Iskustvo odlaska u kazalište duboko je osobno. Ono što će svaki gledatelj tamo vidjeti zadano je s bezbroj činjenica: od njegova obrazovanja sve do ukusa.
No, postoji način da se izbrišu i te granice, a vidjeli su ga posjetitelji Zagrebačkog kazališta mladih na predstavi “Gospođica Julija” nastaloj po slavnom djelu Augusta Strindberga, u režiji Katie Mitchell i Lea Warnera te produkciji berlinskog kazališta Schaubühne am Lehniner Platz. Poznata priča o mogućnosti ljubavi u 19. stoljeću ispričana je iz pozicije sluškinje, i to tako da je svaki glumac ujedno i kamerman, jer sve se “prenosi” na veliko platno koje dominira scenom. Redatelji nam time pokazuju ono što se u teatru obično ne vidi: primjerice način na koji glumica pere ruke ili polaže cvijeće pod svoj jastuk, ali i vežu nam pažnju uz lica glumaca u trenucima u kojima iz njih treba iščitati emocije. U predstavi nema praznog hoda ni “šmiranja” – ni za ansambl, a bome ni za publiku. Redatelji su i nama izrežirali svaku emociju. I to nam se svidjelo! Tom zadivljujućem konceptu predstave, koji ansambl izvodi s nevjerojatnom preciznošću, podređeno je sve ostalo. Gluma je gotovo frankenštajnski podijeljena; akteri licima glume filmski (bez pretjeranih gesta jer ih gledamo u gro planu), a tijelima kazališno. Pri tome svakako treba istaknuti odličnu Jule Böwe u ulozi Kristin. Uz to, na sceni su stalno i autori zvučnih efekata, dvije djevojke koje zapravo na licu mjesta i u realnom vremenu “proizvode” sve ono što obično čujemo na filmu, a prečujemo u teatru.
Stoga je ta predstava i sama srž Festivala svjetskog kazališta. Ona ruši sve granice teatra, jer ono što smo vidjeli na velikom platnu može se mirno prikazati kao film. I netko tko taj “film” nije gledao u ZKM-u teško će povjerovati da je snimljen upravo tamo u realnom vremenu jedne kazališne predstave. No, “Gospođica Julija” koja nam je stigla iz Berlina dokazala je moć ekrana i filma, jer koliko se god trudili pogled bježi baš tamo, a time se otvara i pitanje o budućnosti teatra. Hoće li ga djeca rođena u eri računala uopće moći gledati bez ekrana?
besmisao kazališta u prvom licu.