Dali smo mu ime Jakov, ali smo ga od prvog dana zvali Jacek. On je za mene od prvog trenutka bio mekoća. Snježnobijeli oblak ili pamuk. Zato me toliko i pogodilo to zlo koje ga je obuzelo. I zato što sam se osjećala dužnom.
Mogu se naglas složiti i reći kako nemam nikakva posebna prava na njega i da si ništa ne umišljam. Toliko sam se puta i složila, iako je od toga prošlo mnogo. Ako ništa, bilo bi neprofesionalno da kažem drugačije.
Svi smo ga jednako voljeli, kao i mnoge druge, ali ja sam ta koju je, kad je još bio sasvim malen, nazvao mama. Ja! Kad je već bio veći, objasnila sam mu koliko ga volim i koliko mi to mnogo znači, ali da to više ne smije činiti. Rekao je da razumije, oči su mu se napunile suzama i pitao je smije li se ići igrati.
Mrzila sam se zbog toga, i kao da sam davala za pravo onim starim, olinjalim fakultetskim profesoricama koje su stalno ponavljale da se ne smijemo osobno vezati, da je to posao i da se moramo tako odnositi prema njemu: ljudski, ali profesionalno.
Kako su si bile važne s tim sociološkim doktorskim disertacijama! Voljela bi ih vidjeti na najobičnijim stvarima poput onog šišanja.
„Pogodite što?" rekla je Katarina okupljenoj djeci. „Sutra vas dolaze šišati dvije prave frizerke! Tako da budete lijepi za Božić!"
Jaceku je bilo šest godina i uvijek sam ga ja šišala. Na kahlicu. Kad sam mu potvrdila da je to istina, zagrlio me kao da sam mu rekla da će upoznati svetog Nikolu. Od uzbuđenja je čitav dan bio nemiran. Svi su bili. Stajali su u malim grupicama i govorili kako će se ošišati.
Razrednica se zvala Mihaela Mikulić. Bila je vitka i na neki način lijepa. Takvom su je prije svega činile njena dobrota i razumijevanje koje je imala za učenike. Generacija prije Jacekove za kraj školovanja poklonila joj je lutku na napuhavanje, da više ne bude sama, u kasnim 20-ima.
„Ljubav na prvi pogled", rekla je nakon što je otvorila kutiju i pozvala dvojicu najtočnijih učenika da lutku stave u borbeni položaj.
Do kraja sata upoznavali su se s Johnom Holmesom umjesto da se bave derivacijama inverzne funkcije.
Tako da sam znala da je ozbiljno kad je nazvala i rekla da moramo razgovarati.
„S njime se nešto događa", rekla je glasom koji je pokazivao da joj je stalo. „Jeste li vidjeli njegove ocjene?"
Potvrdno sam kimnula, iako nisam. Nije bilo potrebe provjeravati ga između roditeljskih sastanaka.
„Pogledala sam imenik od prošle godine. Imao je 2 jedinice. Znate koliko ih ima ove godine? 17."
Jacek je bio najpametnije dijete koje sam vidjela. Nekad sam znala zamišljati njegova oca kao astrofizičara koji je zaveo neku genijalnu kemičarku kojoj se smiješila Nobelova nagrada i koja nije znala što bi još sa smijehom djeteta, onakva pomalo nefunkcionalna. Kroz školu je prolazio kao Fangio kroz zavoje – bučno i glatko. Išao je na natjecanja iz četiri predmeta. Pomagao onima kojima nije išlo. A zatim ovakav zaokret. Nekad davno bio bi me iznenadio. Sad imam previše iskustva. Vidjela sam mnoštvo djece. Predobro poznajem sustav. Nije važno ni ako si izvrstan poput Jaceka, njih to ne zanima. Njih zanima zakon, koji je tu prilično jasan.
„Mislim da se drogira", rekla je uplašeno.
Roditelji ponekad burno reagiraju. Ja neću. Pogotovo zato što to nije istina.
„Zašto?" ipak pitam.
„Znate li da je jučer udario profesoricu Beteg?"
Kemičarku? Pa ta je jaka kao fortifikacijski sustav Dubrovnika. Osim toga, kemija je jedan od ona četiri predmeta.
„Udario? Zašto?"
„To je ono najčudnije. Jer mu nije željela dati jedinicu."
Moja je zbunjenost bujala kao grudi Pamele Anderson ranih '90-ih.
Onda sam povezala. Prvi kojeg pamtim da se poslužio sličnom taktikom bio je Sanel. On je jedan od djece o kojoj ništa ne znam, a tako bih voljela znati. Kako su i kako im ide. Da znam da su dobro, da rade i da imaju obitelj. Obitelj je ono o čemu maštaju čitavog života, a što im često izmakne. Mislim da je bilo prije deset godina. Profesorica iz računovodstva rekla je da mu ne želi zaključiti jedan i dati mu da padne razred jer je dobar dečko kojeg je u zadnje vrijeme samo nešto spopalo. Sanel je ustao i rekao joj stvari kakve, sama mi je rekla, nije čula ni od najgorih učenika. Kad je završio s uvredama, rekao je da mu ne treba nikakvo sažaljenje, ali ako ga baš želi sažalijevati, neka mu zaključi jedinicu.
„Profesorica Beteg rekla je da nema šanse da ga sruši, napisala mu je petice iz usmenog i zalaganja, pred svima, jer da svi znaju da, ako netko zna kemiju, onda je to Jacek i razred se složio, a on kao da je poludio. Kažu da je ustao i počeo čupati kosu, plakao je i vikao da samo želi da ga svi ostave na miru. Došao je do katedre, istrgnuo profesorici penkalu iz ruke i napisao si valjda deset jedinica, a kad ga je primila da ga zaustavi, on je istrgnuo ruku i udario je laktom po licu."
„Jadni moj Jacek", rekla sam, i čini mi se da sam vidjela malo nezadovoljstvo u načinu na koji je napravila nešto s nosnicama.
Zato sam joj odlučila sve ispričati. Malo sam puta vidjela odraslu osobu da tako plače. Da je netko ušao, mislio bi da je luda ili da se drogira i nazvao njezina Johna da dođe po nju i odveze je kući.
„Kako je to moguće? Moramo mu pomoći", govorila je tresući moje ruke.
Bila sam ljuta i tužna istodobno. Nikad od njega ne bih očekivala da bude tako glup. Bila sam sigurna da će se on uvijek boriti i razgrtati sve probleme koje će život stavljati pred njega. Nazvala sam Alberta, rekla mu da Mariji i Dori kaže da postave stol za petero i da stižem za sat vremena. Onda sam krenula prema poslu. Prema Domu za nezbrinutu djecu.
Pokucala sam na vrata njegove sobe i ušla. Sam u sobi, sjedio je za stolom i čitao. Prišla sam i vidjela da je riječ o udžbeniku. Krv mi se pjenila kao valovi na Palagruži.
„Zašto gubiš vrijeme?", rekla sam i istrgnula mu udžbenik iz ruku kao kakva luđakinja. „Zašto učiš kad si se namjerio pasti razred!?", vikala sam, zadihana, mašući tim udžbenikom, a on je šutio.
Gledala sam u njega, a on u pod. Žuta svjetlost koja mu je padala po licu činila ga je starijim. Izgledao je tako umorno i razočarano. Osjetila sam kako me prolazi ljutnja. Barem prema njemu, ne i prema državi koja uvijek ima novca za još jednu agenciju, ali ne i za tu djecu koja su od početka u nepovoljnijem položaju. Ne mogu ni zamisliti tu situaciju, taj osjećaj s kojim je živio, kad odbrojavaš dane, ali ne do dobivanja svjedodžbe, vozačke dozvole ili čak automobila, nego do ceste, jer cesta je sve što ćeš dobiti.
„Jacek, dobro me slušaj! Znaš da te volim kao i vlastitu djecu", sve sam nade uprla u to da će dići glavu i pogledati me. „Pasti razred da bi mogao ostati ovdje je glupo. Ne možeš beskonačno padati razrede da bi ostao u Domu. To nije nikakvo rješenje, a nije ni moguće", govorila sam, svjesna da ni sama u toj poziciji ne bih mogla smisliti bolje.
Pogledao me. Bez riječi me gledao i znala sam da sam puna sranja. To su upravo bile rečenice kakve bi izgovorile moje profesorice. Ali što učiniti kad ti se bliži 18. rođendan nakon kojeg će te, s čestitkama jer si postao muškarac, izbaciti iz Doma, nego pasti razred?
„Sve će biti dobro", rekla sam.
Gledao me kao da želi vidjeti svaki nanometar mojih zjenica, ući mi kroz oči u žile i srce i pitao: „Zašto me nisi posvojila?"
Tiho i nježno rekao je tu rečenicu koja je svojom težinom ispunila čitavu sobu. Godinama sam se bojala tog pitanja. Svakog sam dana odlazila kući čekajući kad će dotrčati za mnom ili otvoriti prozor s kojeg bi mi mahao i moliti da ga povedem sa sobom. Uvijek sam krajičkom oka pratila vidi li me, sve dok ne bi zamaknula za ugao. I tek onda bih osjetila pravu težinu, osjećaj da ga napuštam koji mi je krvavim noktima čupao suze iz očiju. Ponekad bi stajao kraj ograde, kad mu je bilo četiri ili pet godina, i čekao da me pozdravi. Svaki bi put rekao: „Pozdlavi stličeka Albelta i Maliju i Dolicu" i mahao mi malom ručicom kroz rešetke ograde sve dokle bi me mogao vidjeti. Svako popodne žalila sam što ga nisam povela sa sobom.
„Ne znam, Jacek. Ne znam", počela sam plakati.
Bila je to laž. Zbog utjecaja glupih profesionalnih pravila i stoga što sam se bojala da će mi se smijati, iako sam se djelomično tješila i time da to ne bi dobro djelovalo na drugu djecu.
„Htjela sam to, vjeruj mi! Toliko sam to htjela. Žao mi je!"
Stajala sam nasred sobe i plakala. Ustao je i zagrlio me. Još u školi donijela sam odluku, ali sad sam osjetila potpuno oslobođenje.
„Sve će biti u redu", ponovio je moje riječi. „Završit ću školu i naći posao. Ivek mi je rekao da će gazda kod kojeg je na praksi možda trebati nekoliko radnika. Onda ćemo naći neki stančić i sve će biti dobro."
Plakala sam od same pomisli na taj život u kojem ne bi dobio taj posao ili ne bi dobivao plaću i ne bi mogao unajmiti stan, ali i od sreće što neće biti tako.
„Spremi se", rekla sam. „Vodim te k nama na večeru."
„Ne mogu, moram učiti. Znaš ti koliko imam jedinica?"
Smijao se punim plućima. Onako kako se smije netko kome je svijet na dlanu.
Bit će nam lijepo živjeti zajedno, mislila sam dok smo ruku pod ruku išli prema našem domu, ostavljajući za sobom rešetkastu ogradu.
predvidivo. stil: školska zadaćnica. ipak, hercig. sad stari mačak mora neš reć