Hoću badava – baš grozno zvuči, zar ne? – upita me spisateljica.
- Ružna riječ badava – potvrdim.
- I džabe je ružna riječ – zaključi spisateljica. - Kao vreća puna buha.
- Tako nekako.
- Miriše na podrum, trule paradajze i ostavljene hrđave škare. I na šešir od slame koji je trebalo baciti još davno - nastavi.
- Hm.
- Prodala sam priču za dvjesto kuna neto. I poslali su mi ugovor s dvanaest točaka koji započinju uvodom: Isključivo pravo... Prilično su se potrudili da ta priča zauvijek ostane njihova...
- Tko to?
- Oni.
- Koji oni?
- Oni koji objavljuju ili ekraniziraju priče.
- Zašto si im je prodala?
- Htjela sam da priča ima svoj mali život - skrušeno će spisateljica. - Koji možda može postati i velik... Jer ako se izvanzemaljci pojave, omogućeno im je čitanje priče ispisane laserom na nebu zato što sam je prodala za sve buduće tehnologije i načine korištenja...
- Zabadava? Besplatno?
- Tako nekako. Za jednu cipelu u Peku.
- Peko je propao.
- Za dvije i pol Ipanema japanke u Nami. Priča je bila kratka.
- Smiješno. Masaža u salonu je 300 kuna - sućutno objasnim.
- Mislim da spisateljice nikome ne trebaju. Novinarke su još tražene. Kirurzi i plinari. Stolari. Tko treba običnu malu priču.? Nitko. I još vedru... Traže se romani nakon čijeg čitanja se bacaš u rijeku, ako si labilan. Ili režeš vene.
- Mogla bi se učlaniti u kakvo Društvo?
- Ne znam bi li pomoglo. Radi se o Hoću badava ugovorima. Namnožili su se, šire se poput virusa. Postoji i Naplati skupo, sindrom. Ali ne bolujem od njega.
- Tvoj problem je povelik – zaključim.
- Nisam fleksibilna – potvrdi spisateljica. – Kažu da se ne treba odupirati promjenama jer odupiranje ukazuje na skučeno razmišljanje. Ipak, čini mi se da fleksibilnost ide na našu štetu.
- Možda – odgovorih. – Jesi li skuhala tu kavu?
- Evo. Već dugo nisam kuhala kavu i ne znam kako je ispala. Zanemarivanje vještine je uvijek opasno.
- Čudna su ovo vremena. Ipak će biti kraj svijeta – rekla sam.
- Mislim da će moja mala priča preživjeti... Ugovor je tako sročen. Futuristički – zaključi spisateljica.
Kava je bila dobra. Karma je bila podnošljiva. Kiša je padala. Tog ljeta kiša je padala danima. I sve se mijenjalo. Brzo i nenadano. Raspoloženja i osjećaji. Trebala sam se udati za Jasmina, ali nisam. Voljela sam ga, a onda je prestalo. Bila sam umorna od ljubavi. Pokušavala sam je izmaštati, osloboditi, ponovno stvoriti, ali ljubav je nestala. Nisam mislila da se to može dogoditi nenadano, bez razloga. Umarao me vječni žamor, nedostatak strasti i uživala sam u kamenoj kući nadomak grada okrznuta mirisom pašnjaka i vlage koja je izvirala iz zemlje.
Spisateljica me je redovito posjećivala jer usprkos mizernim honorarima uspjela je unajmiti kuću s vrtom u susjedstvu na dva mjeseca. Željela je biti grofica i bila je, onako odsutna, u dugim suknjama, s kosom skupljenom u čudan, neuredan rep i plavim golemim očima.
- Tvoja baka je živjela ovdje? – upitala me, a ja sam potvrdila. – Opet sam prodala priču – rekla je. Ovoga puta ne zabadava.
- Napreduješ.
Spisateljica se nasmijala. Jele smo grožđe.
- Svi i sve se trudi da nas oneraspoloži, jutros sam zaključila. Ipak, život je zanimljivo nepredvidiv i frustrirajuće prolazan. To je dobro, jer poneka ljutnja rastopi se kao maslac na kruhu. Mi smo obični robovi.
- O tome ćeš jednog dana pisati.
- Ne vjerujem. Riječi su se namnožile i ništa ne znače. Bujaju. Poput pošasti, svugdje riječi. One koje se skupo plaćaju i one koje se dijele badava.
- Hm, znači honorar je ipak bio mali... - nasmijala sam se.
- Ne. Pogledaj tone riječi koje izgovaraju političari. Tone i tone svakakvih laži izlijeva se u svakodnevicu, putuju krvotokom, opasuje nas, vibriraju, dijele se eterom, razliježu se, riječi ispadaju iz novina, kotrljaju se poput lavine, jačaju svakim danom, sve ih je više, opća buka je oko nas, laži se lijepe o naše obraze i već ranom zorom smo oskvrnuti tuđim pričama, posrćemo pod njima i dodajemo svoj glas u tu mrežu izjava i prijetnji, lažne ljubaznosti i mitomanskih obećanja. I zatim još skupo plaćamo sve te laži.
- Opusti se – rekla sam.
- Sve je u redu – odgovorila je spisateljica. – Zapravo sam pravo oruđe, a i oružje izabrala za rad.
Kiša je ponovno počela padati.
Ljeto, kišno ljeto u kojem se sve promijenilo. Kiša bi padala i padala, a grmljavina bi parala nebo na komadiće i munje izvirivale iz oblaka. Kiša je ispirala moj bivši život, temeljito i zauvijek. Više nisam nalikovala sebi kada je završilo. Činilo mi se kao da postajem nepostojeća. Ako se to može tako reći.
- Što ti se događa? - upitala me spisateljica.
- Pomalo postajem drukčija. Sva sam lagana i papirnata.
- Hm. Kad je čovjek miran, težina nestaje – rekla je. – Možda si, jednostavno, sretna. Inače, prodala sam novu priču. Povoljno. Za jedan stolac u Emmezeti. Na njemu ću držati jabuke.
- Krenulo ti je.
Spisateljica se osmjehnula. Voljela sam kako smo razgovarale ni o čemu, a opet... Imala je dugačku suknju s golemim cvjetovima i promatrala me velikim, plavim očima.
Jednog jutra je otišla. Susjed ju je odvezao. Nije mi mahala, samo se uplela u krajolik ispunjen ranom jesenskom maglom. Vratila sam se u sobu. Kasnije, dvije godine kasnije ugledala sam knjižicu zeleno-sivih korica kako počiva u izlogu neke zabačene knjižare.
Kišno ljeto, pisalo je na naslovnici.
Znala sam da sam unutra prekrivena riječima. Nadala sam se da spisateljica kupila još koju stolicu, i možda, kamion pun jabuka.
A onda sam ušla u knjigu kao u kakav dvorac i ostala u njoj. U knjizi, prolaznost dulje traje.
Dosadno prepričavanje nekakvog običnog i nezanimljivog dijaloga uz kavu. Sanja pobogu, pa gdje je tu priča? Odlomak čega je ovo?