Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Budimo odgovorni

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
19. listopada 2020. u 11:28 1 komentara 288 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Bijesno je Ana strijeljala očima sina kad je krenuo navlačiti tenisice. „Kamo ćeš?“, najradije bi zaurlala, ali nije željela podizati glasa. Zaustavio se pognut, prsti desne noge su već klizali u izlizanu adidasku. „Van. Ja ne mogu, niti hoću više stati u kući.“, odbrusio je dok je pogledom tražio žlicu za cipele. „Ti nisi normalan. Slušaš li ti vijesti? Hoćeš da se zaraziš?“, zgrabila ga je čvrsto za mišicu pa ljutito prodrmala. Zateturao je, tenisica je spala s noge. Hitro se uspravio pa joj se unio u lice. „Ne, trebao bih se zatvoriti u sobu i ne izlaziti dok ovo prođe!“, usne su se cinično objesile. Dva metra visok i štrkljast, pogrbio se kako bi mu pogled bio u ravnini majčinih očiju. „Nas si u zatvor strpala, ali ti redovito izlaziš!“, prkosno je odmjerio.

KRATKA PRIČA Algoritam

„Što bi jeo da ja ne izlazim?“ otresla se mati. „Tamaniš slatkiše brže od termita.“ Zagledala se u duboke crne oči uokvirene dugim trepavicama. „Ti misliš da se meni šeta?“, molećivo ga je mjerila. „Sinko, shvaćaš li da je otac bolestan, da bi ga i obična prehlada mogla ubiti?“ Nježno mu je položila ruku na dlan. „Molim te, nemoj ići. Daj da zajedno preživimo ovo“, nadvilo se izborano čelo nad očima jednako tamnim kao u sina. „Nemoj mi zadavati više briga nego što ih već imam. Od straha da ga ne zarazim tuširam se i presvlačim čim dođem izvana. Kad god idem do njega nosim masku.“ „A meni će uskoro trebati brnjica!“, prosiktao je i u dva koraka zamaknuo u svoju sobu, snažno zalupivši vratima.

„Ane, Ane, nešto je lupnulo!“, čuo se glas iz susjedne sobe. Uz duboki uzdah zgrabila je zaštitnu masku sa stolića pored ulaza, namjestila je preko nosa i usta pa provirila unutra. „Markova vrata. Valjda je propuh, što li?“ U krevetu, poduprt jastucima, ležao je Ante, stopila se boja puti s bijelom posteljinom. Na televizoru su se čule upute Nacionalnog stožera o novim mjerama epidemiološke zaštite od koronavirusa koje se od ponoći uvode u državi.

„Kako si, treba li ti što?“, tiho se primakla. Ispijen, čeljust je čvrsto stisnuo, jagodice se napele pod zategnutom izbrijanom kožom, zurio je u ekran. Oči su utonule u duplje, u polutami sobe nestalo je šarenica i zjenica, izgledale su kao dvije crne rupe. „Boli li te? Da ti pojačam lijekove?“ „Ne boli, dobro je“, umorno je promrmljao. Provjerila je kako mu stoji igla za infuziju u desnoj ruci. „Nije se pomakla. Curi, ne brini.“ Bacila je brz pogled na bocu što je, obješena na metalnom stalku, visjela pored uzglavlja kreveta. Život je kapao kroz prozirnu cijev, još je napola bila puna. „Ako ti ništa ne treba idem završavati objed. Zovi ako nešto želiš“, pogladila ga je po ruci. Na hladnoj mlohavoj koži iskočile su žile, osjećala ih je pod rukom kao strune opletene oko kosti. Izlazeći, vidjela je kako grabi daljinski upravljač.

„Izludjet ću! Moram van, moram iz ove kuće!“, pjenio je Marko. Na mobitelu je zapištala poruka. „Dolaziš li“, svijetlilo je na ekranu. Prsti su poletjeli po virtualnoj tipkovnici. „Ne mogu sad“, zablistao je odgovor u plavom oblačiću. „I očito neću više nikad!“ Revoltiran, bacio se na krevet. Zašto se njemu ovo događa? Čekao je ovaj osamnaesti rođendan vjerujući da će se sve promijeniti. Da će ga prestati tretirati kao dijete, da će ići kamo želi, zabavljati se. A sad zatvoren u kući, mater mu ni disati ne da! I stari, baš se sad našao razboljeti. Okrenuo se potrbuške pa ljutito prebacio jastuk preko glave. Već danima samo leži u sobi. A što ako umre? Presjekla ga je bol u grudima, zgrčio se na boku. Ne bi ga mogli ni propisno pokopati. Ostali bi sami. Jedna suza se iskrala ispod trepavica, pa se polako, sporo, preko nosa otkotrljala na krevet.

KRATKA PRIČA Balada o Iri i Arčiju

Ana je nervozno pogledala na sat, torta je skoro pečena. Istresla je nestrpljivo čačkalicu iz kutije, krajnje je vrijeme da Marko sazna kako otac neće ozdraviti. Zgrabila je ručicu rerne, uz jauk je ispustila. Refleksno je ruku gurnula pod vodu, samo joj treba da se ozlijedi, tko bi vodio računa o njima dvojici. Doktor je rekao da Anti preostaje svega par mjeseci. U ritmu pulsiranja opečenog dlana lepršala su zelena srca mladog lipina lišća, grana je kuckala po prozoru. Zamotala je ranjene prste krpom, pa pažljivo otvorila pećnicu. Jara je jurnula u lice, vješto se izmakla. Nabola je biskvit čačkalicom. Kako umjesto rođendanske čestitke priopćiti sinu da mu otac umire? Jedva punoljetan, sad ga je trebao više nego ikad.

Iz frižidera je izvadila jaje, godila je njegova hladnoća u ruci što je žarila. Uskoro će i Marko otići, sanjao je odlazak na fakultet. Hoće li Ante izdržati do njegova odlaska? Studene srsi su krenule niz leđa, nalet tuge je žestoko protresao, čvrsto se prihvatila ruba sudopera. Dlan je bolno odjeknuo, jaje je prsnulo, kapale su žute suze niz njene prste. Hoće li htjeti otići ako otac prije umre?

Otrgnula je papirnati ubrus pa stala kupiti razliveno jaje. Iz hodnika je dopirao glas spikera. „Moram mu danas reći!“ Dvije kaplje su muklo odjeknule na hladnom metalu, brzo ih je pokupila.

Ante je pojačao ton na televizoru, trebala mu je buka da zagluši vlastite misli. Znao je da je kraj, smrt ga je već čvrsto zgrabila te mu se lagano uz kičmu provlačila. Koliko toga neće vidjeti… Markovu diplomu, njegovu djecu. Pogledao je niz noge, dva nepomična kvrgava štapa pod tankim pokrivačem. Bolje je kad ga boli. Tad ne misli, tad je samo na bol skoncentriran. Suze su se zarolale upalim obrazima, halapljivo ih je jezikom kupio. A što će Ana kad Marko ode, pojest će je samoća. Hoće li mali moći otići? Tužno je pogledao bocu iz koje mu je u venu kapala infuzija. Da je bar kakve novce zaradio. Ovako im ostaje i kredit kojeg će morati otplatiti.

KRATKA PRIČA ZVONA S KAPTOLONA Kuća ponosa/kuća srama

Oštra bol zaparala je utrobu, instinktivno se zgrčio. „Hajde, dođi, pojačaj! Odnesi me što prije da ne mučim više ni sebe ni njih!“ Kad bi mogao već danas umrijeti. Da se samo može pomaknuti! Svu energiju je usmjerio u lijevu ruku ne bi li dokučio bočicu što je stajala na ormariću uz uzglavlje. Od samog pokušaja kralježnica se počela bjesomučno cijepati, tisuće noževa razdvajalo je kralješke. Suze očaja su ponovno potekle, jedva je uspio ruku prebaciti preko tijela. „Još samo desetak centimetara.“

Vrata su se otvorila. „Ante, što je? Što ti treba?“, u dva koraka je Ana bila kraj kreveta. Zgrabio je posljednjim atomima snage za podlakticu. „Primakni morfij i nestani!“ mumljao je grozničavo. „Gubi se, izlazi“, bolno je zajecao.

Bez riječi je zgrabila bočicu, napunila špricu, odmjerila količinu, te je hitro ubrizgala u bocu iznad njegove glave. Ni ne pogledavši ga, izjurila je iz sobe.

S televizora je grmio glas: „Ako se ne budemo sami čuvali, nitko nas neće spasiti! Ljudi, budite odgovorni!“. U oprženoj ruci bočica se urezala u dlan, grčevito je stezala oslonjena na vrata sobe, plitko dišući. „Budimo odgovorni“, zvonilo joj je u ušima. „Ni masku nisam stavila kad sam utrčala. A što ako Ante sad umre jer sam ga ja zarazila?“ Onemoćala, složila se na pod i zajecala. 

O autorici

Vesna Barišić rođena je u Dubrovniku. Po zanimanju je turistički vodič. Koautorica je priručnika za turističke vodiče “Putokazi – Konavle”. Objavila je nekoliko kratkih priča u lokalnim književnim glasilima.

Valentina Valjak
NEOPISIVA TUGA
Valentinu su pokopali u vjenčanici i s prstenom na ruci, dogodine bi bila doktor znanosti
Zaklada Novo Sutra
ONI MOGU SVE
Čudotvorna terapija pomoću konja odsad će biti moguća u svim vremenskim uvjetima