Najkraće, mogli bismo zaključiti da je kod nas priča o politiziranoj glazbi spala na dva slova: Kekin i Thompson. Dakako, sasvim su različiti u pristupu, porukama i svjetonazoru; dok Thompson želi biti “vaš”, Kekin je jasno poručivao “ja nisam vaš”. Na suprotnim su ideološkim pozicijama, ali su jedina dva domaća glazbenika koji pokazuju da ih politika jako i javno zanima, da ne kažemo da ih je u životu pratila u stopu.
Sasvim iznenada pridružilo im se i Bijelo dugme serijom slavljeničkih koncerata na kojima su, htjeli-ne htjeli, već samom izvedbom “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo” od lanjskog skandala u Splitu, kad su neki tražili zabranu petokrake na videozidu, i pozicijom koju su imali kao općejugoslavenska atrakcija koje se i danas, vidimo to po posjećenosti tri koncerta u Areni Zagreb, mnogi sjećaju, pokazali da se i pod stare dane može biti provokativan kao i nekada.
Stoga bi glavno pitanje publici ovih dana moglo biti “jeste li bili na Kekinu u Močvari ili idete na Thompsona na hipodrom?” Za razliku od nekih drugih imena, gdje još postoje neke dodirne točke – pa tako mnogi koji odlaze na “narodnjake” mogu završiti i na Thompsonu, koji jest narodski pjevač – teško je zamisliti da će se naći itko tko će otići i na Kekina i na Thompsona. U vrijeme dok Bruce Springsteen svira političkim temama nabijene koncerte po EU, sindrom protesta kao da je potpuno nestao kod nas, izuzmemo li sindikalne akcije. To bi otprilike bilo to od “surove politike” na domaćoj glazbenoj, rock sceni, ili estradi.
Svi se izmiču, prave se nezainteresirani ili ne žele sudjelovati u političkoj borbi i cirkusu, pa i zadnjim izbornim ciklusima, kontajući valjda da bi im izjašnjavanje za jednu stranu moglo “uzeti” publiku na drugoj. Vjerojatno misle da su političari prolazni, a oni trajni, ali tu su se preračunali. Naime, kod nas su upravo političari vječni i neprolazni, pa nema sumnje da će ovakva situacija potrajati. I tu se opet možemo vratiti na jedan od najistinitijih Kekinovih stihova u čitavoj karijeri, jer politika nas zaista u životu prati u stopu i to je kod nas konstanta koju izbjegavaju samo naivci.
Kad je uhićen Kekin, napisao sam da bi mogao odsvirati neki “zatvorski” koncert. Poput sjajnog američkog kantautora Stevea Earlea koji je 1995. stigao iz američkog zatvora u zagrebački klub Gjuro II. Taman bi bila trideseta godišnjica, a i Kekin je nakratko bio utamničen, kad su ga priveli usred predizborne kampanje za lokalne izbore. Sličnu ideju pretvorio je u nastup “iz močvare u Močvaru”. Ne želeći ostati dužan, Kekin je nedavno snimio i objavio sjajan singl “Ilica i marica (hajka za odrasle)” kojim je sugestivno objasnio sve što mu se događalo i pokazao da ga borbeni duh nije napustio.
Dapače, “Ilica i marica” jedna je od njegovih najenergičnijih pjesama zadnjih godina, pravi biser autoegzorcizma, ali i egzorcizma društva u kojem živimo. Ljudi vole izravne poruke, pogotovo ako su istinite. Za jednog od najboljih domaćih rock autora svih vremena nimalo neočekivan potez, ali pitanje je koliki su dometi političkog angažmana glazbenika kod nas i “ima li tu kruha”, tj. rezultata?
Mile Kekin je nastupao u Močvari 26. lipnja, a Thompson će na hipodromu pjevati 5. srpnja. Tko je veći i može li prodaja ulaznica ili masovnost biti glavni kriterij nečijeg utjecaja ili vrijednosti? Do neke mjere može, ali i ne mora. Upravo su Mile Kekin i njegova supruga bili glavne mete predizbornih napada na Možemo, ali priča je završila suprotnim rezultatom od želja onih s montiranim optužnicama protiv njega. Abolira li to Tomaševića za izdavanje dozvole za koncert Thompsona ili pokazuje njegovu pragmatičnost koju mu zamjera njegova izborna baza – jer, znamo odavno, politika je umješnost mogućega – drugo je pitanje. Možda nije želio javnu pobunu zabranom koncerta koju bi možda dobio? Odgovor nećemo nikada saznati.
No, osnovna razlika među njima nije samo u količini prodanih ulaznica. Svojevremeno je Thompson rekao da Oliver Dragojević nikada neće nastupati na stadionu, na što mu je ovaj odgovorio da on nikada neće nastupati u kazalištu. Ili u Močvari. Ali osnovna razlika ostaje u načinu kako se javne zvijezde odnose prema svojoj publici, kako je odgajaju, koliko joj idu niz dlaku i koliko su “napredni”, uključivi, humanistični u idejama za koje se zalažu.
Primjerice, ako Thompson na skorašnjem koncertu na hipodromu vikne “za dom”, bit će to najveći skup ljudi koji će mu odgovoriti sa “spremni!” u Zagrebu nakon okupacije i NDH u 2. svjetskom ratu. Mada svi to izbjegavaju u pričama oko broja konobara, visine pozornice, zakupljeni hektarima zemljišta i ostalim sitnicama oko nastupa na hipodromu. Čini se da je Thompson ovom prodajom pola milijuna ulaznica “legaliziran” kao mainstream u medijima koji se više ne bave donedavnim temama o zabranama koncerata u inozemstvu i zašto je do njih došlo.
S druge strane državni odvjetnik doslovno je “zabravio” Kekina zbog zemljišta u Istri koje je platio koliko su tražili, pa niti je dužan niti je kriv. Desetak drugih kupaca nisu ni javno ni tajno privedeni. Razlika u tretmanu je očita i drastična, pa je jasno zašto je i Kekinov odgovor pjesmom i koncertom sasvim različit od Thompsonova. Jedino nije jasno kako to da Tomaševiću za situaciju u kojoj Zagreb uoči koncerta postaje “zatvoren grad”, ne prigovaraju oni koji bi razapeli Milana Bandića da je napravio isto.
Naslov i tekst su toliko očajni da neću ništa ni komentirat