Najgore je vrijeme višak vremena. Televizija pojede velik dio, internet također, nešto i slušanje glazbe s CD-a. Pomaže i šetnja uz Dravski kanal, lutanje kroz grad, odlazak na groblje, muvanje po trgovačkom centru broj jedan, broj dva i broj tri. Ponekad mi svejedno ostane vremena za još nešto: odlazak na čaj besplatnim vlakom u Čakovec, Ludbreg, Ivanec, Kotoribu, Lepoglavu, Novi Marof ili odlazak autom po autoputu do najbliže servisne stanice. U oba slučaja potrošim više od jednog sata, to jest za toliko se "olakšam".
Budući da vrijeme nije bilo prikladno za šetnju, odlučio sam da odem autoputom do Inine servisne stanice kod Novog Marofa. Zbog polagane vožnje na dolazak sam potrošio dvadesetak minuta. U kafiću je sjedilo samo dvoje starijih ljudi, Austrijanci ili Nijemci, sudeći po jeziku na kojem su razgovarali. Sjeo sam u kut, naručio uobičajeni čaj od metvice s limunom, zagledao se u aute koji su jurili prema Zagrebu. Nadao sam se da će ih biti, da će biti što različitiji, da ću imati što gledati, misliti o njihovim putnicima, putovanjima i odredištima.
– Oprostite, ali vi sjedite na mojem mjestu! – reče mi gotovo prijetećim glasom muškarac koji mi je prišao.
– Molim?! – uzvratio sam jedva ga pogledavši. Nije mi bilo jasno da netko može imati ovakav zahtjev.
– Vi sjedite na mjestu na kojem ja uvijek sjedim. Zato vas molim da se premjestite na koje drugo – reče mi on malo smekšanim glasom. – Nadam se da shvaćate…
– Ne – rekao sam i s prijezirom ga pogledao.
Iako me on zamolio, njegove riječi više su zvučale kao naredba nego kao molba. Okrenuo sam se prema njemu. Htio sam mu reći da me ne vuče za nos. Bio sam zaprepašten. Pa to sam ja. Isto lice, kosa, naočale, odjeća, cipele.
– Ja godinama dolazim ovamo na piće i uvijek sjedim na ovom mjestu. Naručim piće, obavezno čaj od metvice, i promatram promet – reče čovjek još malo mekšim glasom. Stajao je nasuprot mene govoreći mojim glasom. – Ovo je moja ovisnost, ako razumijete.
– Ovisnost? Dolazite da promatrate promet? Kako to mislite?
Bio sam sve zbunjeniji. Muškarac ne samo da je izgledao kao ja, nego je i govorio kao ja o stvarima o kojima ja također razmišljam.
– Što da radi penzić i udovac koji živi u stanu u Varaždinu kad ne kuha ili posprema? Može gledati televiziju, može surfati po internetu, slušati glazbu s CD-a, odlaziti u šetnju uz Dravski kanal, lutati po gradu, odlaziti na groblje, muvati se po trgovačkim centrima, vlakom koji puta otići u Čakovec, Ludbreg, Ivanec, Kotoribu, Lepoglavu, Novi Marof ili autom po autoputu do najbliže servisne stanice. Tu promatrati promet, svaki put piti čaj, čekati neki znak…
Duboko uzdahnuvši, muškarac je zastao. Kao da je čekao da ja nešto kažem, zapravo, da pokažem razumijevanje.
– Da, što da radi penzić i udovac koji živi u stanu, to je pitanje.
– Izvolite vaš čaj – reče konobar pojavivši se sa šalicom čaja. – Metvica i limun, zar ne?
– Da, hvala – reče muškarac. – Standardno.
– U pravu ste. To je pitanje – rekao sam kad se konobar udaljio. – Nije velik izbor. Dođe vrijeme kad čovjek nema velik izbor, kad, nažalost, ima sve manji izbor.
– I, kako da nemam svoj ritual? Recimo, dođem besplatnim vlakom u Čakovec, prošećem se oko starog grada, pogledam koji dućan u centru, popijem čaj u kafiću, ponekad pojedem kolač pa polako natrag na kolodvor. Isto tako u Ludbregu, Ivancu, Kotoribi, Lepoglavi i Novom Marofu. Ni u jednom od tih mjesta nema starog grada ni puno dućana pa izlet brže završava. Opet nažalost.
– Točno. Sve rjeđe govorimo srećom, sve češće nažalost.
– Evo jedan primjer – reče muškarac otpivši gutljaj čaja u isto vrijeme kad i ja. – Šećem stazom uz Dravski kanal. Lijepo vrijeme, mir, ptice pjevaju. Uz samu vodu primijetim čovjeka. Stoji k'o kip. Dođem do njega, on se okrene prema meni i pita: "Zašto da se ne ubijem?" Ja sam zabezeknut, zastao sam, zanijemio, ne znam što reći. Nikad ovakvo što nisam doživio. Nešto mumljam, ne znam što s rukama. "Nema odgovora, naravno. Molim vas da ovo predate policiji", kaže on. Davši mi pismo, on se bacio u vodu. Za koju sekundu više ga nije bilo. Nažalost.
– Nije bio star.
– Da, pedesetak godina, rekao bih.
Muškarac je podigao šalicu i otpio gutljaj. Ne znajući što da kažem, i ja sam popio gutljaj svog čaja. Na povratku iz Lepoglave u vlaku od jednog vagona bio je samo još jedan stariji muškarac. Nakon polaska, došao je k meni, sjeo nasuprot i zapitao: "Što da radi čovjek sa šezdeset i tri godine poslije robijanja od trideset godina?"
Gleda me ravno u oči, čeka odgovor.
– Ne znam što bih ja rekao.
– Ni ja nisam znao. Da mi pomogne, čovjek je nastavio: "Ubio sam ženu i njezina ljubavnika. Zapalio ih u vikendici dok su bili na medenom vikendu. Sa zadovoljstvom. U zatvoru sam prebio stražara sadista. Sa zadovoljstvom. Djece nemam, sestra umrla, roditelji također. Prijatelji nestali. Nemam se kamo vratiti."
– Treba učiniti kakvo kriminalno djelo pa natrag u Lepoglavu.
– To sam mu i ja htio reći, ali sam se uplašio. Mogao bi me prebiti, reći da sam mu ja sam to predložio. Bila bi istina.
– Ovo mi je palo na pamet čim sam iznio svoju ideju. Nisam stigao završiti.
– Ili moja susjeda udovica. Ponavlja kako je teško biti sam, nemati oslonca, krpati kraj s krajem, kako je puno lakše udvoje. Hoće reći da bi bilo pametno da se mi vjenčamo ili da barem živimo skupa.
– Ja se slažem s njom, mislim…
– Da, ja joj govorim da je u pravu, da sam isto mislim, da je sudbina prokleta stvar, stanem filozofirati na tu temu samo da se ne moram izjasniti. Njoj dodija moje pametovanje…
– I srećom i nažalost. Više nažalost – kažem muškarcu.
– I odlazi. Ja ostajem i uvjeravam se da bih vezom s tom gospođom iznevjerio svoju pokojnu ženu, više nego dobru suprugu i majku.
– Tako je i kod mene. Nažalost – kažem i zagledam se kroz prozor. Nijedan auto nije prolazio.
– Oprostite, gosti se žale da preglasno razgovarate sa sobom – kaže konobar poluglasno prišavši mi s leđa. – Meni ne smeta, ali ovi Švabe su baš zaribani.
– Da, naravno – rekao sam trgnuvši se.
Sjedio sam sam za stolom. Muškarca više nije bilo. Išao je prema izlazu.
– Oprostite, izvolite vi prvi – reče mladić na vratima propuštajući muškarca van iz kafića.
– Hvala, lijepo od vas – kažem ljubaznom mladiću koji mi je pridržavao vrata.
Željko Funda rođen je 1950. u Varaždinu, gdje i živi. Diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik. Objavio je 22 knjige obuhvaćajući svojim radom žanrovski pripovijetku, roman, poeziju, dijalektalnu poeziju, dramu i radiodramu te haiku. Preveo je Shakespeareove sonete na kajkavski.