Bilo bi zanimljivo doznati što Hrvatima prvo prođe kroz glavu, a da to nije ono uobičajeno "najveći hrvatski književnik 20. stoljeća", kada se spomene ime Miroslava Krleže. Je li to "Baraka 5B"? Možda "Balade Petrice Kerempuha"? Ili "Povratak Filipa Latinovića"? "Zastave"? Sjeća li se netko njegova nekrologa Titu i onih najpoznatijih riječi: "... ode Tito preko – preko Romanije..."?
Sve te dileme padaju u vodu kada se pitanje stavi u kontekst kazališta, jer tu su "Gospoda Glembajevi" i dalje njegova najpoznatija i najizvođenija drama. Možda i najpozvanija da se kroz nju spomene koliko su genijalni ženski likovi koje je Krleža stvorio i da takvi u hrvatskom teatru figuriraju sve do danas, a prošle su 132 godine od njegova rođenja. I svi su ti ženski likovi i dalje u zapećku, jer veliko je pitanje kako bi u toj slagalici moći u 21. stoljeću prošla (ili bolje rečeno kako prolazi) i sama barunica Castelli, da u njezinu obranu nije stala Ena Begović kada je 1988. godine u Puli odbila primiti Zlatnu arenu, jer željeli su joj dodijeliti nagradu za najbolju sporednu glumicu. Barunica Castelli nipošto nije sporedna, a danas je i mnogo jasnije da je ta "žderačica muškaraca" Krleži značila mnogo više od lakmus-papira za odnose glavnih muških likova ove drame. Ona je vrh piramide velikih ženskih likova koje je napisao, a koje u širokom rasponu tema kojima se bavio ostaju u očima mnogih manje važne. One bi mogle biti dominantne, jer kroz njih se posve jasno ocrtava primitivizam društva i vremena o kojima je Krleža pisao, a od kojeg nismo daleko odmaknuli. Danas nam treba novo kazališno čitanje Krleže jer mnogo toga nas on uči i o današnjem svijetu, kojem iznova prijete ratovi najgore vrste, neko novo galicijsko blato u kojem će ginuti Hrvati. Krležine žene, moćne u dramama, ali i romanima, u brojnim analizama spominju se tek kao shematizirani likovi, s jedne strane fatalne žene, tj. zavodnice i kurve, s druge žene anđeli, tj. majke i časne sestre. Krleža im je dao drugo značenje, a mi ga čitavo jedno stoljeće odbijamo vidjeti.
Baš zbog toga važan je upravo završeni 14. Festival Miroslav Krleža, koji je velikog pisca dao u ženske ruke, pokazavši da je (konačno!) došlo vrijeme da se velikim piscem bave i žene. Upravo one, moćna ženska "gomilica", stoje iza monodrame "Pod maskom", koju maestralno izvodi Branka Cvitković. Monodrama je nastala po ideji Lade Čale Feldman te je za trajanja Festivala dva puta izvedena u prepunoj Maloj Gavelli. Okvir za nju je istoimena Krležina novela, ali redateljica Tamara Damjanović sakrila je u njoj mnoge maske, a neke svoje (uključujući i autorske stihove) dodala je i glumica Branka Cvitković. Uz sjetnu i ambijentalnu glazbu Katarine Ranković i sjajan kostim Dženise Pecotić, koji objedinjuje kazališnu scenu i krležijanske građanske salone u kojima žene perjem prikrivaju propadanje, ženske su snage pokazale kakvo se blago krije iza Krležinih heroina i kako ga aktualna kazališna stvarnost treba čitati i iz tog kuta. Svakako treba spomenuti i da je Dženisa Pecotić i autorica scenografije, koja u tek nekoliko poteza jasno ocrtava Krležino vrijeme, ovdje raspeto između krojačke radionice, budoara jedne prijateljice noći i kazališne scene, ali i to da je jedini dečko u ovoj autorskoj priči Tomislav Maglečić, koji je oblikovao svjetlo.
Branka Cvitković i ovom je monodramom dokazala da je jedna od naših najspremnijih glumica i zato je istinski strašno gledati je prvi put nakon jedinstvene uloge u "Unterstadtu", drame HNK Osijek iz 2012. godine, koju je po istoimenom romanu osječke autorice Ivane Šojat režirao Zlatko Sviben. Tužno je gledati kako se naše kazalište olako odriče glumice koja svojim glasom i pojavom doslovno vlada scenom, slušati njezin artikuliran i predivan glas koji je u stanju svaku misao dovesti do kraja i pri tome pokazati svaku nijansu emocija koje razdiru žene koje ovdje glumi. Ona je jednostavno – glumica kojoj se vjeruje. Takvih imamo premalo da bismo ih gurali sa scene, dok ih je publika željna, što je dokazala premijera monodrame desetominutnim stajaćim ovacijama.
I o stanjima glumice pisao je Krleža pa je "Pod maskom" i priča jedne glumice koja stoji usred "cirkuske" arene, nesposobna da se sjeti prve riječi kojom počinje njezina replika, ali i maestralan opis kaosa koji vlada iza scene, dok treba, pobjeđuje. Nitko taj kaos i tu tremu gledateljima ne može dočarati kao što to čini Branka Cvitković. I zato se treba nadati da će ova monodrama igrati i izvan festivala u sklopu kojeg je nastala.
Otvori KEKS Pay
