U Gradskom dramskom kazalištu Gavella večeras ćemo gledati premijernu izvedbu predstave "Don Juan se vraća iz rata". Nastala prema tekstu glasovitog dramatičara Ödöna von Horvátha u prijevodu i adaptaciji dramaturginje Željke Udovičić Pleština te režiji velikog Paola Magellija, ova je drama jedna od brojnih obrada legende o don Juanu, notornom i bezobzirnom zavodniku kojeg je u kazalište u 17. stoljeću uveo Tirso de Molina. Kao što joj i ime govori, u ovoj drami nastaloj 1936. godine, don Juan se iz rovova Prvog svjetskog rata vraća u Berlin, uvjeren da ga je ratno iskustvo promijenilo, ali uskoro se nađe u stisku egzistencijalne krize, a "njegova nagnuća i strasti još uvijek su tu, jednako razorne i snažne, te su poprimile upravo metafizičke dimenzije"...
Za scenografiju je zaslužan je Miljenko Sekulić, kostime Marita Ćopo, autor videoprojekcija je Ivan Marušić Klif, a glazbe Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle. U predstavi igra sjajan ženski ansambl koji čine Nataša Janjić Medančić, Lana Meniga, Lara Nekić, Tena Nemet Brankov, Barbara Nola, Mada Peršić i Ivana Roščić, dok naslovnog junaka igra Enes Vejzović, s kojim smo razgovarali uoči premijere.
Iako je smještena u razdoblje nakon Prvog svjetskog rata, predstava "Don Juan se vraća iz rata" i priča o tome kako rat mijenja ljude, u ovim turbulentnim i neizvjesnim vremenima, i dalje nam se čini itekako aktualna. Kako on vidi ulogu kazališta u progovaranju o aktualnim društvenim problemima i stanjima, upitali smo Enesa Vejzovića.
- Kada kazalište stenogramski, daktilografski pa ako hoćete i fotografski progovara o aktualnim društvenim problemima, onda ono najviše što može doseći jest kratkotrajna efektnost odnosno snagu jedne jeftine moralne prodike po koju je onda bolje otići u neku drugu javnu ili duhovnu ustanovu. Stvarnost je uvijek strašnija, tragičnija od kazališta, a i toliko se brzo mijenja da je zapravo neuhvatljiva. Zato mislim da je besmisleno i potpuno pogrešno preslikavati stvarnost u kazalištu. Kada kazalište seizmografski ispituje današnjicu, kada traži onu esenciju, razlog, uzrok, onda postoji šansa da u gledatelju izazove nemir, upitanost, pa možda i katarzu. Nažalost, danas se često događa da publika ne prepoznaje razliku između katarze i sentimentalnog kiča. Zato mislim da kazalište treba biti ne zrcalo, već razbijeno zrcalo stvarnosti – smatra Vejzović kojeg smo pak uspjeli uloviti u rijetkom slobodnom trenutku između kazališnih probi i snimanja televizijske serije "U dobru i zlu", pa smo ga priupitali i kako se nosi s tim napornim tempom i "prešaltavanjem" iz kazališnih u televizijske svjetove.
– Moram priznati da je u jednom periodu bilo relativno naporno. Ustajanje u 5 ujutro, snimanje od 6.30 do 9.30, jutarnja proba u kazalištu od 10 do 14h, zatim ponovno snimanje od 14.30 do 19h, pa nazad u kazalište na probu do ponoći... Ali na sve se čovjek navikne. Danas, u završnici rada na predstavi, čak mi malo fali taj 18-satni radni dan. Ono što je zanimljivo i što me zapravo držalo prisebnim jest upravo to "prešaltavanje" iz jednog vehementnog, dinamičnog televizijskog svijeta u promišljajući, temeljiti kazališni svijet – priča nam Vejzović koji rad na "Don Juanu" opisuje kao zanimljiv, ali i iznimno zahtjevan.
– Horváthov Don Juan ima sva karakterna obilježja Molièreova ili Molinina mitskog antijunaka, a Horváth mu dodaje i jednu jaku ljudsku crtu. Naš Don Juan je čovjek koji se vratio iz rata umrijeti u miru. On je puno manje zavodnik, a puno više tragač za istinom o samome sebi. Horváth kroz Don Juana, za razliku od Sartrea koji kaže "pakao su drugi", poručuje – "pakao je u nama". Glumac svakom svojom ulogom, htio ne htio, ispisuje ili oslikava kozmogoniju samoga sebe; upravo je zato rad na Don Juanu za mene bio posebno zanimljiv, ali i izazovan – govori Vejzović, ističući da ipak s iskustvom glumac nauči neke prečice i tehničke olakšice ulaska u lik, ali da sama praksa rada na svakoj ulozi uvijek ostaje ista. Njegov je recept – puno strasti, puno razmišljanja i još više probavanja.
Kao jedini muškarac u glumačkom ansamblu ove predstave, Vejzović je za svojih sedam fantastičnih kolegica imao samo riječi hvale, kazavši kako su "Tena, Lana, Lara, Barbara, Mada, Nataša i Ivana sve izvrsne glumice i odlične kolegice".
– Tijekom rada na ovoj predstavi zbližili smo se i oformili jedan čvrsti tim. Nije bilo ni galame ni nervoze... Sve stereotipe koje bi netko mogao očekivati da će se dogoditi na probama, nisu se dogodili. No jedino moram priznati da je na probama bilo nešto više slatkiša i pekarskih proizvoda nego što je to uobičajeno! – otkriva nam glumac te dodaje da je rad s redateljem Paolom Magellijem inspirativan kao i uvijek.
– Rad s njim uvijek je inspirativan, zahtjevan, poticajan, dinamičan, ali što je najvažnije – riskantan. Paolo Magelli s tolikim životnim i kazališnim iskustvom i dalje zadržava onu prvobitnu umjetničku glad, odnosno strast za onim nepoznatim, neistraženim. Zato je njegova umjetnička karizma nedostižna. On nije samo redatelj, on je moj kazališni mentor. Kada pričamo o radu s Paolom, nikako ne smijemo zaobići njegovu dugogodišnju dramaturginju, Željku Udovičić Pleštinu, koja svojim lucidnim savjetima i uputama gradi i upotpunjuje sveukupnost njihovih izvrsnih predstava koje sam što gledao, a što sudjelovao u njima – veli.
A budući da se Vejzović već okušao i u redateljskoj poziciji, najprije u autorskom projektu "Obavezan smjer", a zatim i u Zellerovoj "Majci", zanimalo nas je i koja je najveća razlika koju vidi u poziciji glumca i redatelja, ali ima li i sličnih planova za budućnost.
– Razlika je u koncentraciji. Kao glumac odgovoran si za, naravno, najizloženiji, pojavni segment predstave. Kao redatelj odgovoran si i za glumce i za sve ostale čimbenike predstave koje publika ne primjećuje, ali i te kako doživljava. Dakle, redatelj je među ostalim odgovoran za dinamiku rada na predstavi. Upravo je prijenos te dinamike ono što razlikuje dobru predstavu od loše. Sljedeće sezone radit ću "Neprijatelja naroda" Henrika Ibsena u HNK Osijek, što me izrazito veseli jer ću, ovaj put kao redatelj, ponovno imati priliku raditi s odličnim osječkim glumcima – zaključuje.
