Ljudi često misle da su radovi slikarice Anabel Zanze serigrafije ili kopije stranica teksta pa se čude čemu povećavati i reproducirati tekst, ne shvaćajući pritom koliko je zapravo teško pisati kombinirajući slikarska i grafička sredstva na platnu, nezahvalnoj podlozi, što ona godinama čini. Učinila je to i na novih sedam slika, velikih dimenzija, u sklopu izložbe "Slovoenciklopedijske jedinice", koje su do 8. studenoga izložene u Galeriji Kranjčar.
Ti se njeni naslikani tekstovi u prvi mah čine učenim, monotonim obrazlaganjem određenih enciklopedijskih natuknica, no, uskoro se pred čitačem, a na ovoj izložbi i slušačem, pretvaraju u distopijsko, ironično-humorno štivo. Naime, riječ je o inkluzivnoj izložbi u kojoj se spajaju tekst, slika, vizualni, taktilni i zvučni zapisi za videće i nevideće osobe.
Anabel Zanze na svojim slikama ispisuje pojmove koje nećemo naći nigdje, pa ni u svakodnevnom govoru. To su slike koje istodobno gledamo i čitamo, a na njima su svojevrsne izvedenice koje uvijek počinju riječju "slovo" i imaju svoj nastavak koji dalje razrađuje kao što se to čini u leksikonima ili enciklopedijama. Tako je njena prva novokovanica i naslikana "enciklopedijska jedinica" bila, kaže, "slovokracija", a slijedio je "slovostijeg", za čiju je izradu definicije uronila u administrativno štivo kao što su Narodne novine, pravilnici i zakonici.
– Ta mi je literatura olakšala izbor ostalih naslova i pomogla u kreiranju njihovih objašnjenja. Sve se bave ustrojstvom tiranije, definiranjem njezinih programa, simbola, načinima slovokratske tehnokontrole – kazala je Anabel Zanze.
Naravno, valja napomenuti da ona sve svoje slike za čitanje i gledanje slika nevjerojatno precizno pa nigdje nema ni najmanjih naznaka kakvih packi ili mrlja. Sve je rađeno u stvaralačkom zanosu i impulsu koji im daje i duboko humanističku notu. Na konkretno ovoj izložbi taj humanizam podcrtavaju i dvije dodatne komponente ili barijere koje Zanze razbija. Prva je barijera ona jezična jer, kad slikate tekst, onda naravno, nitko tko ne govori hrvatski jezik ne može shvatiti o čemu je riječ. Stoga je na manjim formatima Zanze naslikala i prijevode svojih slika na engleskom i talijanskom jeziku, a kako bi slike približila i slijepima i slabovidećim osobama, tu su i njene slike na brajici popraćene i QR kodovima putem kojih se slike prenose u audiozapis, a tekst čita poznati reper Marko Lasić Nered, slikaričin rođak. Tako je srušena i ta barijera.
– Ova je izložba rezultat moga dugogodišnjeg istraživanja pisma. Najprije je to bilo latinično, koje evo slikam već trideset godina, i brajica, koju proučavam gotovo pet. Tijekom tih svojih istraživanja ispitujem granice slova, teksta i slike. Slova su osnovni građevni materijal mojih slike, a posljednjih godina fokusirana sam i na približavanje svijeta likovnosti osobama s oštećenjima vida. Taj inkluzivni aspekt ove izložbe za mene nije dodatak nego je njezina važna komponenta jer željela sam stvoriti prostor u kojem, videći i nevideći mogu dijeliti estetske i emotivne doživljaje. Tekstovi koje sam oblikovala distopijsko su štivo u kojem odjekuju i Orwellove ideje o jeziku i moći. Iako se dakle bavim pojmovima poput, recimo, "slovosenata", u središtu svega ipak stoji ljubav kao energija i mogućnost otpora. Ljubav ovdje nije trebala svoju natuknicu jer ona se već upisala u proces i ljude koji su pomogli da ovaj projekt privedem kraju. Želim da se na ovoj izložbi osjeti upravo to, prisutnost i empatija, zato je i zid na brajici za mene najvažniji dio cijele izložbe jer materijalizira ideju da umjetnost mora biti zajedničko iskustvo bez obzira na to kako opažamo svijet – kazala je na otvorenju izložbe Anabel Zanze.
Uvijek sam u ime likovnosti govorio: "Ne čitajte njezine slike, nego ih gledajte." Jer slova su i vizualni znakovi koji možda nešto drugo govore. Sada moram reći: "Ove se slike ne mogu samo gledati, ove slike treba i čitati", kaže Igor Zidić
Likovni kritičar i njen suprug Igor Zidić nadovezao se rekavši kako je Anabel sve posula ljubavlju, ali možda nije dovoljno istaknuto da je ljubav ovdje žrtva, a da su slike potpuno ironične i cinične stranice, poput nekoliko stranica iz ustava jedne tiranije.
– I to bilo koje tiranije, ima ih, razasute su po cijelom svijetu. Više ih ni ne dijelimo na istok i zapad, svuda su i različite su, neke vam skidaju glavu, druge vam ne daju da mislite. Dakle, velike razlike, osim fizičke, tu i nema. A ispod svega, kao znak oko kojeg bismo se mogli sporazumijevati, stoji Orwell i njegova "1984.", a ja bih dodao i njegovu ratnu knjigu "Kataloniji u čast", Orwellov ratni dnevnik iz Španjolskoga građanskog rata u kojem je on prvi put spoznao što to "boljševici nude svijetu". On shvaća da Rusi već raspodjelom oružja na određene adrese rade selekciju za postratnu situaciju, nešto što će se tek dogoditi jer treba im saveznika. I Drugi svjetski rat potvrdio je to što je Orwell slutio jer su Amerikanci nerado ušlo u taj rat, no odjednom su postali u njemu fanatični sudionici, čak glavni koji se suprotstavljaju Nijemcima. Naravno uz Ruse, koji su se branili u svojim granicama i iscrpljivali u tom ratu, dok je Amerika širila svoje pipke... Priključenjem ostalih sila, stvoren je svijet umivenog i neumivenog nasilja, a ovo na slikama su poruke iz tog svijeta nasilja koje Anabel ironizira. Ne poručuje ona to što piše, nego poručuje nešto sasvim drugo, a ja se tu nalazim u nezgodnoj situaciji jer uvijek sam u ime likovnosti govorio: "Ne čitajte njezine slike, nego ih gledajte." Jer slova su i vizualni znakovi koji možda nešto drugo govore. Sada moram reći: "Ove se slike ne mogu samo gledati, ove slike treba i čitati." Jer, tek kad pomno pročitate, ulazite u srž poruke, a ona je da ne živimo u lijepom svijetu, da živimo u svijetu u kojem netko hoće misliti za nas, hoće raditi što želi a da mi vjerujemo da to radi za nas, da jedan stožernik ima sve u svojoj glavi što vam je dosta te da vi ne tražite demokraciju, već ste miran pijun u igri iz Orwellove "1984."
Sama autorica Anabel Zanze, rođena Dubrovkinja, diplomirana slikarica i grafičarka, evidentno sklona redukciji izraza i monokromiji, koja u većini ciklusa na podlogu ispisuje slova i uvjerljivo simulira stranicu knjige, svojedobno mi je objasnila i korijene toga uzbudljivog izraza pa ga prenosim još jednom.
"U trenutku kad sam završila Akademiju, u zimu 1996., nisam imala razvijen vlastiti stil. Crtala sam minimalističkim načinom, bilo je tu i zgodnih pokušaja, no, za ulazak u svijet odraslih to nije bilo dostatno. Srednjoškolsko matematičko obrazovanje s pojačanim informatičkim programom, to je bio moj background. U visoko se proljeće rodila kći Maura, počelo je i ljeto, vruće i tromo, nisam slikala, samo sam promišljala kako dalje. U zamišljenoj budućnosti vidjela sam ekransku sliku kao centar života pojedinca i dominaciju njenih sadržaja nad ostalim sadržajima života. Poželjeh na platnu ispuniti ekran tekstualnim sadržajem, slikajući na način starih pisara, s oslonom na tipografiju Gutenberga, upozoriti na paradoksalnost digitaliziranog svijeta koji živimo, pustiti kroz tintu tračak humanizma u 'naslikano'", kazala je A. Zanze, a ostalo je sad već povijest.
Otvori KEKS Pay
