Ne bi bilo pošteno reći da Gabriel García Márquez proživljava posmrtnu renesansu, jer istina je da njegova popularnost u svijetu nikada nije ni jenjala. Međutim, da pisac, deset godina nakon smrti, dobije dvije nove knjige – prva, “Vidimo se u kolovozu” njegov je posljednji roman, a druga, nedavno na hrvatskom objavljena antologija tekstova “Put u Macondo” – a zatim i seriju na Netflixu, u najmanju je ruku neuobičajeno. Pogotovo jer se isti taj pisac za života oštro protivio, kako objavi svoje posljednje knjige tako i filmskoj adaptaciji svog najslavnijeg djela “Sto godina samoće”.
Davnih je dana Roland Barthes napisao slavnu rečenicu “autor je mrtav”, kazavši da djelo značenje dobiva tek u rukama čitatelja. Djelo Gabriela Garcíje Márqueza nalazi se pak u rukama njegovih sinova, Rodriga i Gonzala Garcíje Barche, koji predvode i napore da se ono pod svaku cijenu održi na životu. Oni su stajali i iza kontroverzne objave “Vidimo se u kolovozu”, napisane dok se Márquez pred kraj života borio s demencijom, a na Netflixovoj novoj hit-seriji “Sto godina samoće” služili su kao izvršni producenti. Njihova odluka da objave djelo koje Márquez nikada nije htio da ugleda svjetlo dana, naišla je na podijeljena mišljenja. Više od 200.000 prednarudžbi govorilo je jednu stvar, a neki obožavatelji, kritičari i pisci koji su se žestoko usprotivili takvoj “izdaji”– drugu. Márquezov prijatelj, Salman Rushdie, jedan je od onih koji se brinuo da će objava nedovršene, nerafinirane verzije “Vidimo se u kolovozu” naštetiti reputaciji čuvenog pisca jer se neće moći mjeriti s njegovim drugim radovima. Pa i po izlasku romana, koji su, kao i novu antologiju “Put u Macondo”, u hrvatskom prijevodu Gordane Tintor objavio V.B.Z., neki kritičari ocijenili ipak “boljim no što je Márquez mislio”, a drugi nazvali “nedostojnim”.
– Kada pročitam da smo ovu knjigu objavili jer smo pohlepni, rastužim se. Ali to je jednostavno odluka koju smo morali donijeti. Da, nismo ga poslušali. Ali to je ono što djeca i rade – rekao je piščev najstariji sin Rodrigo García Barcha, koji je prije nekoliko godina napisao i memoare o svom ocu i majci.
Došla je zatim na red i Netflixova adaptacija “Sto godina samoće”, kapitalnog Márquezova djela, romana koji je ušao u svjetski književni kanon i otvorio latinoameričku književnost svijetu, prodanog u više od 50 milijuna primjeraka i prevedenog na 46 jezika, masovno popularnog, a opet toliko kompleksnog da je i sam autor govorio da ne može biti ekranizirano. Nije to bilo zato što Marquez nije volio filmski medij – naprotiv, bio je strastveni filmofil, uživao je radeći kao scenarist, pomogao je na Kubi osnovati filmsku školu gdje je držao radionice, surađivao je s raznim televizijskim produkcijama i u jednom trenutku planirao otvoriti i vlastitu produkcijsku kuću. Dva su njegova djela već bila ekranizirana, “Kroniku najavljene smrti” 1987. režirao je Francesco Rossi, a “Ljubav u doba kolere” Mike Newell 2007. godine, ali nijedan se od tih filmova nije proslavio. Da bi se ispričalo “Sto godina samoće” kako treba, tvrdio je Márquez, film bi trebao trajati barem stotinu sati, a jedino kada bi možda pristao na takvo nešto, bilo bi kada adaptacija ne bi bila tipična hollywoodska produkcija, već film na španjolskom jeziku i snimljen u Kolumbiji, s kolumbijskim glumcima. Međutim, ukoštac s ekranizacijom “Sto godina samoće” svejedno su se uhvatili redatelji Alex García López i Laura Mora, smatrajući da je TV serija bolji izbor za takav pothvat.
– Uvijek je bio pomalo u iskušenju da ipak pokuša pretvoriti tu knjigu u film. Međutim, toliko je puta rekao “ne”, da su ponude jednostavno prestale stizati – kazao je García Barcha, i sam scenarist i redatelj.
– Gabo nam je rekao da jednom kada umre, možemo raditi što god hoćemo, samo dok mu ne smetamo. Na živima je da donose odluke – dodao je.
Márquezova obitelj ipak je imala nekoliko uvjeta. Poštivali su njegove želje da bude na španjolskom jeziku i snimljena u Kolumbiji te zahtijevali da serija bude duga točno koliko to priča zahtijeva. Stoga, priča je podijeljena na šesnaest epizoda – prva sezona koja je u prosincu stigla na Netflix ima osam, a toliko će imati i druga, čiji datum emitiranja još nije poznat. “Sto godina samoće” bila je jedna od najambicioznijih i najskupljih produkcija u povijesti Južne Amerike, iako se točna cifra drži u tajnosti, mitsko naselje Macondo izgrađeno je iz temelja, produkcija trajala je punih šest godina, ali izgleda da su autori uspjeli nemoguće. Serija se i dalje drži s poprilično dobrim i kritikama i ocjenama publike, a mediji su izvijestili da se u Kolumbiji vlada slavlje zbog serije, nastale prema knjizi koju smatraju svojim nacionalnim epom.
Sve ovo pridonijelo je, kako su to mnogi nazvali, pravoj “Gabomaniji” u svijetu, a pogotovo Kolumbiji. Márquezovi obožavatelji sada mogu odsjesti u kući, bivšem bordelu, gdje je njihov omiljeni pisac nekada pisao, a tamošnja vlada organizirala je takozvanu “rutu Macondo”, nadajući se da će turisti iz cijelog svijeta dolaziti i obilaziti lokacije snimanja serije, baš kao što su u Hrvatsku dolazili obožavatelji “Igre prijestolja”. Mi, poučeni tim iskustvom, želimo im ipak manju navalu i bolju organizaciju.