Veliko očekivanje vladalo je pred premijeru drame "Godine" u HNK Zagreb. Bilo je mnogo razloga za to, počevši od djela francuske nobelovke, ali onaj najvažniji odnosio se na činjenicu da je to bio prvi naslov koji je izabrala Tena Štivičić, ravnateljica Drame, koja se punih godinu dana nosila s repertoarom koji je zacrtala njena prethodnica Nenni Delmestre. Na sreću, taj je naslov pokazao da u Dramu HNK Zagreb ipak dolaze neka bolja vremena, iako se i nakon zadnje ovosezonske dramske premijere osjeća ogroman nedostatak nove, velike ansambl predstave u kazalištu koje ima najviše zaposlenih glumaca.
"Godine" nastavljaju niz pomalo komornih djela, koja vrlo jednostavno možemo zamisliti i kao naslove koji se izvode u Tonskoj dvorani kazališta, što nimalo ne umanjuje značaj tog naslova. Riječ je o dramatizaciji istoimenog autobiografskog romana Annie Ernaux, u koje su redateljica Jovana Tomić i dramaturginja Mirna Rustemović uklopile dijelove još četiri romana ove autorice. Priča je to o životu jedne žene kroz koju se prelamaju burni događaji 20. stoljeća, od rata i neimaštine sve do borbe za prava žena i seksualne revolucije, u čemu otkriće kontracepcijske pilule ima veliku ulogu. Dramatizacija je odlično napravljena, pet romana spojeno je u suvislu priču (trajanja sat i pol) koju publika prati bez daha, što je ogroman posao. No režija je posve pogrešna.
Annie Ernaux piše jednostavno i posve suzdržano, ali taj smireni, čak na trenutke i distancirani, ton zapravo u prvi plan izvlači vulkanske erupcije emocija koje su skrivene iza događaja o kojima autorica piše: od prvih zaljubljivanja i otkrića libida, nesretnog (mesarski izvedenog) abortusa, pa sve do braka, rođenja djece, razvoda i smrti majke. Za predstavu u kojoj je na sceni pet glumica – njih četiri glume glavnu junakinju u različitoj dobi, a jedna je njena majka – trebalo je pronaći posve drukčija rješenja osim statičnog bivanja na sceni, gdje glavni događaj postaje guranje predimenzioniranih dijelova scenografije (Zdravka Ivandija Kirigin) scenom, bez i jedne jedine "eksplozije" emocija i sumnji koje doslovno lome život glavne junakinje. Uz to, u dnu scene nalazi se niz (nazovimo ih) cvjećarskih vitrina ispunjenih velikim fikusima, kojem redateljica ne uspijeva naći namjenu i razlog te to ostaje tek zamišljena naznaka nekog rajskog vrta o kojem (valjda) sanjaju žene, a u koji odlaze samo one žene koje su umrle.
U takvoj, nazovimo je prigušenoj, režiji stradavaju glumice, koje bi u ovoj priči mogle blistati kao u malo kojoj drugoj. Na sceni su glumačke dive HNK Zagreb, imena koja će ovoj predstavi dovesti publiku, i treba im priznati da su iz redateljskog koncepta izvukle najviše što su mogle, počevši od Ksenija Marinković (odjevena je kao da dolazi iz Gornjeg Vakufa, a ne Pariza, što ide na dušu kostimografkinji Seleni Orb), koja dominima predstavom, uz Dariju Lorenci Flatz u ulozi majke. Gošći Lani Menigi pripala je dionica najmlađe Annie i ona je u njoj dovoljno zaigrana i mladenački drska, a za prave glumačke zadatke ovdje su najviše zakinute Iva Mihalić i Jadranka Đokić, koje publiku vode kroz najteže i najmučnije dionice ove priče.
Unatoč svemu tome, "Godine" su jako važna predstava i s njom Drama HNK Zagreb staje u obranu (danas više nego ikada prije) ugroženih prava žena. U vremenima molitelja po trgovima, jačanja konzervativizma i patrijarhalnih ideja u kojima je život žena u službi života muškaraca, važno je u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući gledati dramu koja svjedoči o tome da su prije jako malo vremena žene umirale zbog abortusa u mračnim podrumima te bile proglašavane luđakinjama samo zato što su mislile da imaju pravo na vlastite odluke.
Otvori KEKS Pay
