Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Jutarnja pjesma

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
12. rujna 2020. u 15:08 1 komentara 241 prikaza

Netko je, malo prije sedam, lupao na vrata. Najprije je zvonio, ali mu se prodoran zvuk zvona učinio preslabim, pa je onda nekoliko puta oštro udario po hrastovini. Zvuk se naglo proširio iza, kroz dugačak i skoro prazan hodnik. Sve do vrata spavaćih soba. U onoj prednjoj moj otac upravo je zaspao, došao je s posla u šest. Radio je cijelu noć. Proljetno je jutro, ptice su u obližnjoj šumici glasne, u uši je nagurao vatu. Skočio sam sa svoga kreveta, bio je to okvir od iverice s madracem, na malenim kotačima. Pomoćni ležaj koji se trebao koristiti tek rijetko. Dizajner ove sobe zamislio je da ovaj okvir s tankim madracem bude uklopljen u jedan viši, onaj na kojem je spavao moj mlađi brat. Sam sam izabrao ovaj niski. Gledao sam film u kojem se jedan usamljeni čovjek samo svaljuje na pod svoje sobe i spava na madracu, uz njegovo uzglavlje su knjige, telefon i jedna malena vaza s uvelim cvijetom kroz čiju je osušenu stabljiku zataknuo crno-bijelu fotografiju jedne mlade žene. Ona se smije, gotovo vrišti od smijeha i ta mrtva biljka zbog tog smijeha noću, dok čovjek spava, cvjeta, njezini se šareni cvjetovi u mraku njišu i sjaje.

kratka priča Kuću treba srušiti

To mi je bilo dovoljno da odaberem gori, neudobniji i manji ležaj. Svako lijeganje bilo je dio tog filma, korak u tu tajnu. S vremenom sam izvježbao skok ujutro, kad bih kasnio samo bih se, kao rodeo jahač, ispalio s njegovih tankih, grbavih leđa. Tako i jutros, skočio sam i potrčao prema vratima, da prestane to lupanje, da ne probudi mog napola probuđenog oca. Cijelu je noć stajao uz stol i mijesio kruh, stavljao ga u peć, pa onda ponavljao iste pokrete, utiskivao svoju sudbinu u golemo, nepregledno tijesto, u naše živote, u tu borbu.

Prišao sam vratima i otvorio, ispred mene stajao je susjed Ragib. Bio je pijan, prepoznao me je i rekao da mu je ćeif za rakiju, da mu prodam litru. Ali rano je, ne može, prerezao sam. Uskoro se iza mojih leđa pojavila majka. “Crni Ragibe, ‘ajde kući, što nas budiš.” “Jao to si ti, pa za sevap mi je.” “Ja ću, odi ti spavati rekao sam.”

Mi bismo svake zime sa sela, od dida dopremili petsto litara crnog vina i dvjesto dvadeset litara lozovače. To smo prodavali. Bile su te dvije velike bačve, plavo obojena za vino, velika i teška, hrastova i manja smeđa, za rakiju. Te su bačve bile najvrjednije što smo posjedovali. Otac bi našao neki kamion koji je vozio brašno, pa bi vozaču platio da na povratku stane u selo i ukrca taj zlatni teret. U međuvremenu mi bismo na dvorištu nasuli veliku hrpu pijeska na koju bismo, preko greda, izvaljali bačve s prikolice. Trebalo je to raditi vrlo oprezno, da se sve ne raspadne. Pomagali su nam podstanari. Kad bi bačva po gredama krenula iz prikolice, bio je to važan trenutak i ti bi mladi ljudi poskakali na kamion da je prihvate, često su iz svojih soba izlazili u potkošuljama i šlapama na zimsku buru, da gazdi nešto obave, da pomognu. Stajao sam sa strane i divio se tom nemaru za hladnoću, bolesti, toj snazi koja je kolala njihovim žilama kad bi se zavukli pod bačvu da je podignu na grede u garaži. Kad bismo sve obavili, otac bi otvorio onu s vinom, a ja bih iz gume u prozirnu bocu povukao rakije, moja bi se majka spustila s kata sa zdjelom fritula. I onda bi svi, nas desetak, stajali kraj automobila i bačava u garaži i pričali, šalili se. Žena jednog našeg podstanara donijela bi tepsiju vruće pite, mirisala je u zimskoj noći, u hladnoj garaži opojno kao pobjeda.

KRATKA PRIČA Puni krug

Od te prodaje gradili smo kuću.

I svatko nam je dolazio, čak i ovako, rano ujutro, nekad i noću.

Spustio sam se do garažnih vrata, brzo otključao i pustio Ragiba unutra.

“Izvini, sine, ali ja ti novaca nemam.”

“Pa dobro, nema problema.”

“Hajde me zapiši.”

“Ma ne brinite se, nema veze, lako ćemo. Rakiju ćete?”

“Da, sine, litru daj.”

Izolacija KRATKA PRIČA Izolacija

Natočio sam u jednu od pripremljenih boca s metalnim čepom. Bile su to teške staklenke u kojima se prodavao sirup od limuna, teško su se prale, ali i razbijale. Jednom kad bih je pripremio za rakiju, mogla je trajati godinama, čak se i čep dobro držao, navoji su bili duboki, brtva mekana. Ja sam to prao, na vanjskoj špini, u hladnoj vodi, zavlačeći grančicu s krpom kroz grlić. Boce je donosio susjed čija je žena radila u školskoj menzi. Od limunade su, tako je govorio. Plaćao sam mu vinom. Nije tražio mnogo, pola litre za desetak boca. Važno je bilo samo da ga popije u garaži, gdje ga ne vide.

Ragib je sjeo na gredu između bačava, umorio se. Naslonio je glavu na veliku plavu, bio je umoran, oči su mu se zatvarale. Tek sam tada opazio da mu je glava razbijena, da krvari. Iznad uha bila je duboka posjeklina, njegova crna kosa zalivena krvlju, niz vrat skorena pruga. Prodrmao sam ga, nije se probudio. “Komšija, Ragibe” zazvao sam treskajući ga. Nije odgovarao. Učinilo mi se da je prestao i disati. Posve je klonuo.

Još sam jednom pokušao, namočio sam krpu vodom i naslonio mu je na čelo, pridizao sam mu glavu, ali dok bih izvukao ruku, on bi opet lupnuo o tvrdu dasku. Je li umro?

KRATKA PRIČA Sandokanova kći

Postalo mi je jako hladno. Odlučio sam se vratiti u stan. Majka je već otišla u stolariju. Brat spava. Otac spava. Nemam kome reći. Ne želim buditi oca zbog komšijine smrti, pomislio sam, sve je ionako gotovo. Kad se on oko jedanaest probudi, odvest ću ga u garažu i sve mu ispričati. Sad je svejedno. Onda ću otići uzbrdo do Ragibove prizemnice, izuti se i pokucati. Znam da će me teta Mirsada pozvati unutra, sjest ću i reći da joj je muž umro, da je među bačvama. A onda ću, dok blizanci budu plakali, otići kući.

Legao sam na krevetić, on se rashladio, pomislio sam da je madrac od betona, da su to oni moderni grobovi što ih betoniraju uz čemprese, na groblju uz put do škole. A onda sam ugledao vazu s osušenim cvijetom, žena s fotografije, ona ljepotica, pružila je ruku i zagrlila me. Njezina mi je kosa pala po obrazu, divno je mirisala. Zaklopio sam oči da zadržim i njezine prste na svom obrazu. A onda sam začuo kako netko pjeva, glas se probijao kroz zidove, netko kuje konja na mjesecu.

I ne misli pritom umrijeti.

O autoru

Ivica Prtenjača rođen je 1969. u Rijeci. Objavio je više knjiga poezije i proze, od kojih su najpoznatije “Pisanje oslobađa”, “Uzimaj sve što te smiruje”, “Dobro je, lijepo je”, “Brdo” i “Tiho rušenje”, “Plivač”. Knjige su mu prevedene na engleski, njemački, bugarski, makedonski i nizozemski jezik. Živi i radi u Zagrebu kao radijski autor i slobodni umjetnik.

Dragan Kovačević
SLOVENSKA 9
Novi detalji o klubu D. Kovačevića: 'Tamo se pijančevalo, dolazile su zgodne cure i nabildani tipovi'
Fiš paprikaš u kotlićima
GASTRONOMSKA PONUDA
Ojačajte jesenski imunitet slavonsko-baranjskim delicijama
  • stari_mačak:

    Spavao sam u krevetu na kat kad je pozvonio pijani susjed Ragib. Došao je kupiti didovu rakiju koju smo mi prodavali u gradu. Nije imao para. Ipak, natočio sam u bocu i kad sam se vratio vidio sam da je ... prikaži još! klonuo i da mu je glava krvava. Mislio sam da je mrtav, ali bio je živ.