Od Meksika do Japana gotovo da nema kraja u kojem Ansambl LADO nije predstavio hrvatsku tradiciju, no za domaću su publiku ovoga puta spremili nešto sasvim posebno. Riječ je, naime, o njihovu prvom dramskom projektu pod nazivom "DVA/LICA", čiju ćemo premijeru gledati u petak, 27. lipnja, u Zagrebačkom kazalištu mladih, a ovaj međunarodni projekt u Hrvatsku je ponovno doveo Govina Rubena, redatelja australsko-malezijskog kazališnog kolektiva TerryandTheCuz, poznatog po progresivnom radu koji prkosi ustaljenim žanrovskim konvencijama.
Njemu uz bok stali su Vid Adam Hribar, hrvatski redatelj, dramaturg i glazbenik koji se našao u ulozi koredatelja, te Danielle Micich, koreografkinja i suradnica za scenski pokret, koji su nam ispričali što možemo očekivati od nadolazeće predstave.
Ova priča zapravo je počela 2022. godine, kada je Govin Ruben, u ulozi oblikovatelja svjetla, surađivao s Ansamblom LADO na njegovu godišnjem koncertu Odjeci vremena, no inspiracija za "DVA/LICA" došla je s potpuno drukčijeg mjesta, iz svijeta iza scene.
– Bila je to moja prva velika međunarodna suradnja s nacionalnim ansamblom te prvi susret s Ansamblom LADO. Tada sam imao priliku vidjeti kako teku njihove pripreme za nastup te samo stvaranje koncerta, no ono što me najviše oduševilo bila je zabava nakon nastupa. Naime, tadašnjoj članici Ansambla Adrijani Mamuli bio je to posljednji koncert karijere, na njegovu koncu dobila je petominutni aplauz za svoj dugogodišnji doprinos Ansamblu, a nakon koncerta svi su se okupljali upravo oko nje kako bi se fotografirali ili joj pak zahvalili na četrdeset godina službe. Ona se, naravno, svakome nasmiješila, no kada bi ljudi otišli, na njezinu se licu mogla vidjeti tuga. Bila je svjesna da je to kraj njezine karijere i upravo mi je u tom trenutku postalo jasno da se prava priča ne događa na pozornici, već iza nje. Nekoliko tjedana poslije plesna voditeljica Helena Štrbac upitala me imam li neku ideju koju bi mogli realizirati za 75. obljetnicu Ansambla i ispričao sam joj upravo tu priču, točnije povod koji me ponukao na kreiranje predstave o životu izvođača nakon što se svjetla ugase i glazba utihne, o publici potpuno nevidljivom dijelu umjetničke karijere, koji je, u svakom slučaju, univerzalna tema. Nju ćemo ovdje prikazati kroz međugeneracijski dijalog između prvakinje koja proživljava svoj posljednji nastup te koju će utjeloviti umirovljena članica Lada Diana Banek i mlade solistice čija karijera tek počinje, a koju igra Tea Stanišak – kaže Govin Ruben.
Scenarij je, nakon brojnih intervjua s bivšim i sadašnjim članicama Ansambla, napisao Luka Galetić, a ovom međunarodnom autorskom timu zatim su se pridružili i suradnica za scenski pokret Michelle Micich, potom oblikovatelj zvuka Michael Toisuta, oblikovatelj videa Solomon Thomas, tehnički dizajner Abdul Shakir te naposljetku, prošle jeseni, i koredatelj Vid Adam Hribar.
– Moja je uloga prije svega bila koordiniranje proba s Ladaricama, no ispostavilo se kako u autorskom timu treba postojati osoba kojoj je hrvatski jezik materinski te koja će imati, nazovi, izvršnu vlast u formiranju predstave, pa sam tako završio u ulozi koredatelja. Što se tiče predstave kao takve, naziv "DVA/LICA" sam po sebi podrazumijeva dualnost, pa na sceni gledamo prvakinju i mladu solisticu koje su se uoči koncerta našle u istoj garderobi. S jedne strane, dakle, imamo ambicioznu djevojku, dok s druge strane stoji žena koja se suočava s neminovnom sadašnjošću jer nakon posljednje izvedbe nema više ovacija, pozornica, SAD-a, Japana, Australije... Ovdje je riječ o užasno egzistencijalnom komadu u kojem se hvatamo za dramski najnezanimljivije, ali najvitalnije momente za pozornicu jer u garderobi, u kojoj se radnja odvija, govorimo o trivijalnostima, o glupostima, a te dijaloške trenutke zatim prekidaju glazbene točke, no pravo je pitanje što tu prekida što – prekidaju li dijalozi koncert ili pak koncert prekida život koji se neminovno događa? – kaže Vid Adam Hribar te dodaje kako ćemo spomenute glazbene točke gledati u 3D tehnologiji slike i zvuka, u obliku holograma.
– Oni pomažu u pričanju priče jer su transparentni, ne postoje, pa dok se protagonistica predstave suočava sa svojom prošlošću, hologrami postaju duhovi vremena, svojevrsne aveti prošlosti, jer koliko god pokušavali uhvatiti taj prošli trenutak, nikako to ne uspijevamo – dodaje Hribar, dok Govin Ruben kaže kako su hologrami ujedno i način da Ansambl LADO bude uključen u predstavu bez fizičke prisutnosti na pozornici.
Suradnica za scenski pokret i koreografkinja Danielle Micich, koja korijene vuče iz Hrvatske te kojoj je ovo prvi poslovni posjet našoj zemlji, svoju je ulogu u stvaranju predstave "DVA/LICA" nazvala prevoditeljem tjelesnog pokreta.
– Dolazim iz plesne pozadine te uglavnom radim s plesačima, no radim i u kazalištu, pa kada je Vid od plesačica tražio nešto što više spada pod glumački dio posla, pomagala sam u prevođenju toga na plesni jezik. Ipak, valja reći da iako je ovdje riječ o predstavi Ansambla LADO, koji je poznat po svojim plesnim točkama, koje ćemo vidjeti u obliku holograma, naglasak će biti na samom tekstu predstave. Možemo reći da smo potpuno okrenuli ploču po tom pitanju jer je u ovom djelu najvažniji život plesačice, pa sam radila na manjim koreografijama ili pokretima kojima likovi izražavaju svoj unutarnji svijet. Pokret ne označava uvijek plesne korake, već i kontrolu tijela u drugim aspektima, primjerice kako će osoba ustati sa stolice, a upravo je to bila moja uloga u predstavi "DVA/LICA" jer svi ti detalji čine kretanje na sceni – otkriva Danielle Micich i dodaje kako je najvažnija stvar za timski rad međusobno povjerenje, koje je u ovom timu svakako vidljivo, dok Govin Ruben izražava svoje viđenje stvari:
– Smatram da je važno pronaći karaktere koje se poklapaju kako bismo stvorili dobar tim, a to možemo saznati tek nakon što popijemo pivo, kavu ili odemo na večeru zajedno. Jednu priču moguće je ispričati na bezbroj različitih načina, no važno je pronaći ekipu koja će biti uzbuđena oko jedne ideje koju ćemo kasnije razvijati. Ako uspije, odlično; ako ne uspije, promijenit ćemo nešto. Volim vjerovati da ne liječimo rak niti šaljemo raketu u svemir, već samo pokušavamo ispričati priču u što opuštenijem i zabavnijem okruženju. Katkad, radeći u kazalištu i sličnim industrijama, ljudi podliježu stresu jer misle da stvaraju najveće djelo na svijetu, ali kod nas je obrnuto. Mi pokušavamo prenijeti i poštovati dobru priču koju su nam ljudi povjerili, a moram reći da je velik privilegij u nacionalnom ansamblu kao što je LADO dobiti priliku i slobodu za stvaranje nečeg novog i drukčijeg, nečega što se inače ne uklapa u njihov standardni okvir. Ono što nas drži zajedno jest činjenica da stvaramo nešto uzbudljivo i potpuno novo, što zapravo i čini vrijednost interkulturalne suradnje – zaključuje Govin Ruben.
Otvori KEKS Pay
