Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Bijela pjega

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
04. listopada 2021. u 11:51 0 komentara 179 prikaza

Sjedio sam tako da mi sunce grije leđa, kafić je bio pun onih koji se žele malo osunčati, prošla je neugodna zima. Sunca je bilo dovoljno da već neke mlade žene i djevojke šetaju bez čizama, lupkale su štiklama i razotkrile dugo sakrivene noge. Dok sam čitao novine na koje je kafić pretplaćen, povremeno sam čuo poneki uzdah, onda sam digao glavu, upravo tada je prolazila neka od ljepotica golih gležnjeva. Bio je to prvi znak pravog proljeća. Nažalost mog prijatelja iz razreda još nema. Kad smo radili, Tom i ja jedva smo se pozdravljali iako smo bili i susjedi, posao i obitelj su tražili da budemo s njima, a sad u mirovini ponovno smo kao nekad gimnazijalci, provodili smo dane zajedno, onda uz loptu, a sada uz kavu i novine.

Kratka priča Jastuk na napuhavanje

Tom mi je došao s leđa s flasterom na oku.

– Gdje si? – pitam ga.

– Zar ti nisam rekao? Bio sam kod očnog, ovo što imam na oku je dokaz.

Gledao sam mu to na oku, to bi trebali biti zapravo gaza i flaster, a izgleda kao mali tampon.

– Da, rekao si da ti se okomice ljuljaju. I što su rekli? – baš sam bio znatiželjan.

Tom je sjeo za stol, maknuo novine i uzdahnuo: – Dobio sam injekciju u oko…

– Au, je l’ boljelo?

– Malo. Nakapali su mi anesteziju. Vidio sam kako mi se približava igla, ubod i lijek se zatim razlio unutrašnjim dijelom oka.

Šutio sam i slušao. On je rukom lagano prešao preko flastera, nekoliko kapi iscurilo je iz ugla oka i nosa, kao suza.

– Gledali u mi unutrašnje oko i žuta pjega ima sitnu točkicu. Valjda sam od toga vidio okomice lelujave. I, moram primiti još četiri injekcije s lijekom. Inače, zaboljelo me i ovo drugo oko kojim sam gledao hodajući do tebe. Je l’ se tebi čini da je Sunce blijedo, gotovo bijelo. Ta bjelina me prodorno gađa. Imam sunčane naočale, kao što vidiš, ali slabo me čuvaju.

– Ja se čuvam tako što Suncu okrenem leđa, baš me fino grije, a i oči sačuvam.

– A bjelina? – inzistirao je Tom.

– Mislim da si izmislio neku novu teoriju. Meni je Sunce i dalje žuto. Kad smo bili u školskoj dobi, tvrdio si kako je Drava prljava i kisela okusa.

– Pa, je l’ nisu ribe nestale, bilo ih sve manje. Istina, mi smo se kupali, a i obolijevali – Tom je još tvrdo stajao na toj zavjeri kapitala i dobiti a protiv prirode.

– Hoćeš popiti nešto oštro ili pivo?

– Kavu ću, prijatelju, kavu s mlijekom, dragi Želja. Što je s tobom?

– Kako misliš? Uživam. Gledam djevojke kako polako skidaju zimsku odjeću i obuću. Navečer je utakmica, nastavak Eurolige. Susjeda mi za ručak kuha svježi kupus i…

– Zdravlje? – upita Tom.

– A zdravlje? Mogao bih ići kod urologa, narasla prostata i piškim ko olinjali mačak, često, ali pomalo. A i leđa me bole. Kažu: vježbaj!

kratka priča Ruže za Rafaela

Konobar donese Tomu kavu i čašu vode.

– Kad sam dolazio, opet me sunčeva svjetlost pogodila usred oka. Imat ću bolove. Ljetne vrućine proteklih godina i ovo bijelo Sunce tjeraju me na razmišljanje da se Zemlja nagnula unatrag i da je ekvator došao do sjevera Afrike, a ekvatorski pojas zahvaća i nas, južnu Europu.

Tom je to ozbiljno govorio, teorija nije loša, stvarno nam je vruće i ljeta su sve toplija, ali valjda bi stručnjaci nešto rekli. To kažem i Tomu, ali on ima razloge zašto šuti znanost.

– Znanstvenici šute, nastala bi panika. Ovako lijepo se prodaju klime, ventilatori, svi trče na more, bazene i opet profit raste kod bogatih. Bar da mi je žena živa, išli bismo i mi na more. Pa nek’ novce uzme tko hoće.

– Ja sam rastavljen i isto sam. Mogli smo nas dvojica na more!?

– Ma daj, kako bi to ljudi shvatili?

– Pa, sad kad pijemo zajedno kavu, evo već dvije godine, u istom kafiću, i što?

– Tu nas poznaju. Ima i učenika kojima sam predavao, koji znaju da sam bio oženjen i da imam sina, koji je, istina, sad u Njemačkoj.

– Ne, šalio sam se, ne bih ni ja išao na more, tek tako. Tuširam se kod kuće, imam klimu i prođe ljeto i opet dođe novo – reče Tom i otpije zadnje kapi kave.

– Volim kad je još vruća… – doda.

Zasvirao je moj mobitel. Prenosim vijesti Tomu.

– Gotov mi je ručak, susjeda zove.

– Imaš li ti prema susjedi i nekih drugih obveza? Ha, Želja?

– Gade. Ona je bila najbolja prijateljica mojoj ženi…

– Pa…?

– Čuj, tebi je žena umrla, već je prošlo tri godine…

– Četiri!

– I jesi li našao neku mlađu partnericu?

– Možda, al’ prvo moram još neke dijelove tijela servisirati.

Idemo.

Prošla su četiri tjedna. Travanj je kalendarski došao, a zazelenjelo je kao da je svibanj. Jutra su bila još hladna i uz rijeku maglovita. Ali oko podneva zagrijalo bi do ljetnih vrućina. Opet se sjedilo u kafićima, naravno u hladovini suncobrana. Idila bi trajala samo dva sata, a onda se ponovila svježina. Tom se vraćao od liječnika, imao je novi svježi tampon. Nije našao Željka pa pita konobara je li ga vidio. Odgovor je bio: – Ne.

Tom krene ka Željkovoj zgradi, pozvonio je, ali nitko se nije javio. On se popne na drugi kat i taman da pokuca na vrata iz susjednog stana izađe žena i upita ga treba li Željka.

Kratka priča Naputak za sjene

– Da, naravno, nisam ga vidio nekoliko dana!

– Čujte, on je u sobi bolestan. Ima neki novi virus – reče žena s maskom na licu.

– Virus? Onaj o kojem sad pišu i govore na televiziji?

– Da, Željko mora biti četrnaest dana u izolaciji, a možda će i u bolnicu. Ima visoku temperaturu, kašlje i puno spava.

– Pa, tko ga poslužuje?

Ja, dali su mi sve što je potrebno: masku, rukavice i moram se dezinficirati čim dođem u svoj stan.

– Onda ga ja ne mogu vidjeti.

– Žao mi je. Uđite kod mene. Hoćete nešto popiti?

– Ako imate rakije…

– Imam travaricu, kao lijek je!

– Može. Stalno Mislim na Želju. Kako se to moglo dogoditi.

– Mogao je virus pokupiti bilo gdje. Čuvajte se, dragi gospodine.

Tom popije piće iz dva puta. I kaže gospođi: – A ja kod liječnika mislim da je meni strašno, gospođo…

– Marija, Marija mi je ime.

– Gospođo Marija, imam nešto na žutoj pjegi, znate što je to?

– Makula!

– Da, i čekam tri ili četiri sata na prokletu injekciju, ljut sam, a Željko tako… baš zapravo bolestan.

Marija mu natoči još jednu čašicu.

– Vi ste zdravi? – upita Tom.

– Hvala Bogu, jesam.

– Je l’ vam smeta vrućina, mislim ona ljeti?

– Naravno. Imam klimu, nekad i po cijeli dan i noć radi. Bojim se što će biti ovog ljeta. Em virus, ništa još ne znamo o njemu, em Sunce kao da se približilo nama. U djetinjstvu nije bilo tako…

– Je l’ te, gospođo! I ja kažem, nije bilo tako. Meni se čini da se naša Zemlja nagnula tako da smo mi zamalo ekvator! Sunce je nekako bijelo, kao bijela pjega, na našim licima.

– Istina, strah me – reče žena i u tom trenutku netko zazvoni na ulazna vrata.

– Mi smo iz hitne – reče čovjek uvučen u bijeli skafander i još jedan pored isto odjeven koji drži nosila.

– Odvest ćete Željka? – upita Tom.

– Da, čudimo se da je uspio zvati s mobitela. Kaže da ima četrdeset temperaturu.

Tom je ostao u hodniku i, kada su nosili Želju, on stavi ruku na usta, jer mu je prijatelj izgledao crven i teško je disao. Cijela slika izgledala je nestvarno, Tom se osjećao kao da je dio znanstvenofantastičnog filma.

– Kamo ćete s njim? – upita Tom.

– U bolnicu. Kažu, bit će u izolaciji na zaraznom odjelu.

Tom pogleda susjedu, htio se pozdraviti… bojao se dati ruku.

– Idete? Kamo ćete? – upita žena.

– U izolaciju, u svoj stan. Kažu da će biti lockdown. 

kratka priča Noge iz praktičnih razloga pošteđene

O autoru

Josip Cvenić rođen je u Osijeku. Filozofski fakultet završio je u Sarajevu, radio je kao profesor u gimnaziji u Belom Manastiru te bio urednik i tajnik u Matici hrvatskoj – Osijek. Objavio je knjigu priča „Pričanja Heraklitova kušača i druga pričanja“ (1982.) i romane „Kajinov pečat“ (1997.) te „Kraljica noći“, po kojem je napisao scenarij za film redatelja Branka Schmidta nagrađen Zlatom arenom u Puli.

Sarajevo: Umirovljenici unatoč pandemiji koronavirusa svakodnevno uživaju u partijama šaha
VEČERNJI DOZNAJE
Radnici stariji od 65 zbog novog zakona ostaju bez prava na otpremninu, donosimo detalje
INA Klub volontera
Volontiranje u Hrvatskoj
Deseti im je rođendan otkako su svoje vrijeme nesebično počeli ulagati u dobrobit zajednice
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.