Vidjevši da se su se Mike Flanagan i Stephen King nakon suradnje na "Geraldovoj igri" iz 2017. i nastavku "Isijavanja", odnosno rada na "Doktoru Sleepu" iz 2019. ponovno udružili, nekako je logično bilo očekivati da će se izroditi još jedna horor priča. Obojica profilirani u estetici tog žanra, ovog su puta odlučili napraviti zaokret i donijeti jednu intimnu, introspektivnu priču stvorenu da se čovjek nakon nje i upita i preispita, zamisli i dođe do nekih odgovora, ali paralelno s tim i da mu se otvori još više pitanja.
"Chuckov život" snimljen je prema kratkoj priči Stephena Kinga i možda, kad se bolje razmisli, i nije posve neobičan Flanaganov odabir. Jer, baš kao što se zna poigrati unutar granica horora, u kojima je ostavljao prostor za intimne priče, tako je sada okrenuo priču. U duboko emotivnoj drami koja u sebi nosi gotovo prosvjetljujuću snagu, ipak je ostavio prostora za malo psihološke napetosti. U početku se može činiti da je "Chuckov život" presentimentalan i da čak prelazi u granice patetike. Kada se tomu doda i određena količina intelektualne zapetljanosti koja ne popušta u prvoj trećini filma, vrlo lako se može steći dojam teškog i nejasnog filma. A u svojoj srži "Chuckov život" posve je neobična priča o običnom čovjeku čiji život, kada se sagleda unatrag, otkriva veličinu malih trenutaka. "Chuckov život" izgleda kao superfilm, barem ako se promatra kroz analogiju superbendova i onoga što oni jesu. U njemu su se tako spojili i "Neobična priča o Benjaminu Buttonu" Davida Finchera, i Disneyeva "Duša", koju potpisuje Pete Docter, pa čak i "La La Land" Damiena Chazellea, a svakako i jedna od monumentalnih scena iz filma izgleda kao drugo naličje kultne završnice "Još jedne runde" Thomasa Vinterberga.
Priča je podijeljena u tri dijela i ide, kao što je slučaj i Benjaminom Buttonom, obrnuto. Tako nas najprije baca u svijet koji se urušava. Kroz oči profesora Martyja Andersona promatramo svijet u kojem svako malo nestaje struja, pa internet, pa čak i ono malo društvene kohezije. U tom kaosu i nemiru, neizvjesnosti i strahu pojavljuju se niotkuda ogromni plakati s porukom u kojoj se Chucku zahvaljuje za život. Niti se zna tko je Chuck, niti što to znači, niti kakve veze ima s protagonistima prve priče. Prva priča završava smakom svijeta. U drugoj priči upoznajemo izvjesnog Chucka jer odlazimo u epizodu iz njegove odrasle dobi. Chuck je, vidimo, uspješan poslovni čovjek koji je pored toga još sretniji otac i suprug. Tih, samozatajan, odmjeren, teško mu je naći manu. Dok narator govori kako gledamo Chucka koji još uvijek nije svjestan da će za nekoliko mjeseci oboljeti i umrijeti, Chuck, kojeg je tako moćno i dobro odglumio Tom Hiddleston, donosi scenu koja je možda i noseća u filmu. On, naime, iz čista mira staje nasred ulice i s dozom tihe i nejasne tuge, ali istovremeno s puno radosti i šarma, počinje plesati s nepoznatom ženom. Kada ga pitaju zašto je tek tako stao plesati na trgu, rekao je da ne zna. No Flanagan suptilno daje do znanja kako osjeća zašto je zaplesao. Upravo je prikaz Chuckove nesvjesnosti onoga što slijedi, njegovo neimanje racionalnih odgovora, ali uvijek jasno osjećanje unutarnjeg sebe divan je način na je koji Flanagan pokušao dati odgovor na pitanje što je to smisao. Treća priča vodi nas, naravno, u Chuckovo djetinjstvo; u kuću bake i djeda, do tih sitnih prizora odrastanja u kojima se čovjek i oblikuje. Flanagan ovdje nije zainteresiran za zaplet, za uzbudljive obrate, nego za emociju i za način na koji se gledatelj može prisjetiti vlastitih malih epizoda, nekog plesa koji se mogao dogoditi, a možda nije. Flanagan ima osjećaj za ritam i zna stati, pustiti da kadar diše.
"Chuckov život" ne nudi neviđenu radnju ni inovativne filmske trikove, ali daje mogućnost da se na trenutak zastane i da se pogleda unatrag kako bi se shvatilo da je smisao uvijek bio tu, u malim trenucima koji su možda izgledali beznačajno, ali su nosili sve. Ako "Chuckov život" uspije podsjetiti barem jednu osobu na jedan takav vlastiti trenutak, i više je nego uspio.
Otvori KEKS Pay
