Svjetla se gase, čuju se prvi taktovi glazbe koju izvodi orkestar... U dvoranu tiho ulazi mladić u trapericama i kožnoj jakni i naslanja se na zid kazališta. Kada u taktu počinje pucketati prstima te se zaleti na scenu, po specijalno izgrađenim stepenicama koje spajaju pozornicu s gledalištem, jasno je da se sprema još jedna teatarska poslastica iz majstorske radionice Mujić. Tako počinje mjuzikl "Priča sa zapadne strane", redatelja i koreografa Lea Mujića, zadnja ovosezonska premijera HNK Ivana pl. Zajca Rijeka.
Ovaj mjuzikl, jedan od najslavnijih na svijetu, zapravo je obrada Shakespeareove tragedije "Romeo i Julija", koja priču o nesretnim veronskim ljubavnicima premješta u siromašni newyorški kvart u kojem se, ranih pedesetih, za prevlast i teritorij bore dvije mladenačke bande, jedna sastavljena od bijelaca i druga koju čine Portorikanci, nastao je po ideji Jeromea Robbinsa, da bi do današnjih dana živio na predivnoj i vječnoj glazbi Leonarda Bernsteina, stihovima Stephena Sondheima i priči Arthura Laurentsa. O magičnoj privlačnosti tog naslova svjedoči činjenica da ga je potpisnica ovih redaka usred Zagreba gledala na mađarskom jeziku, kao i njegove filmske verzije. Prvi film iz 1961. godine osvojio je deset Oscara, uključujući i onaj za najbolji film, a remake je režirao (ni manje ni više nego) Steven Spielberg, koji je za svoj jedini mjuzikl dobio ocjene kritike da je nadmašio original.
U riječkom spektaklu Lea Mujića u prvi plan iskače nekoliko važnih kreativnim zamisli, a sve ih nadjačava nevjerojatna energija zajedništva koju je cijelo kazalište pokazalo pripremajući ovu premijeru, a koje je vidljivo doslovno u svakoj sekundi predstave. Naime, u ovoj "Priči sa zapadne strane" sudjeluju sva četiri ansambla HNK Rijeka: Opera, Balet, Hrvatska i Talijanska drama, a glazbu uživo izvodi Riječki simfonijski orkestar, pod dirigentskom palicom Valentina Egela, ravnatelja riječke Opere. Tim je zajedničkim trudom stvorena velika ansambl predstava koju je premijerna publika ispratila stojećim ovacijama izvođačima i autorskom timu, novi hit za čije će se izvedbe tražiti ulaznica više.
Na veliki kreativni doprinos svih uključenih u ovu predstavu nadovezuju se koreografije i songovi (prevoditelj Borivoj Radaković) koji se doslovno bore za primat najboljih dijelova ove predstave. Spektakularne plesne točke, posebno sam muški početak s predstavljanjem dvije suprotstavljene bande, te koreografija (poznatog) songa "America" koji plešu djevojke, iznova dokazuju zašto je Mujić koreograf svjetskih dosega te potvrđuju njegovu moć da raspleše cijeli ansambl, dok su pjevačke dionice postavljene tako da ansambl ni na trenutak ne zaostaje za solo izvedbama iskusnih pjevača, što se u ovakvim predstavama i najteže postiže.
Dramaturg predstave Bálint Rauscher, ujedno i asistent redatelja, pobrinuo se da glavna tema priče ne padne u drugi plan iza sve raskoši plesa i glazbe. U današnjem svijetu što ga razdiru ratovi koji uza sve što nam se već događa najavljuju nove migrantske krize, istinski je važna poruka ovog djela o neprihvaćanju i neshvaćanju ljudi samo zbog drukčije boje njihove kože. Ovdje je ona posebno jaka jer Portorikancima se suprotstavljaju mladići od kojih su samo rijetki rođeni u Americi, dakle oni koji su i sami migranti koji su stiglu tražeći spas u obećanoj zemlji. Ta ideja u srži ove priče bila je te 1957. godine, kada je mjuzikl prvi put izveden, svojevrsna teatarska revolucija, što danas samo naglašava koliko naše vrijeme vapi za revolucijom sadašnjosti. Tu ideju upozorenja i otrežnjenja, koju sadrži finalna scena priče, u kojoj se nad mrtvim tijelom jedinog mirotvorca napokon okupe svi, slijedi scenografija Stefana Katunara i Aleksandre Ane Buković, koja dočarava svijet siromašnih i odbačenih, dok je kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović ženskim kostimima sjajno evocirala duh pedesetih, ali i podsjetila na Diorov new look koji je tih godina slavio ultimativnu ženstvenost. Jedina zamjerka koja se može izreći riječkoj "Priči sa zapadne strane" odnosi se na samo finale predstave, kada se u najjačem dramskom trenutku djela nađe dvoje pjevača kojima će očito trebati još nekoliko izvedbi da se do kraja opuste u zahtjevnoj glumačkoj izvedbi.
No u tome i jest čar i težina mjuzikla, glumci moraju dokazati da znaju pjevati i plesati, a pjevači i plesači da znaju glumiti. Ovdje su svi prošli taj teški ispit, a riječka će publika u izvedbama koje slijede imati priliku vidjeti i alternacije premijerne postave, koje su nužne za ovako zahtjevno djelo. Na premijeri su glavne uloge nesretnih ljubavnika pjevali Damir Kedžo i Katarina Margaretić, studentica pete godine Muzičke akademije u Zagrebu, koja je u kazalištu debitirala tek krajem prošle godine ulogom Cosette u mjuziklu "Jadnici" zagrebačke Komedije. Njihova usklađenost i kemija su dojmljivi, što je publika obilno nagradila pljeskom, baš kao i Franku Batelić Ćorluka, koja je pjevala ulogu Anite. Ivan Čuić kao Bernardo i Devin Juraj kao Riff ovdje su bili ne samo vođe suprotstavljenih bandi, već su odigrali i plesačko-pjevački dvoboj, koji je na sreću predstave završio – neriješeno, baš kao što se svojom ulogom Doca posebno istaknuo Denis Brižić.
