Pustim si Azru, ponovno iz biblioteke izvučem "Sto godina samoće", prilijepim se za televizor kada zbog smrti Roberta Redforda ponovno puste "Moju Afriku"... I uvijek me iznova muči jedno te isto pitanje: jesam li previše zagledana u prošlost? Dio toga pripišem godinama, nostalgiji za onim što je bilo, ali i onim i što se činilo mogućim, što je izgledalo kao da je na dohvat ruke. Velik dio tog sve jačeg žala ipak svalim na sveopću društvenu klimu. Mi Hrvati izgleda da i ne znamo živjeti drukčije. Ne želimo pogled usmjeriti u ono što dolazi, rad, snagu i vrijeme upregnuti u stvari zbog kojih bi ta (čežnutljivo sanjan) budućnost bila bolja. Radije se kvačimo oko ustaša i partizana, dijelimo na nazadne i progresivne, gložimo se u beskrajnim raspravama u kojima nitko ne sluša argumente, nego djeluje po unaprijed donesenom zaključku koji je jedini "pravi". Svi kao da istinski zaziremo od svega što nas može okrenuti budućnosti. Možda sam ja stara, a možda živim u svijetu koji me razočarao jer je toliko drukčiji od onog u koji sam čvrsto vjerovala u doba svoje mladosti (usudit ću se opet spomenuti) osamdesetih, kada sam bila sigurna da ćemo na valovima novog vala, uz mnogo truda oko studiranja i učenja, postati građani svijeta.
Ipak najgore mi pada to što me pitanje prošlosti – i budućnosti – sve više, i sve češće, muči u kazalištu. Prvo smo svečano otvarali HNK2, novo zagrebačko i hrvatsko kazalište i novu scenu HNK Zagreb koju su izvedbeni umjetnici doslovno čekali desetljećima i cijeli je program bio u potpunosti zagledan u prošlost. Naravno, trebalo je povezati HNK1 i HNK2, podsjetiti na Slavlje umjetnosti, program kojim je 14. listopada 1895., u prisutnosti cara Franje Josipa, otvoreno veliko kazalište. Zbog svega što znam rado ću potpisati (i prisegnuti ako treba) da je Stjepan Miletić bio veliki intendant i složiti se s odlukom da je trebao biti "prisutan" na svečanom otvorenju HNK2, u programu Slavlje umjetnosti 2.0.
Ali cijeli program? Uz pokoju rečenicu Krleže, Vojnovića i suvremenih dramatičara? Sve to na otvaranju jedinog našeg kazališta koje ima tehničke mogućnosti da se okrene teatru 21. stoljeća i to u godini kada smo već jednu četvrtinu tog stoljeća ostavili iza sebe. Bilo je lijepo konačno sjediti u novom kazalištu, djelić baletnog "Hamleta" bio je jedino moderno što smo na toj svečanosti vidjeli, a čak su i protokolarni, politički govori "palamudili" o prošlosti. Zanima li kazalištarce u Hrvatskoj uopće nekog neko drukčije, modernije kazalište? Gleda li netko što se radi na svjetskim pozornicama? Nije trava uvijek zelenija u tuđem vrtu, ali letimičan pogled na najave opera, baleta i drama u europskim i svjetskim kazalištima otkriva sliku budućnosti. Primjerice, najnovije izdanje Puccinijeve opere "Turandot" u Metropolitanu produkcijski izgleda kao "Igra prijestolja"! I to sa zmajevima!
Ne mislim pri tome da uvijek i svuda treba "propovijedati" budućnost, jer primjerice novi "Orašar" Baleta HNK Zagreb nosi poseban sloj umjetničke čarolije i izvrsnosti zato što nas je vratio u prošlo vrijeme (Rudolf Nurejev, čija je koreografije prenesena za zagrebački Balet, tu je koreografiju postavio u šezdesetim godinama, prvo u Švedskoj, a zatim i u drugim velikim baletima svog vremena) i zato što je novi "Orašar" umjetnički podsjetnik, ali i posveta, Božićima koji nisu bili tek poligon za ispucavanje potrošačkog ludila uronjenog u kič najgore vrste.
I kao da nam otvaranje HNK2 nije bilo dosta, svečana dodjela Nagrada hrvatskog glumišta otišla još dalje u prošlost, u vremena prije Miletića, u staro kazalište na Gornjem Gradu izgrađeno zbog sretnog lutrijskog dobitka, ravno u 24. studenoga 1860. godine. Naravno da je potrebno reći, neke naučiti, a neke podsjetiti, zašto se Nagrade dodjeljuju baš na taj datum, s poštovanjem spomenuti taj povijesni datum kada je glumac Vilim Lesić, po uputi Dimitrija Demetera, prekinuo izvedbu predstave na njemačkom jeziku – a samo su takve tada postojale – te objavio kako će se od toga dana u hrvatskim kazalištima glumiti na hrvatskom jeziku. Bila je to povijesna kulturna i domoljubna pobuna mladih, studenata okupljenih oko ilirskog pokreta i zagledanih u budućnost. I zbog tog pogleda u neka nova vremena danas 24. studenoga slavimo kao Dan hrvatskog kazališta. Ali, ljudi moji, za to je dovoljno pet minuta svečane dodjele nagrade, nekoliko rečenica, možda i glumački skeč. Sve ostalo samo je slika kreativne nemoći u kojoj kratki kraj opet izvlače glumci dok se muče s priredbom bez ikakvog smisla.
Gledajući tu i takvu dodjelu cehovskih nagrada, osjećala sam se poraženo. Prvenstveno zbog dvije velike umjetnice koje su dobile nagrade za životno djelo Branke Cvitković i Almire Osmanović. Svi koji su pratili njihove karijere jasno će vam reći da su obje bile ne samo velike nego i moderne umjetnice, istinske dive koje su rušile granice i kanone svojih umjetnosti. Branka Cvitković kao Glumčeva Zagrepčanka daleke 1976. godine cijeloj je bivšoj državi pokazala što je to moderna gluma, čvrsto naslonjena na roman koji i danas "drži vodu" i svog podjednako modernog i predanog partnera Božidara Oreškovića. Ili Almira Osmanović o čijem se crnom labudu i danas pričaju baletne legende, a koja je u svakoj koreografiji Milka Šparembleka iznova gradila suvremeni plesni izraz, svakom ga izvedbom gurajući dalje i više. Nijedna od njih nije zaslužila onu otužnu dvoipolsatnu dodjelu nagrada kakvu su dobile, a svaka je i te kako zaslužila da se još jednom publici pokloni na pozornici kazališta u koje su ugradile sve svoje snage i svu svoju izvrsnost.
Na nesreću, imali bismo mi sjajno kazalište da mu je problem samo svečana dodjela Nagrada hrvatskog glumišta. No, ona je lakmus-papir koji jasno pokazuje svu političku i društvenu nebrigu prema kulturi, sve lobije koji "drmaju" doslovno svim granama umjetnosti. Kako drukčije nego nebrigom nazvati potez nacionalnog kazališta (HNK Split) koje u kategoriju mjuzikla nominira predstavu koja je od 2008. godine do danas imala čak tri obnove i koja je za sezonu 2009./2010. dobile tri (glavne) Nagrade hrvatskog glumišta? To je, među ostalim, inzistiranje na onom čega u kazalištu nema, jer zaista naša nacionalna kazališta nemaju, niti mogu imati, mjuzikle svake godine, baš kao što nemaju baletne ansamble. Ovdje je na djelu bio još jedan kod nas sveprisutan princip, poznat kao APP, ako prođe – prođe. I prošlo je! A onda umjesto da ljudi koji brinu o Nagradi hrvatskog glumišta (ako takvi postoje u HDDU-u) upozore kazalište, oni su jednostavno, čak i nakon odluka žirija, gurnuli glavu u pijesak. I prošao bi "nojevima" taj potez da redatelj Krešo Dolenčić – s pravom – nije zabranio da ga se stavlja u taj poražavajući kontekst.
Sve to vidi i gleda kazališna (i kulturna) javnost. I uporno igra na kartu nezamjeranja.
Otvori KEKS Pay
