Slano Film Days, odmah su razumjeli o čemu govorim. Obojicu privlači upravo ono što i mene najviše zanima: mogućnost da nekoliko dana provedu u razgovoru o filmu, bez festivalske buke, medijskog pritiska i stalne žurbe koja prati velike događaje. Posebno je zanimljivo to da u Slanom ne dolazi samo do susreta između mladih autora i etabliranih filmaša. Priliku da se bolje upoznaju, razgovaraju i razmjenjuju ideje dobivaju i sami gosti. Na velikim festivalima svi su stalno u pokretu. Ovdje prvi put imaju vremena jedni za druge. Paweł je sudjelovao na svih pet izdanja. Jednom je, objašnjavajući zašto se vraća, rekao: "Kad Miro nešto radi, mi smo tu da ga slijedimo jer znamo da će to biti dobro." Ne znam postoji li ljepši kompliment od toga.
Östlundu ste koproducirali i "Trokut tuge", velik film nominiran za čak tri Oscara. Trenutačno radite i na novom filmu Lili Horvát u kojem glavnu ulogu igra fenomenalna Mackenzie Davis. Kako izgleda vaš producentski rad?
Na "Trokutu tuge" zajedno s kolegom Jovanom Marjanovićem sudjelovao sam kao manjinski koproducent i naš financijski doprinos bio je relativno malen u odnosu na veličinu cijelog projekta. Ali produkcija nije samo novac. Tijekom godina najviše sam se bavio povezivanjem ljudi, otvaranjem vrata i pomaganjem projektima da pronađu put do realizacije.
Dolazimo iz male zemlje i male produkcijske kuće, pa sam vrlo rano shvatio da ne možemo konkurirati velikim europskim producentima veličinom budžeta. Ono što možemo ponuditi jesu iskustvo, međunarodna mreža suradnika i sposobnost da u pravom trenutku spojimo prave ljude. Često se događa da projektu ne nedostaje velik novac, nego posljednji komadić slagalice. Tijekom godina nastojao sam biti upravo to – osoba koja će pomoći da se stvari spoje i film krene svojim putem.
Upravo zato imao sam sreću surađivati s autorima poput Rubena Östlunda, Nurija Bilgea Ceylana, Cristija Puiua ili danas Lili Horvát. Uvijek me više zanimalo kako pomoći dobrom projektu da se dogodi nego koliki će moj udio u njemu biti. Velike međunarodne produkcije donose veliko zadovoljstvo, ali danas me možda još više veseli prilika da budem uz autore na početku njihove karijere. Upravo smo završili snimanje kratkog filma "Kratke sjene u podne" mladog hrvatskog redatelja Pietra Kralja, koji se nakon studija na newyorškom NYU vratio u Hrvatsku. U takvim projektima prepoznajem isti entuzijazam i kreativnu energiju koja me je oduvijek privlačila filmu.
Koji vas je od filmova koje ste producirali najviše obilježio?
Ono što pamtim nisu samo premijere, nagrade ili uspjesi nego i proces nastajanja filmova. S Nurijem Bilgeom Ceylanom imao sam priliku proći cijeli put na filmu "Bilo jednom u Anadoliji": od scenarija i razvoja projekta, preko snimanja, pa sve do trenutka kada je film osvojio Veliku nagradu žirija u Cannesu. Rijetko imate priliku izbliza promatrati nastanak tako važnog filma od samog početka do njegova međunarodnog uspjeha. S Cristijem Puiuom iskustvo je bilo potpuno drukčije. U vrijeme kada smo počeli razgovarati prolazio je razdoblje kreativnog umora i ozbiljno preispitivao želi li uopće snimati novi film. Vodili smo duge razgovore o filmu, životu i projektima koje je godinama odgađao. Malo-pomalo vratio se staroj ideji – priči inspiriranoj smrću njegova oca. Iz toga je nastala "Sieranevada". Posao producenta nije samo pronaći novac ili riješiti logistički problem. Katkad je najvažnije pomoći autoru da ponovno pronađe vjeru u vlastitu priču.
Počeci vašeg ozbiljnog kulturnog angažmana vežu se uz Otvorenu scenu Obala, koja je 1980-ih slovila za jednu od najživljih kulturnih točaka bivše države. Tamo su bili Branko Đurić Đuro, Emir Hadžihafizbegović, Senad Bašić, snimala se "Top lista nadrealista"… Po čemu pamtite taj period?
Sarajevo je tih godina bilo nevjerojatno živ grad. Danas se o osamdesetima često govori s dozom nostalgije, ali za nas koji smo tada bili mladi to nije bio mit, nego svakodnevica. Imao sam tada osjećaj da se na svakom koraku događa nešto novo – predstava, koncert, izložba, film, neka nova ideja ili grupa ljudi koja pokušava pomaknuti granice onoga što je dotad bilo moguće. Profesionalno sam bio vezan uz Otvorenu scenu Obala i Tetovirano pozorište Mladena Materića, s kojim smo gostovali na brojnim međunarodnim festivalima. To je bilo vrijeme učenja, putovanja i susreta s ljudima koji su vjerovali da kultura može mijenjati društvo. Tada nisam razmišljao o karijeri ni o tome da sudjelujem u nečemu važnom. Jednostavno sam želio biti dio tog svijeta. U to je vrijeme Novi primitivizam mijenjao glazbenu i televizijsku scenu, a Olimpijske igre 1984. gradu su dale dodatnu energiju i samopouzdanje. Svi putovi činili su se otvorenim i sve je izgledalo moguće. Ono po čemu najviše pamtim to razdoblje nisu poznata imena, nego osjećaj da je kultura bila važna. Ljudi su o predstavama, koncertima i filmovima razgovarali s istim žarom s kojim se danas razgovara o politici ili sportu. Za nekoga tko je tek ulazio u taj svijet bila je to velika povlastica. Možda smo bili pomalo naivni, ali vjerovali smo da kreativnost može mijenjati stvari. I danas mislim da smo u tome barem djelomično bili u pravu.
Najviše ljudi u regiji zna vas kao osnivača Sarajevo Film Festivala, koji ste pokrenuli usred opsade 1995. godine. Istovremeno ste vodili i Obala Art Centar i ratno kino Apolo, koje je mnogima davalo iluziju normalnosti u potpuno nenormalnom vremenu. Čega se iz tog perioda najviše sjećate?
Ljudi često očekuju da iz tog vremena pamtim velike događaje, ali zapravo pamtim ljude. Pamtim solidarnost, bliskost i osjećaj da smo jedni drugima potrebni više nego ikada prije. Nas dvadesetak živjelo je i radilo u podrumu Akademije scenskih umjetnosti. U normalnim okolnostima vjerojatno se nikada ne bismo našli u takvoj situaciji, a kamoli proveli godine zajedno. Dijelili smo prostor, hranu, strahove i ideje. Iz toga su nastali Obala Art Centar, kino Apolo, Sarajevo Film Festival i mnogi drugi projekti. Naravno da je bilo teško. Granate, neizvjesnost i gubici bili su dio svakodnevice. Ali danas, kada se osvrnem na to vrijeme, najviše pamtim nevjerojatnu energije koja nas je nosila od jutra do mraka. Nismo željeli samo preživjeti. Htjeli smo nastaviti živjeti sa smislom. U naše ratno kino ljudi nisu dolazili samo gledati filmove. Dolazili su biti zajedno, razgovarati, nakratko zaboraviti rat i podsjetiti se da postoji svijet izvan opsade. Upravo iz tog osjećaja nastao je i Sarajevo Film Festival. Ne kao čin prkosa, kako se često govori, nego kao izraz potrebe za normalnim životom.
U to vrijeme bili ste i direktor Otvorenog društva, zaklade koja je sudjelovala u pokretanju brojnih umjetničkih i društveno vrijednih projekata na ruševinama bivše države, iako su njena osnivača poslije mnogi demonizirali. Temeljem vašeg iskustva, kakvu je ulogu Soros imao u našoj regiji?
O Georgeu Sorosu danas postoje vrlo različita mišljenja, ali ja mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva. U vrijeme rata i poraća zaklada Otvoreno društvo bila je jedna od rijetkih organizacija koja je bila spremna ulagati u obrazovanje, kulturu, medije i projekte koji nisu donosili političke ili financijske koristi. Iz današnje perspektive možda je teško objasniti koliko je takva podrška tada bila važna. Ono što sam osobno smatrao najvrednijim bila je ideja otvorenosti – uvjerenje da društvo napreduje kroz dijalog, obrazovanje, razmjenu ideja i spremnost da se čuju različiti glasovi. To su vrijednosti koje su mi bile bliske tada, a bliske su mi i danas. Ne ulazeći u sve kasnije političke interpretacije, mogu reći da je zaklada Otvoreno društvo ostavila značajan trag u razvoju kulture, obrazovanja i civilnog društva u Bosni i Hercegovini te regiji.
Uz Obala Art Centar i poslije SFF odrasle su generacije sarajevskih umjetnika, dizajnera, redatelja, producenata… Spomenut ću samo redatelje kao što su Jasmila Žbanić, Danis Tanović i Pjer Žalica, pa umjetnicu Šejlu Kamerić, kustosicu Lejlu Hodžić… kako je bilo pratiti njihovo ljudsko i profesionalno odrastanje?
Ne znam koliko smo mi utjecali na njihove karijere, ali vjerujem da su Obala Art Centar i poslije Sarajevo Film Festival mnogim mladim ljudima dali nešto što je u to vrijeme bilo iznimno važno – osjećaj da je moguće uspjeti radeći ono što voliš. Devedesetih godina Sarajevo nije djelovalo kao mjesto iz kojeg možete lako graditi međunarodnu karijeru u filmu, umjetnosti ili kulturi. Upravo zato bilo je važno stvarati prilike za susrete, suradnje i kontakte sa svijetom. Kroz Obalu i poslije kroz Festival mladi ljudi mogli su vidjeti da talent, rad i upornost ipak mogu otvoriti vrata koja su se tada činila vrlo dalekima.
Kada danas pogledam koliko je autora, producenata, umjetnika i kulturnih radnika prošlo kroz taj sustav, najviše me veseli činjenica da su mnogi od njih pronašli vlastiti put. Ne zato što im je netko taj put pokazao, nego zato što su dobili potvrdu da takav put uopće postoji.
A što je s velikim zvijezdama koje ste dovodili u Sarajevo, od Bona Voxa, preko Wima Wendersa do Angeline Jolie?
Ono što me tijekom godina najviše iznenadilo jest to da su najveći umjetnici često i najradoznaliji ljudi. Bez obzira na uspjeh koji su postigli, zadržali su interes za druge ljude, nove ideje i svijet oko sebe. To sam prepoznavao kod Wima Wendersa, Bona, Angeline Jolie i mnogih drugih koje smo ugostili u Sarajevu. Možda upravo zato naši susreti nikada nisu ostajali na razini fotografiranja na crvenom tepihu. Najzanimljiviji razgovori gotovo uvijek su se događali daleko od pozornice i reflektora. Kada danas pogledam unatrag, manje pamtim slavna imena, a više velikodušnost s kojom su mnogi od tih ljudi podržavali Sarajevo i Festival u trenucima kada nam je ta podrška bila važna.
U karijeri ste spretno balansirali kulturni i korporativni angažman: osim Obala Art Centra i filmskog festivala, bili ste direktor McCann-Ericksona u BiH, vodili ste Radioteleviziju Bosne i Hercegovine… Kako su se ti poslovi međusobno dopunjavali?
Zapravo, nikada nisam doživljavao te poslove kao potpuno različite svjetove. Bez obzira na to radi li se o festivalu, medijskoj kući, marketinškoj agenciji ili produkciji filma, na kraju uvijek radite s ljudima i pokušavate okupiti tim oko zajedničke ideje. Rad u McCann-Ericksonu dao mi je bolje razumijevanje komunikacija, brendova i strateškog razmišljanja. Vođenje Radiotelevizije BiH bilo je iskustvo upravljanja velikim i složenim sustavom. Kultura vas, s druge strane, svakodnevno podsjeća da bez kreativnosti nema ni razvoja ni promjene. Gledajući unatrag, mislim da su se svi ti poslovi međusobno dopunjavali. Uostalom, i Sarajevo Film Festival nastao je kao kulturni projekt, ali je vrlo brzo morao naučiti funkcionirati i kao organizacija, brend i međunarodna platforma. Možda mi je upravo iskustvo rada u različitim sektorima pomoglo da te stvari nikada ne promatram kao suprotnosti.
Prije četiri godine povukli ste se s mjesta direktora SFF-a i prepustili ga mladom kolegi Jovanu Marjanoviću. Što vas je potaknulo na tu odluku i je li ju bilo teško donijeti?
Nakon gotovo trideset godina na čelu Sarajevo Film Festivala osjećao sam da je došao trenutak da se povučem iz svakodnevnog operativnog vođenja Festivala. Ne zato što sam izgubio interes ili energiju, nego zato što sam vjerovao da je važno otvoriti prostor novoj generaciji ljudi dok je Festival snažan i stabilan. Jovan Marjanović bio je moj bliski suradnik više od dvadeset godina i nije bilo nikakve dileme da je spreman preuzeti tu odgovornost. Uvijek sam smatrao da institucije moraju biti veće od pojedinaca i da je jedan od zadataka osnivača pripremiti trenutak kada će netko drugi preuzeti operativno vodstvo. Naravno da takva odluka nije bila bez emocija. Sarajevo Film Festival nije samo profesionalni projekt nego i važan dio mog života. Ali nisam se povukao iz Festivala. Kao predsjednik Obala Art Centra, koji je osnivač SFF-a, i dalje sam uključen u strateška pitanja i donošenje važnih odluka vezanih uz njegov budući razvoj.
U dijelu kulturnih krugova smatra se da je Sarajevo postalo "preveliko", odnosno da uz njega manji festivali ili produkcije u BiH nemaju mnogo šanse za rast. Mislite li da je to istina?
Razumijem odakle dolazi takva percepcija. Sarajevo Film Festival tijekom godina postao je najveća i međunarodno najvidljivija filmska platforma u Bosni i Hercegovini te široj regiji, i sasvim je prirodno da privlači mnogo pozornosti. Međutim, kada smo pokretali SFF, u Bosni i Hercegovini gotovo da nije postojala filmska industrija o kojoj danas govorimo. Nije bilo razvijene produkcijske scene, međunarodnih koprodukcija, profesionalnih platformi ni prilika kakve danas postoje. Mnoge stvari koje danas smatramo dijelom filmskog ekosustava nastajale su paralelno s razvojem Festivala. Zato nikada nisam vjerovao da uspjeh jednog festivala automatski znači manje prostora za druge. Naprotiv. Razvoj publike, međunarodnih kontakata i profesionalnih prilika koristi cijeloj filmskoj zajednici. Istovremeno, Sarajevo Film Festival gradu donosi i vrlo konkretne ekonomske koristi kroz turizam, medijsku vidljivost i poslovne aktivnosti koje se razvijaju oko njega. Iskreno, mislim da bi bilo pogrešno pokušavati kopirati Sarajevo Film Festival. Najuspješniji projekti nastaju onda kada pronađu vlastiti identitet i razlog postojanja. Uostalom, i Slano Film Days nastao je iz potpuno drukčije ideje i potrebe nego Sarajevo Film Festival.
S kakvim ste se još kritikama susretali tijekom godina? Kada je netko jako uspješan u svojem poslu, a vi ste od Sarajeva napravili "balkanski Cannes", neminovno je da će izazvati i puno podjela, ljubomore ili frustracija.
Ne znam bih li Sarajevo ikada uspoređivao s Cannesom. To su različiti festivali nastali u potpuno različitim okolnostima. Ali istina je da svaki projekt koji traje trideset godina i postane međunarodno prepoznatljiv prirodno privlači različita mišljenja, pa i kritike. Iskreno, mislim da sam tijekom svih tih godina imao mnogo više podrške nego otpora. Naravno da je bilo neslaganja, kritika i različitih pogleda na to kako bi se Festival trebao razvijati. I to je sasvim normalno. Uostalom, više bi me brinula potpuna ravnodušnost nego kritika. Kada danas pogledam unatrag, manje pamtim pojedinačne kritike, a više činjenicu da je Festival trideset godina uspijevao zadržati povjerenje publike, filmskih autora i partnera. To je jedino mjerilo koje mi je doista važno.
A što je s političkim pritiscima? Neki od njih bili su i javni, a vjerujem da ih je daleko od medija bilo i više. Na što su se oni uglavnom odnosili?
Naravno da ih je bilo. Sarajevo Film Festival tijekom godina postao je vrlo vidljiva javna platforma i bilo bi naivno očekivati da neće postojati pokušaji utjecaja, bilo da je riječ o programu, pojedinim gostima ili različitim očekivanjima koja su dolazila iz političkih, poslovnih ili drugih krugova. Međutim, od samog početka nastojali smo postaviti vrlo jasna pravila. Festival je morao ostati prostor filma, autora i publike. Vjerujem da smo upravo zahvaljujući toj dosljednosti tijekom godina uspjeli sačuvati njegovu vjerodostojnost. Posebno sam ponosan na činjenicu da tijekom trideset godina postojanja Sarajevo Film Festivala na njegovim otvorenjima nisu govorili političari. Nekome se to može činiti kao mala stvar, ali za mene je to bio važan princip. Smatrali smo da pozornica prije projekcije pripada filmu, a ne politici. Naravno da nije uvijek bilo lako održati takvu poziciju, ali mislim da je upravo ta neovisnost jedan od razloga zbog kojih je Festival stekao povjerenje publike i međunarodne filmske zajednice.
Ako nakratko zaboravimo ogromnu količinu stresa, što vas u vašem radu i dalje veseli?
Nakon svih ovih godina i dalje me najviše veseli ista stvar – susret s talentom. Bilo da je riječ o mladom redatelju koji tek snima svoj prvi film ili o autoru s velikom karijerom iza sebe, uvijek me zanima trenutak kada prepoznate dobru ideju i osjetite uzbuđenje zbog onoga što bi iz nje moglo nastati. Film je kolektivna umjetnost i možda me upravo zato nikada nije prestao zanimati. Volim razgovore iz kojih nastaju novi projekti, trenutke kada se ljudi povežu oko zajedničke ideje i osjećaj da zajedno gradite nešto što prije nije postojalo. Posljednjih godina posebno me zanima i raduje rad s mladim autorima. Vjerojatno zato što se u njima još uvijek vidi ona energija, znatiželja i vjera s kojom smo i sami nekada ulazili u ovaj posao. Veliko je zadovoljstvo pomoći nekome da napravi prvi važan korak. I dalje volim dobar film, možda čak i više nego prije. Ali danas me jednako veseli i ono što mu prethodi – razgovor, ideja, susret među ljudima iz kojeg će jednog dana nastati neka nova priča.
Imam dojam da vam zadnjih godina sve više paše mirnoća jadranske obale i mali, kurirani projekti poput Slanoga. Gdje se vidite za desetak godina?
Prije svega, nadam se da će me zdravlje dobro služiti jer bez toga svi planovi postaju manje važni. Ne razmišljam previše o tome gdje ću biti za deset godina. S godinama čovjek postane svjestan da nije važno raditi sve više, nego raditi ono što ga zaista veseli. Imao sam sreću da sam veći dio života proveo radeći stvari koje volim i s ljudima koje poštujem. Istina je da mi danas više odgovaraju manji i sadržajno fokusirani projekti. Veliki sustavi nose veliko zadovoljstvo, ali i veliku odgovornost. Danas više cijenim priliku da s ljudima razgovaram, razmišljam i stvaram u nešto mirnijem ritmu. Ali i dalje me uzbuđuju dobre ideje, talentirani ljudi i novi projekti. Volio bih i za deset godina biti okružen kreativnim ljudima, pomagati mladim autorima kada mogu, pokrenuti još poneki zanimljiv projekt i zadržati onu istu znatiželju koja me cijeli život vodi naprijed.
Otvori KEKS Pay
Godinama prije rata u BiH, krećući se u umjetničkim krugovima Sarajeva, često sam čula da se spominje ime Miro Purivatra. Čim je krenuo rat, pojavio se Mirsad Purivatra. Pametnom dosta.