Književni svijet i kazališne daske jučer su ostali bez jednog od svojih najsjajnijih umova. Sir Tom Stoppard, div britanske drame i oskarovac čija su djela obilježila drugu polovicu 20. i početak 21. stoljeća, preminuo je 29. studenog 2025. u svom domu u Dorsetu.
Vijest o odlasku 88-godišnjeg velikana potvrdila je njegova agencija United Agents, navodeći kako je Stoppard otišao mirno, okružen svojom obitelji. Njegova smrt označava kraj jedne ere u kojoj je ovaj neumorni intelektualac, poznat po svojoj verbalnoj gimnastici i filozofskim propitivanjima, dominirao pozornicama od londonskog West Enda do Broadwaya. Iako je uzrok smrti naveden kao prirodan, odlazak čovjeka koji je do samog kraja bio mentalno oštar i kreativan ostavio je prazninu koju će biti nemoguće popuniti. Stoppard nije bio samo pisac; bio je kulturna ikona koja je uspjela spojiti visoku umjetnost s komercijalnim uspjehom, a njegova sposobnost da najkompleksnije ideje pretvori u zabavnu dramu osigurala mu je mjesto u panteonu besmrtnih.
Iako je svijet pamtio kao kvintesencijalnog Engleza koji je obožavao kriket i čaj, Stoppardov životni put bio je definiran dramatičnim bijegom i potragom za identitetom.
Rođen je kao Tomáš Sträussler 1937. godine u Zlínu, u tadašnjoj Čehoslovačkoj, u židovskoj obitelji. Njegov otac bio je liječnik zaposlen u tvornici cipela Bata, a nadolazeća nacistička prijetnja prisilila je obitelj na bijeg u Singapur kada je Tomáš imao samo dvije godine. No, mir nije dugo trajao; japanska invazija 1941. godine natjerala je majku da s dvojicom sinova ponovno bježi, ovaj put u Indiju, dok je otac ostao i tragično poginuo. U Indiji je njegova majka upoznala britanskog bojnika Kennetha Stopparda, čije je prezime budući pisac preuzeo, a s njim i novi identitet. Dolaskom u Englesku 1946. godine, dječak koji nije govorio engleski odlučio je, prema vlastitim riječima, "odjenuti engleskost poput kaputa". Ta fascinantna transformacija iz izbjeglice u stup britanskog društva postala je temelj njegove kasnije opsesije jezikom, identitetom i poviješću, iako je tek u poznim godinama u potpunosti prigrlio i umjetnički obradio svoje židovske korijene.
Stoppardova karijera nije slijedila uobičajeni akademski put; umjesto odlaska na sveučilište, s 17 godina bacio se u novinarstvo u Bristolu, sanjajući o karijeri ratnog reportera. Međutim, ubrzo je shvatio da mu nedostaje drskosti potrebne za istraživačko novinarstvo, priznajući kasnije da se bojao postavljati neugodna pitanja ljudima. Taj "neuspjeh" pokazao se kao blagoslov za svjetsku književnost jer ga je usmjerio prema kazališnoj kritici, a potom i pisanju drama.
Njegov veliki proboj dogodio se 1966. godine s predstavom "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi", briljantnom egzistencijalističkom komedijom koja je fokus stavila na dva sporedna lika iz Shakespeareova "Hamleta". Predstava je preko noći postala senzacija, a anegdota kaže da je Stoppard, na pitanje jedne žene o čemu se radi u predstavi, odgovorio: "Radi se o tome da ću postati vrlo bogat." I bio je u pravu. Komad je osvojio nagradu Tony i lansirao ga u zvjezdanu orbitu, učinivši ga najmlađim dramatičarom čije je djelo izvedeno u prestižnom National Theatre u Londonu.
Tijekom desetljeća koja su uslijedila, Stoppard je izgradio reputaciju pisca čija su djela ("Travestije", "Prava stvar", "Arkadija") bila intelektualno izazovna, ali i duboko humana. Termin "stoppardovski" ušao je u rječnike kao opis za djela koja koriste humor i jezičnu igru za istraživanje složenih filozofskih i znanstvenih koncepata. Bilo da je pisao o kaosu i termodinamici u "Arkadiji" ili o moralnoj filozofiji u "Jumpersima", Stoppard je uvijek vjerovao da teatar mora biti zabava. Njegov radni elan bio je neiscrpan, a njegova sposobnost da se kreće između različitih žanrova i medija bila je bez premca. Kraljica Elizabeta II. proglasila ga je vitezom 1997. godine zbog njegovih nemjerljivih zasluga za književnost, no on nikada nije dopustio da ga titule uspore. Ostao je znatiželjan, provokativan i spreman na rizik sve do svojih posljednjih dana, dokazujući da intelekt i emocija nisu suprotnosti, već, kako je sam rekao, "partneri u krevetu".
Osim što je bio kralj kazališta, Stoppard je ostavio neizbrisiv trag u svijetu filma, često radeći kao "doktor za scenarije" na velikim blockbusterima, ali i kao autor originalnih remek-djela. Njegov najveći filmski trijumf dogodio se 1998. godine s filmom "Zaljubljeni Shakespeare", za koji je osvojio Oscara za najbolji originalni scenarij. U tom filmu, Stoppard je demonstrirao svu raskoš svog talenta, ispreplićući povijesne činjenice s fikcijom kako bi stvorio romantičnu i duhovitu posvetu najvećem piscu svih vremena. No, njegov filmski opus seže puno šire; surađivao je s Terryjem Gilliamom na kultnom distopijskom filmu "Brazil", adaptirao je "Carstvo sunca" za Stevena Spielberga, te radio na scenarijima za serijal o Indiani Jonesu. Njegova filmska karijera donijela mu je financijsku sigurnost koja je u kazalištu često izostajala, ali mu je i omogućila da dosegne publiku koja možda nikada ne bi kročila u teatar na West Endu.
Iza fasade uglađenog intelektualca krio se čovjek čiji je privatni život bio jednako dramatičan kao i njegove predstave. Stoppard se ženio tri puta; prvi brak s Josie Ingle završio je razvodom zbog njegovog naglog uspona i njezine borbe s alkoholizmom, dok je drugi brak s poznatom liječnicom i autoricom Miriam Stern bio obilježen medijskom pažnjom i njegovim aferama, uključujući onu s glumicom Felicity Kendal. Iako su ga često uspoređivali s Mickom Jaggerom zbog fizičke sličnosti i karizme, Stoppard je u kasnijim godinama pronašao mir s trećom suprugom, Sabrinom Guinness. Njegov sin Ed Stoppard postao je uspješan glumac, nastavljajući očevu vezu s umjetnošću.
Upravo je u svojim posljednjim godinama Stoppard napisao jedno od svojih najvažnijih djela, dramu "Leopoldstadt", koja je premijerno izvedena 2020. godine. U njoj se napokon suočio s traumom svoje obitelji i holokaustom, temom koju je desetljećima izbjegavao. Saznanje da su mu sva četiri djeda i bake stradali u nacističkim logorima duboko ga je potreslo i natjeralo da preispita svoj identitet "savršenog Engleza". "Leopoldstadt" je bio njegov konačni obračun s poviješću, dirljiva saga o židovskoj obitelji u Beču koja je publici diljem svijeta, uključujući i Broadway, izmamila suze i donijela mu još jednog Tonyja. Tim djelom Stoppard je zatvorio krug svog života, spojivši dječaka izbjeglicu iz Zlína s vitezom britanskog kraljevstva, ostavljajući svijetu poruku o važnosti sjećanja i opasnosti zaborava.
Otvori KEKS Pay
