Još jedna sezona Drame zagrebačkog HNK bliži se svom koncu. Počevši trijumfalno Ivšićevim tekstom "Kralja Gordogana", koji je prvi put na pozornicu HNK postavio Rene Medvešek, pa preko veličanstvenog "Zločina i kazne" te odgođenih Krležinih "Zastava", koje ćemo ipak gledati u idućoj sezoni, zagrebačko kazalište zagrebalo je u temu čovjekove sudbine u društvu. A kao šećer na kraju u petak, 6. lipnja, gledat ćemo "Godine", predstavu sastavljenu od nekoliko naslova francuske nobelovke Annie Ernaux ("Godine", "Djevojačke uspomene", "Jedna žena", "Samo strast" i "Događaj").
Komplementarni je to ženski odgovor za završetak sezone, najavila je još u studenom prošle godine ravnateljica Drame HNK Tena Štivičić, a ovo remek-djelo autofikcije, žanra u kojem je gotovo nemoguće raspoznati granicu između autobiografije i fikcije, na scenu će donijeti sjajni ženski ansambl Drame koji čine Ksenija Marinković, Daria Lorenci Flatz, Jadranka Đokić, Iva Mihalić i gošća Lana Meniga, dok je u ulozi redateljice Jovana Tomić.
– Kao velikom obožavatelju Annie Ernaux privilegij mi je postaviti njezino djelo na kazališnu pozornicu, a posebice i zbog toga što s jedne strane pratimo njezin osobni život, dok s druge strane promatramo politički i društveni aspekt povijesti. Ponajprije smo odabrali osobne događaje koji su najbitniji u strukturi njezina života i koji je određuju, da bismo zatim uključili najatraktivnije društvene fenomene iz svakog perioda njezina života te naposljetku sve to ukomponirali u zaokruženu cjelinu. Sam proces dramatizacije bio je dug, ali inspirativan, nešto poput slaganja puzzli – rekla je redateljica, kojoj je u stvaranju ovog surovog, direktnog i potresnoga kazališnoga komada pomogla dramaturginja Mirna Rustemović.
U ulozi glavne protagonistice gledamo Kseniju Marinković, čiji je zadatak prikazati ranjivost glavne junakinje, a koja je ujedno i njezina najveća snaga.
– Annie Ernaux toliko je sugestivna spisateljica da se njezine rečenice odmah upisuju u srce, pa je užitak baviti se njezinim opusom i pokušati dočarati tu hrabru i zanimljivu ženu. Mnogim, a možda i svim ženama poznato je ono što Annie piše, iako ovdje ne govorimo nužno o događajima iz njezina života, već o osjećajima koje je doživjela i opisala, a mislim da je upravo ta otvorenost prema tabu-temama jedan od razloga zašto je Annie Ernaux toliko čitana, voljena i nagrađivana. Ono što me čini posebno sretnom jest činjenica da sam, tijekom priprema za predstavu, u njezinim "Godinama" pronašla rečenice u kojima je prepoznala i opisala stanja u kojima sam se i sama našla, ali ih nisam osvijestila – kaže nam Ksenija Marinković.
Počevši od 1940-ih godina pa sve do početka 21. stoljeća život ove žene promatramo kroz slike. Najintimniji događaji njezina života isprepliću se s političkim silnicama i događajima iz pop kulture, pa u moru novih pojava zajedno plivaju kontracepcijske pilule, tranzistori, časopisi Playboy, ali i demokracija, pad Berlinskog zida, pravo na pobačaj i pojava AIDS-a u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Dramskih likova, ipak, nema mnogo pa važan dio predstave postaje pokret tijela, kroz koji gledatelji osjećaju tugu, sreću, sumnju, bijes i bol, kaže Ksenija Marinković, dok redateljica Jovana Tomić, koja u svojim predstavama često surađuje s koreografima, naglašava kako je pokret u dramskom kazalištu uvijek jako bitan iako je često zanemaren.
- Kada piše o sebi, Annie Ernaux opisuje sve promjene koje njezino tijelo doživljava, ali i kako se žensko tijelo percipira u društvu, bilo to u pop kulturi, politici ili pak u zabranama, zakonima, dozvolama… Budući da je cijela priča intimna, bilo je najprirodnije graditi je jezikom tijela jer je on podjednako važan kao i misao. U dramskom kazalištu fokus je često stavljen na glavu i govor, dok je tijelo nešto usputno, nešto što smeta ili o čemu se uopće ne razmišlja.
I tako, bez puno dramske radnje, publika ostaje suočena s pokretom i snažnim tekstom, u kojemu posebno odzvanja rečenica Jadranke Đokić "Oslobođenje, to je ključna riječ", a koja nas navodi na razmišljanje o tome hoćemo li ikada biti u potpunosti slobodni od okova društva, koje i danas teško podnosi izražavanje osjećaja poput tuge ili boli.
– Patrijarhat je u teškoj sprezi s kapitalizmom, jedan drugog hrane i čine taj samoodržavajući sistem, pa smatram da ćemo formalno, zakonsko ili globalno oslobođenje morati još dugo čekati. S druge strane, na osobnom nivou uvijek možemo voditi svoje male revolucije. Ono što je meni najzanimljivije kod Annie Ernaux jest njezina iskrenost, a smatram kako je upravo ta iskrenost danas najveća tabu-tema – svi se nalazimo u nekim ulogama, maskama, pretvaranjima i lažima. Annie Ernaux je žena koja je u svojim knjigama ogolila sebe, a upravo je to cilj ove predstave jer kada kreneš od sebe, tada možeš promatrati i neke veće, globalne probleme. Glavni zadatak nam je, dakle, iskrenost jer bez nje nema ničega – zaključuje redateljica Jovana Tomić.
Otvori KEKS Pay
