Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Nagrada koja potvrđuje da kratka priča traje i usprkos velikim povijestima

Prvu nagradu jubilarnog pedesetog natječaja Večernjeg lista za kratku priču koja nosi ime Ranka Marinkovića osvojila je Korana Serdarević (već je pobijedila 2013.), drugu Julijana Matanović, a treću Stjepan Tomaš (pobjednik iz 1996.)
25. rujna 2016. u 23:53 0 komentara 808 prikaza
Kratka priča
Foto: Marko Prpić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Drugi put na natječaju Večernjeg lista za kratku priču, pod pokroviteljstvom Francka, pobijedila je Korana Serdarević, ovaj put s pričom “Molim vas, pričekajte”. U pola stoljeća postojanja Večernjakova natječaja to nije uspjelo ni jednoj književnici.Dvostruke ili čak i trostruke pobjede do sada su bile rezervirane samo za spisatelje kao što su to Pavao Pavličić, Luko Paljetak, Mirko Božić (koji je rekorder jer je pobijedio čak tri puta), Bartul Matijaca...

Drugu nagradu na jubilarnom, pedesetom natječaju koji nosi ime Ranka Marinkovića izborila je Julijana Matanović, sveučilišna profesorica, dopisna članica HAZU, popularna autorica te vrlo često i članica Večernjakova žirija. Drugu nagradu Julijana Matanović osvojila je pričom “Jedna muha i dva udarca”.

Treću nagradu osvojio je lektirni pisac s osječkom adresom Stjepan Tomaš, čovjek koji već desetljećima šalje priče na Večernjakov natječaj, pa je točno prije dvadeset godina osvojio i prvu nagradu. Treću nagradu ovaj je put izborio pričom “Čovjek koji je volio ptice”.

Na ovogodišnji natječaj pristiglo je 619 priča (nešto više nego na prethodni), a izbor za objavljivanje u Večernjakovu Obzoru bio je posao doktora znanosti Tomislava Sabljaka, jednog od inicijatora i osnivača najdugovječnijeg natječaja ove vrste u Hrvatskoj. Tako je u tiskanom izdanju objavljeno pedesetak priča koje su ušle u konkurenciju za vrijedne novčane nagrade. Radom žirija predsjedao je akademik i professor emeritus zagrebačkog Sveučilišta Milivoj Solar, a u žiriju su, uz selektora Sabljaka, bili i prof. dr. Helena Sablić Tomić, izdavač Seid Serdarević, urednica Večernjeg lista Bojana Radović i novinar Večernjeg lista Denis Derk. Nagrade su dodijeljene u svečanoj dvorani palače HAZU.

Korana Serdarević: Žaliti se na ‘opasne’ književne krugove protiv je ljudske prirode

Dobitnica prve nagrade pedesetog jubilarnog natječaja Večernjeg lista za kratku priču Korana Serdarević već je pobijedila na Večernjakovu natječaju, i to prije tri godine, kada je bila potpuno novo ime na literarnoj sceni. Što se u njezinu književnom životu i statusu promijenilo u međuvremenu? – Prošle je godine Fraktura objavila moju zbirka priča “Nema se što učiniti” koja je dobila dosta dobrih kritika, a ja sam zahvaljujući njoj putovala na razna gostovanja i festivale unutar i izvan zemlje, od čega je najvažnije spomenuti internacionalni Cúirt festival u Irskoj.

Priče su prevedene i objavljene na engleskom, ukrajinskom, makedonskom i slovenskom jeziku, što me čini posebno sretnom i nadam se da će prijevoda biti još – veli Korana koja se netom vratila s prestižnih književnih susreta u Vilenici, u susjednoj Sloveniji. Kakav je dojam na nju ostavila najpoznatija i najnagrađivanija hrvatska književnica u inozemstvu Dubravka Ugrešić, koja je dobila glavnu nagradu Vilenice? – Dubravka Ugrešić je upravo onakva kakvom sam je zamišljala dok sam čitala njezina djela, ali i razmišljala o njezinoj svjetskoj karijeri: oštra je i precizna, samosvjesna, uvijek fascinantno hrabra, ali i duhovita žena. Nekoliko dana u društvu Dubravke Ugrešić bila mi je čast i kao spisateljici i kao ženi, puno smo razgovarale o poziciji našeg spola u suvremenom svijetu, a njezino je iskustvo i te kako inspirativno – veli Korana, koja upravo piše roman. A piše li paralelno s njim i kratke priče? – Roman napreduje polako, ali sigurno, i Fraktura ga planira objaviti tijekom iduće godine. Pritom pišem povremeno i kratke priče, kad god se pojavi iskrena inspiracija i želja. To je forma koju sad već poznajem i volim, a neke teme jednostavno joj najbolje odgovaraju – kaže Korana, koja barem zasad nije članica ni Društva hrvatskih književnika ni Hrvatskog društva pisaca. Zašto?

– Rado bih poslala zahtjev za članstvo u Hrvatsko društvo pisaca, ali propozicije traže da autor ima dvije objavljene knjige. Kad izađe roman, poslat ću molbu – kratka je Korana, koju pitamo kako su je primili i prihvatili književni krugovi, ako oni kod nas uopće postoje?

– Što god mislili o njima, ako postoje književnici, postoje i književni krugovi, koji su kod nas, ako zanemarimo sistematizaciju tipa “akademski krug”, krugovi društva pisaca i slično jako mali i često funkcioniraju na pomalo opasan način: unutar kruga se tapšemo, jedni druge čitamo i jedni o drugima lijepo pišemo. Također, zanimljivo mi je sveopće popularno mišljenje da nova hrvatska književnost ne valja, dok svatko za sebe misli da je, eto, baš on izuzetak. Kako god bilo, našla sam svoj krug pisaca unutar kojeg sam stekla dobre prijatelje i prve čitatelje, s kojima izmjenjujem rukopise, dajemo si iskrene komentare i savjete, što je u procesu pisanja neprocjenjivo. Naravno, u književnim krugovima, kao i u svim krugovima, postoje i ljudi od kojih nikada nisam osjetila iskreno prihvaćanje i odobravanje, ali žaliti se na to bilo bi gunđanje protiv ljudske prirode. Što se književnog društva općenito tiče, mislim da je najvrednije na festivalima i gostovanjima upoznati ljude koji imaju drukčiju perspektivu na svijet, a ujedno dijele strast prema pisanoj riječi i ne zadržavaju se na razini trača ili neproduktivne kritike – jasna je Korana Serdarević, koju pitamo je li nagrađena priča “Molim vas, pričekajte” imala konkretan povod?

– Početak priče nastao je u jednoj zagrebačkoj bolnici dok sam čekala pregled u dugačkom redu i bilježila atmosferu koja je bila i svakodnevna, ljudska, ali i dovoljno dramatična da razvije fikcionalnu fabulu. U toj čekaonici bilo je nagužvano tridesetak ljudskih sudbina, a liječnik ih je odrađivao vještim automatizmom. Poslije, kad smo izašli na cestu, vidjela sam gospođu kako popravlja odjeću svom psiću i tepa mu, i bila mi je zanimljiva pomisao da ta životinja dobiva više nježnosti od većine ljudi. S druge strane, i ljudi u čekaonici i gospođa s pekinezerom dijele istu usamljenost i iz te je emocije nastala priča – veli Korana. Priča koja je očito osvojila i žiri.

Julijana Matanović: Zamjeram si što mislim da imam pravo pisati tek kad dijete zaspi

Popularna književnica (uskoro joj, primjerice, u tisak ide peto izdanje nagrađivane knjige “I na početku i na kraju bijaše kava”), sveučilišna profesorica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Julijana Matanović već je nekoliko puta bila članica Večernjakova žirija za kratku priču. No, priču “Jedna muha i dva udarca” odlučila je poslati na jubilarni, pedeseti natječaj Večernjeg lista. Priču je poslala i dobila drugu nagradu. Zašto je iskusna i etablirana književnica i znanstvenica bila voljna natjecati se na masovnom i neizvjesnom literarnom kratkopričaškom natjecanju kao što je Večernjakov?

– Ključni razlog upravo je skriven iza vašeg kvalifikativa masovno. Katkada se treba provjeriti u kontekstu velikih brojeva. Međutim, ako i zanemarimo to, treba reći da je Nagrada Večernjeg lista za kratku priču najvažnija nagrada namijenjena kratkoj proznoj formi. Ona pokazuje da nešto može trajati usprkos povijesnim previranjima, velikim povijestima, našim međusobnim podjelama. Krasi je kontinuitet, a to je za zvučnost jedne nagrade najvažnije. Dobitniku laska sve, i naziv nagrade, i prisjećanje na imena koja su to nagradu do sada dobila; a tu su i klasici, i akademici, doista nosiva imena suvremene hrvatske proze. Ona je istovremeno i vjetar u leđa mladim piscima. Dakle, pokriva sve, a kad ti je književnost sve, onda se slanje priče u Večernjak – i kad te još osobno pozove gospodin Sabljak – nekako podrazumijeva – veli Julijana Matanović koja se do sada uspješno okušala u raznim literarnim žanrovima. Koji joj je žanr ipak najdraži?

– Najviše volim interpretirati druge, ali da u tu interpretaciju uđem pričom, u toj formi – za koju ni sama ne znam kako bih je žanrovski odredila – osjećam se najbolje – kratko odgovara Julijana Matanović, koja je do sada dobila nagrade kao što su to nagrada Ksaver Šandor Đalski, regionalna nagrada Mali princ, nagrada Kiklop, nagrada Ivana i Josipa Kozarca...

A je li profesorski stroga prema sebi kao književnici?

– Pišem od samog svog starta u književnost nekim svojim jezikom; kako tekstove koji govore o drugim autorima, tako i svoju prozu. Nisam mijenjala stilove da bih se svidjela. Nije mi žao zbog toga. Zamjeram si samo što se pisanja, rekli bismo, laćam samo onda kad je sve ostalo u danu obavljeno. Ne simpatiziram previše one koji od sebe prave spomeničku građu, ali nije baš dobro niti misliti da na pisanje nemaš pravo dok dijete ne zaspi. E, ja pripadam toj drugoj vrsti i to si zamjeram – veli Julijana Matanović.

Stjepan Tomaš: Da netko o Strossmayeru želi snimiti seriju, ima gotov scenarij

Stjepan Tomaš, književnik s osječkom adresom i lektirni pisac, ove je godine dobio treću nagradu Večernjeg lista za kratku priču. Nagrađen je za priču “Čovjek koji je volio ptice”. Prije točno dvadeset godina Tomaš je pobijedio na Večernjakovu natječaju na kojem redovito i neumorno sudjeluje već desetljećima.

– Prvu nagradu dobio sam prije točno dvadeset godina, a sada sam dobio treću. U međuvremenu sam jednom bio i u užem izboru. To je dokaz moje prilično uspješne suradnje s Večernjakovim natječajem – veli Stjepan Tomaš, koji ne odustaje od forme kratke priče.

– Ja sam s kratkom pričom i počeo. Prvu zbirku priča objavio sam još 1972. godine, a već slijedeće 1973. sam objavio priču u sklopu Večernjakova natječaja. Sustavno sam na natječaju Večernjeg lista objavljivao sve do ove godine. Nedavno sam svodio bilancu objavljivanja i ova nagrađena mi je dvadeset četvrta priča koju sam objavio u Večernjem listu. Bez lažne skromnosti, mogu reći da sam među najplodnijim Večernjakovim autorima. A kada vam Večernji list objavio priču, to je uspjeh sam po sebi, jer se zna da vam na natječaj pristiže na stotine priča – veli Tomaš. A koliko je Tomašu život u Osijeku možda i smetao u književnoj karijeri?

Partner projekta
Franck | Autor : PR FOTO Foto: PR FOTO

– Nije mi smetao, ali problem je u komunikaciji. Ja sam četiri i pol sata putovao iz Osijeka u Zagreb na dodjelu nagrada. Svojevremeno sam bio u nekim tijelima Društva hrvatskih književnika i u povjerenstvima i u Ministarstvu kulture, ali sam bio mlađi pa mi je putovanje lakše padalo. Smeta mi nedostatak komunikacije. U Osijeku ima manje knjižara, ne mogu se nabaviti neki književni časopisi, manje je kulturnih događanja... No, ja sam u Osijeku nekako u kutu, nikome na putu – veli Tomaš koji je svojedobno objavio uspješan i zapažen roman o biskupu Strossmayeru. Priprema li neki slični biografski roman?

– Ma ne, to je nekako iza mene. Imam sada zbirku novinskih priča koju će mi do kraja godine objaviti zagrebačka Alfa i to je vjerojatno moja zadnja knjiga. A kod Strossmayera me svojedobno nešto drugo zanimalo. Kada sam pisao roman o biskupu Strossmayeru, imao sam golemu građu o njemu, i da mi je tada netko ponudio da napišem scenarij za nekih devet, deset epizoda, ja bih se toga prihvatio jer sam nešto i radio u drami. Međutim, to tada nikoga nije zanimalo. I danas stojimo na terasi palače HAZU koju je platio i izgradio biskup Strossmayer, ali mi o njemu serije nemamo, a trebali bismo je već odavno imati. No, tako je, kako je. Mi se jako loše brinemo o baštini – veli Stjepan Tomaš.

>>50. natječaj Večernjeg lista za kratku priču: Korana Serdarević drugi put pobijedila

Bavarian border control
MLADIĆ OSTAO BEZ AUTA
Njemačka policija Hrvatu oduzela Audi vrijedan 30.000 eura, do Münchena morao javnim prijevozom
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.