Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 0
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Bez kućnog broja

19.10.2021.
u 11:09

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

Antonio je gajio neobičnu ljubav prema skupljanju plakata s oglasnih stupova. Bilo mu je praktički svejedno o čemu se na plakatu radi i za koji je događaj namijenjen. U obzir su dolazili izblijedjeli portreti političara, ali i najava koncerta zabavne glazbe. Trgao ih je mahnito, strastveno i ponosno. Plakati koje ne bi uzeo ostajali su na podu kao da ih je netko prožvakao i ispljunuo. To nas je dovodilo u neugodnu situaciju s dvije vrste ljudi. Prvi su bili plakatari koji su često u to doba radili, a drugi su bili čistači koji su također radili noću. Ni prvi ni drugi nisu štedjeli grube riječi. Kao da je to, u svari, Antoniju bilo bitno. Kad bi plakate složio u smotuljak, sa svojom dugom kosom preko ramena, plavom kariranom košuljom i trapericama, izgledao bi kao umjetnik iz vica. Ali nije bio. Poklanjao bi ih Leoni, mladoj ženi koja s nama boravi u kući i od njih izrađuje kolaže ili im flomasterom preoblikuje značenje. Uglavnom nešto što je vidjela na filmu o Basquiatu. Na Glavnom smo kupili pivo i otvorili ga gledajući željezničke vagone koji će nas sutra odvesti do Kumrovca. Šine su mirisale na motorno ulje, a iza ugla je dopirao zvuk klopotanja potpetica žene koju nismo mogli vidjeti. Mirisalo je na kišu i pored nas je prošao skitnica u odrpanom kaputu. Zastali smo i raspravljali o milodaru, ali kad smo se okrenuli beskućnika više nije bilo. Usisao ga je stari secesijski haustor.

Te smo noći spavali u studentskoj sobi na Savi. Mojem cimeru nije bilo drago, a uzimajući u obzir veličinu prostorije od samo desetak kvadrata, nije ni čudno. Pogotovo ako treća osoba raskrečeno poput pregažene žabe leži na podu. Ali naš pravi dom bio je u Kumrovcu, u kući koju je Antoniju u nasljedstvo ostavio djed, kapetan duge plovidbe porijeklom iz Livna, ali zaljubljen u Zagorku zbog koje se preselio, izgradio kuću i, kako to već ide, rodio djecu. Na kraju je, kako to već ide, i umro. U kući smo boravili Antonio, Senko, Leona i ja, a povremeno su navraćali i drugi. Svima je zajednički bio bijeg u oazu, u kojoj ćemo se sjediniti s našim željama koje su tako vješto ostajale izvan nas samih. Bila je to naša Zona. Ja sam bježao od obaveza s faksa i nisam se mogao hrvati s rokovima. Senko je na sitno dilao i prodavao što mu je došlo pod ruku. Otac nije mario za njegove slobodarske težnje i zbog toga je rijetko odlazio kući. U društvu je bio glasan, udarao je rukama o stol, kesio svoje bijele zube i lupao se o prsa kao da je gospodar svemira. Bio je u potpunoj suprotnosti sa suptilnim akcijama Antonija kojemu je sve ionako bila samo zajebancija. Leona je bila nadarena za razne umjetničke performanse i uglavnom smirena cura koja je s dugom crnom kosom do guzice djelovala kao štovateljica kulta vrane. I kad se jako napila ili pocuclala ekstazi voljela je pričati do unedogled, toliko da se moglo čuti kako su joj usta suha.

U kući je dopušteno bilo gotovo sve osim, vjerojatno, egzorcizma. Bila je to bijela trokatnica usred livade koja se protezala skroz do Sutle. Trava je bila visoka metar i pol i nikome nije padalo na pamet da je ošiša. Ulazno stepenište djelovalo je aristokratski, a ogromni boravak s drvenim šankom moderno građanski.

U sredini se nalazio izblijedjeli iranski tepih. Na katu su bile spavaće sobe, ali mi smo većinom boravili dolje. Sa strane, odijeljena akvarijem za ribice, nalazila se moja najdraža prostorija. Bila je malena, sređena kao kapetanska soba s primjercima kubura i sablji na zidu. Grijali smo se na male kalorifere koji bi temperaturu podigli za možda tri stupnja. Deke su bile prikladnije.

Prilikom svake pijanke Antonio je s kuće otkrhnuo dio dostojanstva. Jednom je to bio porculanski tanjur, drugi put drvo života, treći put kopija karolinškog mača. Trebam li spomenuti da su i ribice uginule. Njihova zlaćana tjelešca beživotno su plutala u akvariju. Čudno da Antonija, toliko osjetljivog na životinje, ovo nije pogodilo. Rekao je da im je životni vijek ionako došao kraju.

Po dolasku u Kumrovec u nas je zurio Mjesec i lišće je titralo na laganom povjetarcu. Nekoliko koraka od stanice i već smo iz prve birtije začuli gromoglasni Senkov smijeh, kao da je netko po betonu rasuo suhe orahe. Protegnuo sam korak zaželjevši se još jedne epizode rakije i dima, ali shvatih da sam izgubio Antonija. Okrenuo sam se, a on je stajao ukipljen

Ne mogu vjerovati – u čuđenju je stenjao i vrtio glavom razgledavajući park kroz koji smo prolazili.

Imam osjećaj ko da smo tu već bili?

Ispred nas je, kao debeli svijetleći balon, proletjela krijesnica od sto kila. Zabila se u krošnju staroga hrasta i u njoj se izgubila. Antonio se u trenutku vratio zdravoj pameti i nastavio hodati.

Seoska birtija bila je puna. Radnici u plavom trlišu na karirani su stolnjak bacali karte, limeni šank poliven kapljicama vina sjajio je poput dragulja, a za njim je stajao Senko i pio s ljudima čudnovatih izraza lica. U jukebox je ubacio dvije kune i pustio „Ja sam budućnost“. Bio je dobre volje zbog Ruže koja je često navraćala i pratila Senka u stopu. Plesala je ispred njega i čim smo ušli poletjela mi u naručje remeteći mi ravnotežu. Bila je pretila, uvijek u minici, plavo ofarbane kose i crveno našminkanih usana. Kad bi se nasmijala, u kutu usana se vidjelo da nema dva zuba. Ponekad bi u tu rupu zataknula cigaretu i pušila. Imala je okrugle obraze, formirane godinama treninga uz slaninu i čvarke i jaja pržena na svinjskoj masti. Iz nje je izviralo nadljudsko veselje. Znala je iskoristiti čovjeka za piće u bilo koje doba dana. I bila je jedna od rijetkih koja je Senka zaista voljela. Promatrala ga je kao boga, ustoličenog za šankom, kako ponavlja riječi jedne te iste pjesme. „Ja sam ono čega nema, ja sam ono što ti se sprema“. Kad je naručio piće za sve, znao sam da će potrajati. Antonio je pričao malo, uglavnom je cuclao svoju čašicu. Ruža je počela visjeti po momcima koji su kartali, sjedati im u krilo i ispijati pića, a Senku je to bilo smiješno i samo je podbočen na šank uperio svoje duboko plave oči u nju. Mora da je osjećao toplinu doma koju kod kuće nikad nije imao. Ružina kabaretska otmjenost nije mogla sakriti njezinu kurvinsku narav, toliko prisnu sa svakim bićem koje ju je okruživalo da bi pomislili kako će odmah svoju tešku vaginu ponuditi na pladnju. Svakome.

Nisam mogao ni sanjati da će se došuljati do mene i uvaliti mi jezik u uho. Bio je to vlažan crv koji mi je sluz ispustio skroz do bubnjića. Senko me tapšao po ramenu i govorio da to nije ništa i naručio još rakije. Antonio je već spavao za šankom. Zamišljao sam kako u galaksiji udaljenoj milijun svjetlosnih godina upravo sad netko pije i smije se i uživa u lakim drogama. I kako njima lete krijesnice stokilašice, ali oni se tomu ne čude već nastavljaju svoj krešendo kao da sutra ne postoji. I o tome kako se i najteže ljudsko tijelo može raspasti i pretvoriti u prah.

Odjednom je Ruža svoje debelo dupe prislonila uz moj kurac stidljivo spremljen u gaćama, okrenula glavu i uvalila mi jezik u usta, istražujući šupljinu i tražeći ostatke hrane u pokvarenom kutnjaku. Teškom sam se mukom uspio othrvati i misli pokušao usmjeriti na široka svemirska prostranstva, postavljajući si vječna pitanja o konačnim stvarima. 

O autoru

Hrvoje Ivančić rođen je 1983. u Zaboku gdje završava gimnaziju, a u Zagrebu studij povijesti na Filozofskom fakultetu. Poznat je kao pisac putopisnih knjiga. Za knjigu “Dunavski blues” dobio je književnu nagradu Rikard Jorgovanić. Kratke priče objavljene su mu u književnim časopisima Artikulacije, Fantom slobode, Entefktirio, Strane.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije