Presjekli smo veze između djeteta i roditelja, između čovjeka i čovjeka, između muškarca i žene. Nitko se više ne usuđuje vjerovati ženi, ni djetetu, ni prijatelju. Ali u budućnosti neće biti ni žena ni prijatelja. Djeca će se oduzimati majkama kod rođenja, kao što se jaja uzimaju kokoši. Spolni će se nagon iskorijeniti. Razmnažanje će biti godišnja formalnost kao obnova potrošačkih kupona.
Ukinut ćemo orgazam. Naši neurolozi već na tome rade. Neće biti drugih odanosti osim odanosti Partiji. Neće biti drugih ljubavi osim ljubavi prema Velikom Bratu. Neće biti smijeha osim u likovanju nad poraženim neprijateljem. Neće biti umjetnosti ni književnosti ni znanosti. Kad budemo svemoćni, neće nam više trebati znanost. Neće biti razlike između ljepote i ružnoće. Neće biti znatiželje, neće biti užitka u procesima života. Uništit ćemo sve užitke koji bi mogli smetati..."
Uznemirujuće, zar ne? Ovako bi nekako mogao zvučati proglas Umjetne inteligencije kad jednog dana, tamo negdje 2084., preuzme kontrolu nad situacijom i odluči pomoći ljudima da se ne muče bez veze i da bez nepotrebnih utega vjerno služe Višem Cilju. Takvu sliku budućnosti, točno tim riječima u uvodnom odlomku ponudio je jedan od likova iz romana "1984." Georgea Orwella. Napisan je 1948., a tiskan 1949., s radnjom smještenom u blisku budućnost. Orwell je uspio prije nešto manje od 80 godina opisati sliku svijeta u kojem danas dobrim dijelom živimo, a ako nešto opisano u romanu još nije zaživjelo u zbilji, na dobrom je putu da se ostvari u idućim desetljećima. Dobili smo svojevrsni priručnik s upozorenjima koja ignoriramo.
Glavni lik romana je Winston Smith, koji radi za državu, Oceaniju, a posao mu je prekrajanje povijesti ili moderno rečeno – povijesni revizionizam. Ugledni američki povjesničar James M. McPherson napisao je da je povijest nastavak dijaloga između sadašnjosti i prošlosti te da se interpretacije prošlosti mijenjaju u skladu s novim dokazima i perspektivama koje nastaju prolaskom vremena. Revizionizam, to neprekidno traganje povjesničara za razumijevanjem prošlosti, povijest čini životnom i smislenom, smatra McPherson. I tako državni službenik Smith, koji radi u Ministarstvu istine zemlje Oceanije, sjedi za stolom i "popravlja" novine, časopise i knjige, ne bi li ih uskladio s novom istinom koja dolazi iz vladajuće Partije. Mijenjanje prošlosti nužno je, piše Orwell, iz dva razloga. Jedan je da se ukloni svaka mogućnost usporedbe. Čovjek mora živjeti u uvjerenju da živi bolje nego njegovi preci i da mu je svakim danom sve bolje i bolje. "Ali daleko važniji razlog za prilagodbu prošlosti jest potreba da se čuva nepogrešivost Partije. Nije riječ samo o tome da se govori, statistike i dokumenti svih vrsta moraju se stalno ažurirati da bi se pokazalo kako su proročanstva Partije u svim slučajevima bila točna. Jednako je važno da se nikada ne smije priznati nijedna izmjena u partijskoj dogmi i političkom savezništvu. Mijenjati mišljenje, pa čak i vlastitu politiku, predstavlja priznanje slabosti", tumači Orwell preko likova svog romana, koji je zamislio kao utopiju. No kako su desetljeća prolazila, ta se utopija otapala.
Kad se preoblikuju vlastita sjećanja i krivotvore pisani dokumenti, tada je, ističe Orwell, važno i zaboraviti da je čovjek to učinio. To se, piše, može naučiti, tehnika se zove regulacija zbilje, a na Novozboru, službenom jeziku Oceanije, dvomišljenje (na novohrvatskom bi to bilo dvostruka konotacija). "Dvomišljenje znači sposobnost da se u glavi drže dva proturječna mišljenja istodobno i da ih se oba prihvaća. Upotrebljavajući tu riječ, čovjek priznaje da krivotvori zbilju, ali novim činom dvomišljenja briše tu spoznaju, i tako u beskraj, dok je laž uvijek jedan korak ispred istine", opisuje Orwell, u čijem se romanu Ministarstvo mira bavi ratom, Ministarstvo istine lažima, Ministarstvo ljubavi mučenjem, a Ministarstvo bogatstva siromaštvom. Te proturječnosti, ističe, nisu slučajne, a nisu ni posljedica običnog licemjerja, već namjerna i promišljena upotreba tzv. duplozofije jer jedino se pomirenjem proturječja vlast može održati. Citat "Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost, a tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost", kao da je moto ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji stanovništvu putem strogo kontroliranih medija prodaje svoju alternativnu stvarnost. I ne samo Putin.
U Oceaniji se proces neprekidnih izmjena primjenjuje i za filmove, fotografije, karikature, zvučne vrpce... "Dan za danom i gotovo minutu za minutom prošlost se ažurirala. Na taj se način svako predviđanje od strane Partije moglo pisanim dokumentom dokazati kao ispravno, i ni jedna vijest, ni jedno mišljenje koje bi bilo u suprotnosti s potrebama trenutka, nije smjelo ostati crno na bijelo. Sva povijest je bila palimpsest, izbrisan do nepostojanja pa ponovno ispisan točno onoliko puta koliko je potrebno." Statistika je plod mašte. Na primjer, proizvodnja cipela. Svakog kvartala pisalo se da su proizvedene astronomske količine cipela, a polovina stanovnika hoda bosonoga. "Pažnja, drugovi! Prenosimo vam veličanstvene vijesti. Dobili smo bitku za proizvodnju! U ovom času upotpunjeni su izvještaji o proizvodnji svih vrsta potrošačkih dobara i pokazuju da se životni standard podigao u toku prošle godine ne manje od dvadeset posto. Jutros je u cijeloj Oceaniji došlo do oduševljenih spontanih demonstracija kad su radnici izašli iz tvornica i ureda i krenuli u povorci ulicama, razvijenih zastava, klicanjem izražavajući zahvalnost Velikom Bratu za novi, sretan život kojim nas je obdarilo naše mudro rukovodstvo", orilo se iz zvučnika. Sindikati tu ne trebaju. Vilim Ribić bi u Oceaniji bio kruha gladan.
Izvrsnim prognozerom Orwell se pokazao i kad je te 1948. pisao o ratovima kakve upravo pratimo. Vidio je zlo u obliku fašizma i komunizma, preživio je Prvi i Drugi svjetski rat, dočekao i onaj hladni, da bi predvidio svijet u stanju – trajnog rata. Ponudio je i obrazloženje. "Problem je bio kako industriju održavati u punom pogonu, a pritom ne uvećavati pravo bogatstvo svijeta. Dobra se moraju proizvoditi, ali se ne smiju raspačavati. A u praksi, jedini način da se to postigne bilo je neprestano ratovanje. Suština je rata uništavanje, ne nužno ljudskih života, već proizvoda ljudskog rada. Rat je način da se pretvori u prah i pepeo, da se baci u stratosferu ili potopi na dno mora, onaj materijal koji bi se inače mogao upotrijebiti da mase žive udobnije, i stoga, na dugi rok, postanu pametnije. I onda kad se vojno naoružanje uistinu ne uništava, njegova je proizvodnja i dalje prikladan način da se troši radna snaga a da se ne proizvodi nešto što se može konzumirati". U romanu piše i da potlačeni narodi koji žive na spornim teritorijima prema ratu gaje najracionalniji stav. Za njih je rat jednostavno "trajna nevolja koja se prelijeva amo-tamo preko njihova života kao plima i oseka". Znaju da promjena gospodara znači da će raditi isti posao kao i prije, samo za nove moćnike koji će s njima postupati jednako kao i oni stari. Jedino u redovima Partije, posebno Uže Partije, živi istinsko ratno oduševljenje. "U osvajanje svijeta najčvršće vjeruju oni koji znaju da je to nemoguće", piše Orwell. Premda vladajuća Partija uporno ponavlja da Oceanija nikad nije bila u savezu s druge dvije velike sile, Euroazijom i Orijetanazijom, njegov junak Winston Smith dobro zna da to nije točno, jer se sjeća da je Oceanija bila u savezu s Euroazijom prije samo četiri godine. No gdje je to znanje? Samo u njegovoj svijesti, koja ionako mora uskoro nestati. "A ako svi drugi prihvaćaju laž koju je Partija nametnula, ako svi dokumenti govore isto – tada će laž ući u povijest i postati istinom", zaključuje. Filozofije u sve te tri velike sile jedva da se razlikuju, svugdje, piše Orwell, postoji ista društvena piramida, isto slijepo štovanje polubožanskog vođe, isto gospodarstvo koje se održava trajnim ratovanjem. Tri supersile ne samo da jedna drugu ne mogu pobijediti, nego im to, i kad bi mogle, ne bi koristilo. "Naprotiv, dok ostaju u sukobu, one jedna drugu podupiru kao tri snopa žita".
Sve su te tri sile nastavile proizvoditi atomske bombe i skladištiti ih za eventualnu priliku koja će im se, kako vjeruju, prije ili kasnije pružiti. Orwell kao kakav dobro upućeni vojni prognozer piše kako se u ratovima u Oceaniji sve više koriste helikopteri, bombardere su zamijenili projektili na vlastiti pogon, a sagrađene su i gotovo nepotopive "ploveće tvrđave". I to se pokazalo točnim. U nefiktivnim su se ratovima doista počeli koristiti balistički projektili kratkog, srednjeg i dugog dometa, od američkog Atlasa do ruskog Orešnika, koji koriste kruto ili tekuće gorivo, slijedeći zacrtanu putanju. Međunarodnim i narodnim vodama plove pak nosači zrakoplova. Sjedinjene Američke Države su 1952. počele s gradnjom velikih nosača zrakoplova tipa Forrestal, a šest godina kasnije SAD je predstavio i prvi nosač zrakoplova na nuklearni pogon Enterprise.
Orwellov junak opisao je 4. travnja 1984. u dnevnik koji je počeo voditi posjet kinu: "Sve ratni filmovi. Jedan bio dobar o brodu punom izbjeglica koji bombardiraju negdje na Mediteranu. Publiku jako zabavljale snimke jednoga vrlo debelog čovjeka koji je plivao svom snagom da pobjegne od helikoptera koji ga progoni, prvo ga vidiš kako se paca u moru ko kit, onda ga vidiš kroz nišanske sprave helikoptera, a onda on postane pun rupa i more oko njega pocrveni i onda vidiš kako naglo potone ko da je voda ušla u njega kroz one rupe, a publika je urlala od smijeha dok je tonuo, a onda vidiš čamac za spašavanje pun djece iznad kojeg lebdi helikopter, tu je bila neka starija žena može biti neka Židovka sjedila je na pramcu i u naručju držala nekoga malog dječaka od oko tri godine a mali vrišti od straha i skriva joj glavu među grudi kao da se hoće ravno u nju zakopati a žena stavlja ruke oko njega i tješi ga premda je sama sva poplavila od straha i neprestano ga pokriva koliko god je to moguće kao da misli da ga rukama može očuvati od metaka a tada je helikopter jednostavno spustio bombu od dvadeset kila među njih i bljesnulo je ko grom i čamac se samo raspao na trijeske..."
Je li to možda Orwell opisao scenarij neke buduće operacije sprečavanja ilegalnih migracija? Novinarka Janan Dural nedavno je u članku za World Press Institute usporedila Trumpovu Ameriku s Oceanijom zbog poteza koje vuče njegova administracija u drugom mandatu, od poništavanja viza nepoćudnim studentima koji su se usudili kritizirati konzervativnog političkog aktivista Charlieja Kirka do stavljanja nezavisnih agencija pod nadzor. "Takvi se slučajevi mogu činiti izoliranima. Ali ni u '1984.' tiranija nije stigla odjednom. Uvukla se kroz jezik i politiku, normalizirajući strah sve dok samo neslaganje nije postalo zločin. Orwellov Veliki Brat nije trebao promatrati svakog građanina, već samo dovoljno njih da se i svi ostali uplaše govoriti", navela je Dural. Razgovarala je s ljudima koji vide nepravdu koja se oko njih događa, ali su odlučili ostati lojalni sadašnjoj administraciji. "Orwellov svijet nije samo fikcija. To je ogledalo – odražava što se događa kada se moć ne suoči s otporom, kada se istina savija pred lojalnošću i kada šutnja postaje najsigurniji odgovor. Pitanje više nije hoće li Amerika ikada postati poput '1984.'. Pitanje je hoće li itko primijetiti da je to postala. Orwell nije pisao da bi predvidio budućnost – pisao je da bi je spriječio", zaključila je.
Vlast se u Orwellovoj Oceaniji održava i kontrolom građana koja se provodi i putem tzv. telekrana.
"Telekran je istodobno primao i emitirao. Koji bi god zvuk Winston proizveo iznad razine vrlo tihog šapta, telekran bi ga registrirao; štoviše, dokle je god u vidnom polju koje obuhvaća metalna ploča, nisu ga samo čuli, nego i vidjeli. Nije se, dakako, nikako moglo znati gleda li te tko u danom času ili ne. Koliko se često i po kojem sustavu Misaona policija ukopčavala na bilo koji pojedinačni vod, moglo se samo nagađati. Bilo je čak zamislivo da promatraju cijelo vrijeme sve. Ali, u svakom slučaju, mogli su se uključiti u nečiji vod kad god bi htjeli. Čovjek je morao živjeti – i živio je, iz navike koja se pretvorila u instinkt – s pretpostavkom da svaki njegov zvuk netko prisluškuje i da se, osim u potpunom mraku, svaki njegov pokret promatra".
I to zvuči uznemirujuće, zar ne? Danas ni u mraku nema intime. Informatički stručnjaci iz tvrtke Compusearch ističu da je umjetna inteligencija omogućila neviđene razine nadzora. Algoritmi umjetne inteligencije danas mogu utjecati na javno mnijenje odabirom sadržaja na društvenim mrežama i generiranjem deepfakeova, realističnih lažnih videozapisa preko kojih se također mogu širiti dezinformacije. Stanovnici Orwellova svijeta nemaju privatnost jer vlada prati svaki njihov potez, a sposobnosti umjetne inteligencije u prikupljanju i analizi podataka predstavljaju sličnu prijetnju osobnoj privatnosti. S pametnim uređajima, online praćenjem i kršenjem podataka, privatni životi pojedinaca sve su više izloženi korporacijama i vladama. U rukama autoritarnih režima umjetna inteligencija može se koristiti za praćenje disidenata i suzbijanje slobode govora. Paralele između umjetne inteligencije i Orwellova romana trebale bi poslužiti kao upozorenje na potencijalne opasnosti nekontroliranog tehnološkog napretka pa je važno uspostaviti etičke smjernice, propise i zaštitne mjere kako bi se spriječilo da distopijska budućnost koju je Orwell zamislio postane stvarnost. Koncentracija tehnologije i stručnosti umjetne inteligencije u nečijim rukama može dovesti do značajne neravnoteže moći, zaključuju u tvrtki Compusearch.
Na pročelju zgrade Ministarstva istine, golemom zdanju u obliku piramide od blistavo bijela betona, ispisane su tri parole – "Rat je mir", "Sloboda je ropstvo" i "Neznanje je moć". I da, važno je imati nekoga koga će se mrziti. U Oceaniji se čak organiziraju posebni rituali poput Dvominutne mržnje. Uoči jednog takvog rituala Smith je sreo djevojku koja radi u Komesarijatu za literaturu. Povremeno bi je viđao zamašćenih ruku i kako nosi francuski ključ jer je radila mehaničarski posao na nekom od strojeva za pisanje romana. Nosila je amblem Omladinskog antispolnog saveza. Bila mu je antipatična, kao i gotovo sve žene, posebno mlade i zgodne. Kad ga je u prolazu pogledala, osjetio je strah jer je pomislio da bi mogla biti agentica Misaone policije. Mrzio ju je, tu ženu, jer je "mlada i zgodna i aseksualna, jer hoće s njom spavati, a u tome neće nikad uspjeti". Tijekom Dvominutne mržnje na ekranu se pojavilo lice Emmanuela Goldsteina, Narodnog Neprijatelja, nekad jednog od vodećih partijskih ljudi koji je zastranio, počeo se baviti kontrarevolucionarnom djelatnošću zbog koje je bio osuđen na smrt, ali je uspio pobjeći. Goldstein je govorio "izopačene stvari" kao što su sloboda govora, sloboda tiska, sloboda okupljanja i sloboda misli. Ritual Dvominutne mržnje ubrzo bi prerastao u urlanje. "Strašno na Dvominutnoj mržnji nije bilo to što je čovjek bio prisiljen svoju ulogu glumiti nego naprotiv, što je bilo nemoguće izbjeći da se pridruži ostalima. Nakon tridesetak sekundi svako je pretvaranje bilo nepotrebno. Ogavna ekstaza straha i osvetoljubivosti, želja da se nekog ubija, da se nekog muči, da se maljem smrska nečije lice, prožela bi cijelu skupinu ljudi poput električne struje, pretvarajući čovjeka i protiv volje u iskežena luđaka koji urla. A opet je bijes što ga je čovjek osjećao bio apstraktan i neusmjeren, i mogao se prebacivati s jednog predmeta na drugi poput plamena letlampe".
Osim Velikog Brata koji sve vidi, Orwell je predvidio i totalitarne sustave, blokovsku podjelu svijeta, dehumaniziranost, neslobodu mišljenja i govora. U Oceaniji se priprema 11. rječnik Novozbora, uništavaju se riječi i ogoljuje jezik do kosti i to je, piše Orwell, jedini jezik na svijetu u kojem rječnik svake godine postaje sve tanji. "Lijepa je to stvar, uništavanje riječi. Naravno, najviše otpada ima među glagolima i pridjevima, ali ima na stotine imenica kojih se također možemo riješiti." Cijela svrha Novozbora je da suzi opseg mišljenja. "Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim jer neće više biti riječi kojima bi se izrazio." Cilj Partije bio je i isključiti svaki užitak iz spolnog čina jer "pravi neprijatelj nije bila toliko ljubav koliko sama erotika, kako u braku tako i izvan njega." Jedina je priznata svrha braka bila rađanje djece u službi Partije.
Prije Revolucije radnici, proletarijat ili proli, kako se zovu u Oceaniji, bili su potlačeni, kapitalisti su ih izgladnjivali i bičevali. U skladu s načelima duplozofije, i Partija smatra da su proli po naravi inferiorni i da ih se mora držati pokornima, kao životinje. Nije bilo poželjno da imaju kakva jača politička uvjerenja. "Od njih se zahtijevalo samo primitivno domoljublje, na koje se može apelirati kad god je potrebno." Ideal koji je postavila Partija bio je "svijet čelika i betona, monstruoznih strojeva i strašnog oružja – narod ratnika i fanatika, koji stupa naprijed u savršenom jedinstvu, svi s istim mislima u glavi, svi izvikuju iste parole, svi neprekidno samo rade, ratuju, likuju i trijebe neprijatelje..."
No imali su i neka svoja zadovoljstva na račun države. Lutrija, koja je svakog tjedna isplaćivala goleme nagrade, bila je jedini javni događaj koji su proli pratili. Vrlo vjerojatno je, prema Smithu, za više milijuna prola Lutrija bila glavni, ako ne i jedini, razlog što i dalje žive. Bio je to "njihov užitak, njihova ludost, njihov melem, njihova intelektualna stimulacija". "Kad je Lutrija posrijedi, čak su i ljudi koji jedva znaju čitati i pisati, bili izgleda sposobni za najzamršenije proračune i za upravo fantastične podvige pamćenja." Lutrijom je rukovodilo Ministarstvo bogatstva, a nagrade su uglavnom bile – imaginarne. Isplaćivali su se samo mali iznosi, a dobitnici velikih nagrada, jackpotova, bile su nepostojeće osobe. Ima li nade za proletarijat? "Dok se ne osvijeste neće se pobuniti, a dok se ne pobune ne mogu se osvijestiti", piše Orwell. "Ako ima nade, ona mora biti u prolima, jer se jedino tamo, u nepreglednim rojevima zaboravljenih masa koje čine 85 postotaka pučanstva Oceanije, može roditi snaga koja će prevladati Partiju. Partija se ne može srušiti iznutra", razmišlja junak romana. Proli, kad bi bili svjesni vlastite snage, trebali bi se samo dići i "stresti kao konj koji otresa muhe." No, rekosmo, Orwell je napisao utopijski roman.
Otvori KEKS Pay
