Dok zagrebački Gornji grad zbog građevinskih radova pomalo i sam podsjeća na arheološki lokalitet, u Klovićevim dvorima jučer je otvorena treća njihova ovogodišnja izložba, i to arheološka – "Vis-à -Vis 200 – Arheološka baština otoka Visa". U pitanju je obljetnička, retrospektivna i svečana izložba koju je Arheološki muzej u Splitu postavio prije godinu i pol dana kada je proslavio 200. obljetnicu svojeg osnutka.
U nekoliko tematskih cjelina ona osvjetljava pretpovijesno razdoblje i prve kontakte s Grcima, isejsko gospodarstvo, svakodnevni život grada, novac, pogrebne običaje, rimske (carske) skulpture te razdoblje kasne antike i srednjega vijeka na otoku.
– Izloženo je više od 750 raznorodnih eksponata koji ukazuju na različite periode života na otoku, od prapovijesti iz koje potječe i najstariji eksponat – sitan ulomak impresso keramike iz prve polovice 6. tisućljeća pr. Kr., do nakita i elemenata pokojnikove nošnje iz grobova iz 15. st. Dakle, širok arheološki povijesni okvir koji je po pitanju materijala najviše fokusiran na helenističku, grčku Isu s obzirom na to da je Isa, uz Faros, stari grad na otoku Hvaru, jedna od dvije grčke kolonije koja je bila iznimno bogat i važan grad i imala sve ono što Grci nose sa sobom – novčarstvo, pismenost, urbanizam, arhitekturu, umjetnost,...Grci su tu do druge polovice 1. st. pr. Kr. kada je preuzimaju Rimljani i nastavlja se kao rimska Isa – vodeći nas postavom, govori autorica i kustosica izložbe Jelena Jovanović.
Dakle, kao što pokazuju najstariji nalazi, otok Vis naseljen je od 6 tisućljeća pr. Kr. Već od tog doba bio je važna točka na pomorskom putu od središnje Italije prema dalmatinskoj obali. Pod pojmom pak velike kolonizacije podrazumijevaju se intenzivne migracije Grka od 8. do 6. st. pr. Kr. kada osnivaju kolonije širom Sredozemnog, Mramornog i Crnog mora. Zašto su Grci iz Sirakuze, najmoćnijeg grčkog grada na Sredozemlju, nakon velike kolonizacije odlučili tek u 4. st. pr. Kr. osnovati novu naseobinu na Visu, nema jasnog odgovora. No osnutak Ise tradicionalno se vezuje uz političke ambicije sirakuškog tiranina Dionizija (406. do 367. pr. Kr.)
– Da se vratimo samim eksponatima, oni su od osnutka muzeja u Splitu do njega dolazili na različite načine s Visa, bilo otkupima, bilo donacijama ili istraživanjima. Prvi istraživači Ise bili su učenjaci poput don Apolonija Zanelle, a kasnije su i svi bardovi hrvatske arheologije doticali isejske teme, od Mihovila Abramića, don Frane Bulića, Branimira Gabričevića, akademika Nenada Cambyja do Branka Kirigina koji je svojim istraživanjem nekropola na Visu prikupio najveći broj predmeta i ovdje izloženih cjeloviti oslikanih keramičkih vaza koje su tako dobro očuvane jer su bile u grobnicama. Zadnjih 20 godina kolega Boris Čargo, koautor izložbe, istražuje upravo helenističku i rimsku arhitekturu Ise i neke eksponate koje je pronašao također smo ovdje prvi put izložili – govori Jovanović pa nam pažnju usmjerava na monumentalne rimske carske skulpture iz Ise koje su ovdje prvi put izložene nakon dugogodišnjih i kompleksnih restauratorsko-konzervatorskih radova.
Među carskim statuama arheolozi sa sigurnošću prepoznaju cara Domicijana, odnosno Trajana, i cara Vespazijana. O drugima je teško suditi jer su uglavnom bez glave. No posebno je zanimljiva mramorna bista cara Trajana na kojoj su vidljivi tragovi prvobitnog portreta cara Domicijana i njegova karakteristična isturena brada. Naime, očito je da je Domicijanov portret poslužio kao baza za skulpturu drugog cara nakon što je Senat za njega izglasao damnatio memoriae ili osudu sjećanja, praksu kojom su Rimljani posmrtno kažnjavali loše rimske careve brišući tragove njihova postojanja. Tako je preko Domicijanova lica 'prekucan' lik Trajana.
– Ipak, najveća zvijezda izložbe je brončana glava božice Artemide s dijademom s kraja 4. st. pr. Kr. Bila je dio privatne zbirke jedne viške obitelji koja se s otoka odselila 1945. uslijed Drugog svjetskog rata i gubi joj se trag. Iza sebe su ostavili neke eksponate, među kojima i ovu glavu. To je razlog zašto nam je sam kontekst njezina nalaza nepoznat, ali znamo da je nađena na području Visa. Sačuvana glava božice pripadala je brončanom kipu visokom 150-160 cm – kaže Jovanović. Otkrivena je u srpnju 1955., slučajno, kada je tročlano viško općinsko povjerenstvo, tražeći arhiv Kulturnog društva Viški skup, pregledavalo prizemlje kuće Kordić (Mečkovi) u viškom predjelu Luka.
– Takvu sličnu skulpturu u bronci nemamo nigdje do sada pronađenu. Danas je u vlasništvu Grada Visa, čuva se u trezoru banke i rijetko je se vadi, a sada je posuđena isključivo za potrebe ove izložbe. Glava Artemide sličan je nivo skulpture Apoksiomenu s Lošinja i svakako bi trebala u budućnosti imati takvu popularnost u široj javnosti – smatra Jovanović.
Primjerci isejskog novca združeni su na izložbi na jednom mjestu, izloženo je više od 250 novčića, od prvih iz 4 st. pr. Kr. sve do bizantskih kovanica. Tu valja naglasiti da su prestankom tiranije Dionizija Sirakuškog i sirakuške prevlasti na Jadranskom moru grčki naseljenici na otoku Visu započeli s vlastitim emisijama novca – brončanog i srebrnog, i prije negoli je Isa bila formirana kao polis. Za taj novac uobičajen je naziv Jonijev novac, zbog legende IONIO na njegovu aversu. Spominjemo to jer se Vis nekad oslovljavao i kao Jonijev otok, no tko je bio Jonije, stvarni ili mitski junak, arheolozima nije poznato.
Novac se prilagao i u isejske grobove, što je praksa i u grčkom kulturnom krugu. Običaj se možda simbolički vezuje uz grčki mitološki lik Harona, starog brodara koji u Hadu prevozi mrtve duše preko rijeke Aheronta po cijeni od jednog obola. A kad već spominjemo mrtve, upravo pogrebnim običajima posvećena je jedna cijela prostorija. U isejskim grobovima, naime, arheolozi pronalaze i privjeske, tj. amulete, kojima se često pridaje magijsko-simboličko značenje. Jedan višebojni stakleni skaraboid, primjerice, vjerojatno u funkciji amuleta, pronađen je na prsima djeteta u grobu na istočnoj nekropoli otoka. Takvi su predmeti egipatskog podrijetla, a njihov se simbolizam tumači kroz ponovno rođenje te su čest grobni inventar tijekom helenističkog razdoblja. Brončani pak dvostrani privjesak iz jednoga groba na Vlaškoj njivi modeliran je u obliku falusa s jedne strane, a u obliku stopala s druge strane. U antici su se takvi falički privjesci koristili kao amuleti, simbolizirajući prokreacijsku moć.
U vitrinama je pak izložen cijeli niz oslikanih vaza različitih stilova. Mnoge od njih imaju veze s ritualom ispijanja vina koje je slovilo za najbolje na Mediteranu, a polagane su i s pokojnikom u grob. Zanimljiv je i ogroman monumentalni pitos koji je bio posuda za skladištenje velikih količina ulja, vina ili usoljene ribe. On je također prvi put prezentiran javnosti, a za ovu prigodu Umjetnička akademija u Splitu restaurirala ga je gotovo dvije godine.
Što se tiče hrvatske prisutnosti na Visu, sam proces i okolnosti njihova dolaska nisu jasni. Iz izvora se saznaje da je Isa hrvatski otok koji nije pod vlašću Pagana ili Neretljana, kako piše bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu "O upravljanju carstvom", dakle tek sredinom 10. st. Krajem istog stoljeća Ivan Đakon, mletački kroničar i tajnik dužda Petra II. Orseola u Venecijanskoj kronici navodi civita Issa kao hrvatski grad čiji su stanovnici nakon napada mletačke flote odvedeni kao roblje u Veneciju. Nakon što su Mlečani osvojili grad i odveli stanovništvo u ropstvo, smatra se da su malobrojni preživjeli žitelji pobjegli u unutrašnjost otoka gdje započinju naseobinske srednjovjekovne formacije.
Na Visu se i danas kopa, na otoku je više od 250 potvrđenih arheoloških lokaliteta tako da posla ima i za buduće generacije arheologa. Cijeli izloženi fundus pripada Arheološkom muzeju u Splitu, a najveći dio postava je iz priručne zbirke splitskog muzeja koja se fizički čuva na Visu gdje je upravo u postupku osnutka Gradski muzej, u zgradi Gospine batarije, čija će najveća atrakcija u budućnosti biti upravo arheološka zbirka.
Uz Jelenu Jovanović, kustosica zagrebačkog postava je Jasmina Bavoljak, a izložba ostaje otvorena do 2. srpnja.
