Često patim od nesanice. Počelo je negdje prije tri godine kad sam se razveo, to jest kad me žena ostavila. Optužila me da sam ušao u nirvanu. Tako je s podsmijehom nazivala moje stanje neaktivnosti. Nikamo ne idem, ničim se ne bavim i, što je najgore, silim je da i ona bude "nirvanašica". A ona ne misli da je život gotov kad prijeđeš pedeset godina i kada ti se djeca srede. Početak zdravstvenih problema kao što je lumbago, vene, tlak i šećer ne može biti znak za predaju. Dala mi je godinu dana da se promijenim. Ako sve ostane po starom, ona odlazi. Točno tako mi je rekla: "Ja odlazim." Mirno, gledajući me u oči. "A šetnje uz Dravu se ne računaju?" upitao sam je. Unaprijed sam znao da sam promašio. "Ne želim bježati od ljudi, vući se uz vodu dva sata unaprijed računajući da neću nikoga sresti." "Ptice ne računaš, ribiče, kajakaše? Cvijeće?" "Cvijeće?! Ne, jer sa svima njima ne mogu razgovarati." Nakon godine dana dobio sam njen zahtjev za razvod. Nismo razgovarali o tome, nismo se svađali. Stvar smo riješili vrlo pristojno. Ona je otišla k svojoj mami, ja sam iselio stanare koji su živjeli u mojoj roditeljskoj kući i uselio se. Zajednički stan smo prodali.
Ispočetka je sve bilo po starom. Posao, duge šetnje uz Dravu svaki drugi dan. Više na sreću nego na žalost, sada sam morao kuhati, prati rublje, glačati, odlaziti kupovati, pospremati. Vrt mi je također oduzimao dosta vremena, od travnja do listopada pogotovo. Otprilike nakon pola godine preseljenja počeo sam patiti od nesanice. Orbitrek mi je malo pomagao, nešto više barem dvosatno hodanje. Zbog straha da ne postanem pijanac ponekad bih popio dvije čaše vina, rijetko tri makar sam primijetio da mi vino pomaže. Sada uzmem tabletu za spavanje samo ako ni do jedan sat poslije ponoći ne mogu zaspati.
Posljednja tri-četiri mjeseca počeo sam se šaliti sam sa sobom na način koji je i meni samome šašav. Smiješno apsurdan, zapravo. Nije mi jasno zašto to činim, što hoću time postići. Možda se na taj način kažnjavam, možda hoću pokazati kako sam originalan, neponovljiv, jedan Mister Nobody koji zaslužuje barem minimum pozornosti, a koga nitko ne primjećuje. Možda pak očajnički hoću da me policija privede i optuži za remećenje javnog reda, kazni zatvorom po mogućnosti.
Kad ne mogu zaspati do ponoći, postajem "crtovuk". Ne, to nije vuk s crtom, nego onaj koji vuče crtu. Crtovuk. Obučem radnu odjeću, uzmem soboslikarski valjak na dugačkom dršku, kantu s bijelom bojom za unutrašnje zidove te idem na svoj ponoćni insomnijski performans u grad. Bez posebnog razloga počnem na jednom mjestu i isto tako završim. Povlačim neprekinutu krivudavu crtu po pločnicima, trgovima i ulicama bez prometa oko otprilike petsto metara. Zbog kante od tri litre ne mogu više. S težom kantom riskirao bih križobolju. Svakih desetak metara uspravim se i rastežem samo da gospodin Lumbago ostane hiberniran. Ne volim fizikalnu terapiju zbog gužve na odjelu, dijeljenja općepoznatih savjeta pacijenata, međusobnog ispitivanja o tegobama, tješenja koja zahtijevaju uzvrat. Meni, društvenoj bijeloj vrani, sve to je iritantno i iscrpljujuće.
Moja terapija nesanice začudo se pokazala dosta uspješnom. Poslije jednosatnog crtanja – tu računam i odlazak u grad i povratak doma – zaspim za oko pola sata. Prije bih rekao da je to više zbog samozadovoljstva nego zbog umora. Sada, ako nekoliko dana ne vučem crtu, osjećam se loše. Prvi razlog je nesanica, drugi pak neispunjena potreba da se pokažem. Na službeničkom poslu ja sam jedan od šestero, svakog trenutka zamjenjiv. U svojoj ulici ja sam gotovo pa stranac jer ni s kim ne održavam kontakte. Pozdravljam se jedino s prvim susjedima.
Zato mi je teško palo loše vrijeme početkom travnja. Tjedan dana kiše, vjetra, hladnoće. Čim bi se asfalt osušio, kiša bi opet počinjala. Ubijao sam se na orbitreku, bijesno mijenjao kanale na televizoru, besciljno surfao internetom, ručno prao košulje, glačao i ono što se ne treba glačati. Naravno, unatoč hiperaktivnosti pio sam tablete za spavanje.
Jedva sam dočekao da se vrijeme poljepša. Unormali, kako volim reći. Toga utorka prvi sam se put radovao svojoj nesanici. Jer, opet je došlo vrijeme da nastupim ne baš malen ispod zvijezda. Za gospodina Boga.
Čim je prošla ponoć, krenuo sam na svoju misiju. Tako zovem iscrtavanje po pločniku kako bih naglasio važnost svoje protuinsomnijske borbe. Trebalo mi je pola sata da se spremim i dođem u Kurelčevu ulicu. Ne znam zašto upravo tamo. Počeo sam vući svoju crtu iza vatrogasnog doma. Tu još nisam crtao – vjerojatno zato. Nakon petnaestak minuta povukao sam crtu do pločnika uz park i parkirališta na Trgu bana Jelačića. Tu sam zastao da se istegnem. Nisam također znao bih li nastavio ravno Ulicom Augusta Šenoe ili da preko Trga skrenem bilo u Nazorovu bilo u Gajevu ulicu. Tada mi je pozornost privukao muškarac koji se pojavio na početku Nazorove ulice. Bio mi je okrenut leđima. Sagnut, vukao je bijelu crtu. Odmah sam prognozirao da neće skrenuti u Gajevu ulicu, nego da će nastaviti ravno, prema meni, svome kolegi. Na uglu Trga i Nazorove ulice muškarac je zastao, nekoliko puta se istegnuo i nastavio prema meni hodajući i dalje natraške.
– I ti, sine Brute! – rekao sam mu kad mi se približio na dva metra.
– Molim?! – reče zabezeknuti muškarac okrenuvši se. Preda mnom je stajao čovjek moje građe i mojih godina. Imao je naočale kao i ja.
– I vi vučete bijelu crtu po gradu, zar ne?
– Pa, da. Je li to grijeh? – reče muškarac pokušavajući doći k sebi. Moja konstatacija očito ga je jako iznenadila.
– Nije, ali je… – zastao sam jer nisam znao kako opisati ono što i ja radim. – Bizarno.
– Bizarno? Bizarno ne znači i loše ili pogrešno, zar ne? – uzvrati mi muškarac. – Pa i vi radite isto! – reče on ne čekajući da odgovorim jer je primijetio kantu i dugačak držak s valjkom u mojim rukama. – Pa i vi ste Brut!
– Ja sam se samo šalio, pokušao biti duhovit – odgovorio sam. Htio sam se obraniti. Smjesta mi je bilo jasno da se tako branim i od sebe crtovuka. – Ispričavam se ako…
– Dakle, i vi pokušavate ostaviti trag na Zemlji? – muškarac se sada više nije branio, nego je uzvraćao istom mjerom. Srećom, u njegovu glasu nije bilo nimalo podsmijeha.
– Ja se ovako borim protiv nesanice. Hoću je korisno upotrijebiti…
– Korisno je upotrijebiti?
– Poslije bolje spavam. Ovo ipak čovjeka koliko-toliko umori.
– Samo zato vučete bijelu crtu po gradu? Zbog nesanice? – upita me muškarac sumnjičavo.
– Ne, nego da napravim performans za Boga – rekao sam ironično.
– Zanimljivo. Zanimljivo.
– Zašto?
– Zato što i ja vučem crtu iz istog razloga. Da me Bog primijeti, da…
– Kad već ljudi neće – prekinuo sam sugovornika jer sam ovo morao reći.
– Da, kad već ljudi neće – reče on turobno.
Ušutjeli smo. Iz parka se čuo ćuk. S neba je dopirao zvuk mlažnjaka. Nigdje nije bilo nikoga. Samo je jedan automobil prošao pokraj nas. Cijelo vrijeme nastojali smo da se ne gledamo u oči.
– Da nastavimo zabavljati Boga? – upitao sam muškarca pogledavši ga u oči na trenutak.
– Da, naravno. Zato smo ovdje – reče on jedva se nasmiješivši. – Imate li dovoljno boje?
– Mislim da imam. Idem do četiri kioska na ulazu u tržnicu, napravim krug oko njih i to je to. A vi?
– Ja idem do uprave Varkoma, skrenem u prolaz do Trenkove i tu ću negdje potrošiti preostalu boju. Nadam se da će me Bog primijetiti. Već bi mu bilo vrijeme.
– Nije li dovoljno da sam vas ja primijetio? – upitao sam jednako sugovornika i sebe.
– Pa, ne znam – reče neodlučno muškarac. – Ne znam…
– Ja vas, vi mene.
– Da, točno. Samo da netko primijeti i naše crte.
Otvori KEKS Pay
