Kada smo, u petak, iz predvorja zgrade ušli u dvoranu ansambla LADO, u kojoj se u tom trenutku smjestila svaka globalna tragedija, vrijeme kao da je stalo. Smeđim papirom omotana dvorana postala je prostor surovosti života. Žamora više nije bilo, vladala je tišina i muk, a prazan pogled glumaca kao da je okrivljavao svakoga tko se našao u dvorani, kao i cijeli svijet izvan nje.
“Djetetu je svaka situacija pitanje života ili smrti.
Vama koji ste znali kako živjeti u najgorim uvjetima, a ne zaboraviti igru.
Vama koji znate da ne prežive svi.
Mojim zmajevima.”
Riječi su to kojima započinje tekst “Budi uvijek kao zmaj”, ujedno i antidrama i terapijski proces mladog i nagrađivanog dramskog pisca Espija Tomičića, koji je 2022. godine pobijedio na natječaju za najbolji dramski tekst zagrebačkog HNK, a koji je u režiji Olje Lozice otvorio dramsku sezonu našeg nacionalnog teatra.
Sam tekst intimna je ispovijest o djetinjstvu neshvaćenog transrodnog muškarca, koji o svojim najranijim godinama razgovara s majkom, a kroz sjećanja na napušteni stan i igru rata ulazimo u tragičnu ratnu stvarnost koju danas proživljavaju milijuni diljem svijeta. Popraćena fragmentima vijesti, krikovima, šumovima, distorzijama glasa, šutnjom i stvaranjem ugođaja pomoću tijela ova predstava pred naše oči donosi potresnu realnost i pitanje što činimo kako bi svijet postao bolje mjesto jer, kao što se to pita glavni protagonist Petar, što će biti ako jednoga dana ovdje dođe dijete iz Gaze i upita: “Gdje ste bili?” Što ćemo mu odgovoriti?
Rat danas više nije nešto što je daleko. Za žrtve rata on je gotovo bezizlazna situacija u kojoj su se silom prilika našli, a za ostatak svijeta to je situacija koju - poput svih drugih, uvjetno rečeno, normalnih vijesti - gledamo uživo. Palestina, Ukrajina, Jemen, Afganistan i Pakistan samo su mali dio stravičnih slika koje ova predstava donosi pred naše oči, a u koje ulazimo kroz Petrov nekadašnji obiteljski stan, koji postaje prostor svijeta na rubu raspada.
Dok je još uvijek bio djevojčica Matea, Petar je u spomenuti stan ilegalno ušao zajedno s majkom Janom, bratom Alanom i sestrom Anitom. Taj prostor bez vode, struje i kreveta bio je njihovo utočište od siromaštva i beskućništva, ujedno i mjesto koje je dječjom imaginacijom, u igri rata, pretvoreno u vojnu bazu, a sve to, zajedno sa scenama prve menstruacije i napetosti među članovima obitelji, dio je Petrovih sjećanja koje doživljava u razgovoru s majkom. Upravo ta dječja sjećanja, uz koja slušamo podatke o žrtvama rata te gledamo kako cijeli ansambl predstave donosi strašne prizore mučenja i ubijanja u ratnim zonama, dovodi nas do trenutka u kojem se budi naša svijest, do trenutka u kojem se pitamo što radimo i gdje smo to, kao čovječanstvo, dogurali.
Posebno važnu ulogu u doživljavanju potresnosti i surovosti ovog djela ima blizina publike i glumaca, točnije gotovo nepostojeća granica između gledališta i pozornice. Od samog ulaska u dvoranu oči glumaca uprte su u gledatelje, zvukovi škripanja, lupanja i deranja tijekom predstave nepredvidivi su i tim više strašni, a monolozi u kojima se glumci direktno obraćaju publici i u kojima upućuju poglede svakome pojedincu na trenutke lede krv u žilama.
Upravo u ovome dijelu leži snaga predstave “Budi uvijek kao zmaj”. Ovo nije imaginarna priča čiji je cilj zabaviti kazališnu publiku, već djelo koje nas vraća u realnost, u trenutke i situacije koje se događaju ispred naših očiju i koje ne možemo zanemarivati, u vrijeme u kojem je, izgleda, sasvim normalno da djeca umiru od gladi, a vlast ne radi ništa. “Kakva je to vlada koja pamti Auschwitz, a stvara Gazu?”, upitao je Petar publiku, a i sve vas koji se u petak niste našli u smeđim papirom omotanoj dvorani, no ponajviše one na vrhu društvene piramide.
Ovu, s jedne strane, duboko intimnu, a s druge strane, političku dramu na scenu je donio sjajan ansambl kojega čine: Vlasta Ramljak, Olga Pakalović, Dora Lipovčan, Lana Barić, Luka Dragić, Dušan Bućan, Filip Vidović, Marin Stević, Ivan Grlić, Sara Renar i Dimitrije Simović. Glazbu predstave potpisuju Sara Renar i Dimitrije Simović, scenografiju je osmislio Vanja Magić, kostimografkinja je Ivana Stećuk, koreografkinja Martina Hrlić Rogić, oblikovatelj svjetla Milan Kovačević, a oblikovatelj zvuka Vedran Peternel.
Naposljetku, Espi Tomičić još jednom je pokazao zašto ga danas smatramo jednim od naših najvažnijih mladih dramskih pisaca, dok je zagrebački HNK postavljanjem teksta “Budi uvijek kao zmaj” potvrdio kako podupire nove autore, glasove i perspektive kojima se otvaraju važne i aktualne teme, a koje izravno odražavaju izazove i pitanja današnjeg društva.
Otvori KEKS Pay
