Zgazi je, zgazi je – hrabrila ga je baka – ne daj joj pobjeći u travu. Stigni je, brži si od nje. Ajde, sad je lijepo ubij. Slobodno je ubij, ona to očekuje. Ajde, evo vidi, ovako! Ovako! Ajde, sad ti. Tako, tako, sunce bakino. Bakino je zlato crnu bubu ubilo. Ma dođi da te tvoja baka poljubi. Jesi li je čuo kako je puknula? Ko kokica. Krvava kokica. Ajde sad lijepo digni nogu da ti baka očisti cipelicu...
– Što otresaš nogom? – upita ga žena. – Je li ti utrnula ili si na nešto nagazio?
– Gade mi se – jedva izgovori sijedi gospodin i položivši ruku na usta suzdrža se od povraćanja.
– Tko ti se gadi?
– Grčevi. Crna me neka bol kao crna buba probada u nožnom listu. Sam se sebi gadim dok čekam da mi se smiluje i pusti me na miru.
Žena zausti nešto reći, no Zlatko, znajući o čemu bi mogla biti riječ, brzo nadodade: – Neću u bolnicu. Bolnicu zaboravi. Neka ti ne pada na pamet. Dok trajem, trajem. Neka ta gospoda prvo sebe izliječe, pa onda neka...
Riječ mu presiječe iznenadno tuljanovo zapomaganje. Pomisli kako bi najradije ovog trenutka zaboravio svoj materinji jezik i vratio se ovom životinjskom zovu. Sjeti se da se i sam tako osjećao one noći kad je Ana izgubila dijete. Dežurni doktor je mrtav pijan zaspao. Sestra se nije usudila probuditi ga i dijete se ugušilo. Rođena pupčana omča došla mu glave. Tako se govorkalo po bolnici. No doktor je pred sudom bio čist. Jest da je premješten, ali bio je čist.
Opet mu potmulo tuljanovo tuljenje zacrni sjećanje. Nesvjesno se uhvati za trbuh, učini mu se da ta tuljanova muka dolazi iz njegove utrobe. Ana je koračala gledajući u razvezanu pertlu. Nije imala volje sagnuti se i svezati ju. Desnu nogu uopće nije gledala, samo lijevu. Crna joj se tenisica načas učini kao konj koji sam sebe s dva žuta biča goni, udarajući se čas po glavi, čas po sapima. Pertla je očima bila tek usputna igračka. Sve su Anine misli bile kod njezina muža. Znala je ona dobro o čemu Zlatko u ovom trenutku razmišlja. Čim njezin čovjek počne ubrzano hmkati dah u grlu hm, hm, hm, glasno ga potiskujući kroz nos, znala je da on u sebi nekoga psuje bez riječi. Ali isto tako pamti, kad joj je najteže bilo, koliko je njezin muž bio uz nju. Noćima nije spavao. Samo ju je držao za ruku i govorio: Važno je da si ti ostala živa. Jedino je to važno. Preboljet ćemo nekako, preživjet ćemo.
– Samo će me dijete spasiti, ako ga rodim. Ovako, bez djeteta, ništa sam. Neću u bolnici, u našoj ću ga kući roditi...
– Ana, rat je počeo. Rat!
– Briga me za rat, meni si važan ti. I naše dijete.
Svako je dijete naše dijete, pomisli u sebi, ali ne reče ništa. Svojim čelom dodirnu Anino pa joj šapnu: – Gdje su nestale one moje plave pametne oči? Potopio ih ovaj vlažni sjaj? Morat ću ga malo otpiti da ih ponovno ugledam. Hm, kako je slan ovaj tvoj sjaj.
Zatim podignu ruke i svoje duge prste sklopi na njezinim obrazima. I ona učini isto. Držeći jedno drugo među dlanovima, izgledali su kao dvije ruke sklopljene u molitvi.
Ponovno je u sebi čula njegove riječi: Bit će, ljubavi, toliko ratne siročadi, imat ćemo se o kome brinuti. Samo ako preživimo, ako spasimo glavu. Potom se brzo ispravi pa reče: Ako spasimo obraz. Što će ti glava ako nemaš obraza...
– Zašto ti okrenu glavu od onog čovjeka? – trgnu ga Ana iz razmišljanja – Čovjek te lijepo pozdravi, a ti okrenu glavu.
– Nisam ga vidio.
– Pa gledao si u njega – odbrusi mu.
– I ti gledaš u mene pa me ne vidiš. Uostalom, ako ti je do pozdravljanja, trči za njim pa ga pozdravi.
– Ti si zaista postao nemoguć. Znaš li ti uopće tko je onaj gospodin?
– Nisam ga vidio – velim ti.
–Onaj je gospodin naš veliki pjesnik.
Zlatku prekipje. Naročito je bio osjetljiv na taj atribut veliki. Nije volio ništa što je veliko – velike političare, velike heroje, velike žrtve, velike vjernike, velike nevjernike, velike riječi, veliku šutnju, a pogotovo sad tamo nekog velikog pjesnika koji je prošao. Najednom mu oči pobijeliše, a glas planu kao onom tuljanu: – Da, ja sam obično malo govno na suncu, a onaj je tvoj veliki pjesnik veliko žuto govno na mjesečini! Govno pod jorgovanom. To je jedina razlika među nama!
– S tobom se zaista više ne može razgovarati – ošinu ga pogledom i zašuti. Žuta joj pertla još brže zamlatara. On pruži korak za njom.
Ovakvoga sebe Zlatko nije volio. Ali ljudi su ga toliko izujedali da se nije znao pretvarati i smješkati se kao i oni, nego im je odmah pokazivao zube. Ali zašto svojoj ženi pokazivati zube? Ona me još jedina trpi i razumije. Bez nje bih i sam sebi bio težak. E moj Zlatko, moj Zlatko, stvarno si pretjerao, reče u sebi te naglo zaustavi Anu u hodu, sagnu se i kao malom djetetu stade joj vezati pertlu. Potom svojoj ženi poljubi koljeno, uspuza se uz nju poput puzavca pa joj u zagrljaju šapnu: – Oprosti mi, stvarno ga nisam vidio. Ženo, ovaj tvoj čovjek je zaista jedno obično golo govno. Čuješ li Ana, kako ove dvije riječi golo govno imaju četiri vokala o. Od sada me možeš zvati samo: oooo! I ja ću odmah znati o kome je riječ. Međutim, onaj tvoj veliki pjesnik ipak je bolje prošao, od riječi JORGOVAN, dok sam ti vezao pertlu, složio sam kovanicu GOVNORAJ. Zamisli govnoraj pod mjesečinom, i nas dvoje? Što veliš, a?
– Oooo! – otpjeva Ana dočaravajući tonom čas ljutnju, čas iznenađenje, čas zaljubljenost, čas čuđenje.
– Oooo! – oglasi se tuljan, a Zlatko mu dobaci: – E, LJUTAN, LJUTAN, ti si stvarno NALJUT!
– Molim te, molim te, čiko, daj mi koju kunu – poput mačke im se oko nogu umiljavaše mali Rom. – Ne moraš mi pare dati džabe, ja ću tebi i tvojoj hanumi pjevati za vašu sreću, Bog vam dao zdravlja. Imam pjesmu koju sam sam smislio. Danas sam je napravio među ovim hrastovima. Ako ti se ne svidi, ne moraš mi platiti. – Dječak učini dva koraka unatrag i pokloni se. Sklopi ruke ispod brade u malu piramidu i zapjeva:
Volio bih i ja
udijeliti nekom.
Nekome tko živi
još u većoj muci.
Al većeg od mene
siromaha nema –
što isprosim desnom,
dadnem lijevoj ruci.
Ne samo glas, siromašku su i oči pjevale, i kovrčava crna kosa pjevala je, i bose noge, i ruke... Cijeli se Maksimir sklupčao u pjesmi maloga Roma pa dršće. Ana i Zlatko nisu mogli odoljeti ovoj nenadanoj ljepoti te i sami počeše pjevušiti. Završivši pjesmu, mališan raširi ruke, okrenu dlanove prema publici i reče: – U lijevoj ništa, u desnoj ništa, a i ja između njih, također sam ništa.
Sve troje prasnuše u smijeh. Primivši od Zlatka dvadeset kuna, mali se umjetnik pokloni. Potom iz lijeve ruke teatralno prebaci novčanicu u desnu i ponovno se pokloni. Igrajući se tako ispred njih, išao je natraške. Prije no što će se udaljiti podviknu Zlatku: – Pazi, pazi! Skoro si je zgazio.
U prepunoj jedanaestici čula se dernjava. – Hoću se za nešto uhvatiti! – drečao je dječak. Baka se odmah prignu k njemu štiteći ga od ljudi, ali njezino je tijelo u biti štitilo ljude od dječakova bijesa. Šapće mu da samo on čuje: – Nećeš pasti, ja sam uz tebe.
Plavokosi prvašić, s bechamicom, crnim Ray-Ban dioptrijskim naočalama, vuče baku za kosu i gleda u Zlatka. Baka to prihvaća kao njihovu svakodnevnu igru i smješka se. Čak se i Zlatko smiješi. Dječarac u ruci ima najnoviji crni iPhone, na njemu je siva Hollister majica, Abercrombie & Fitch crne hlače, crne Polo Ralph Lauren tenisice. On udara nogama o pod i vrišti. – Ugušit ću se među ovim guzicama! Hoću se za nešto uhvatiti!
Baka se ponovno saginje, pokušava ga smiriti, no on je žestoko udari šakom u usta pa se prodera da ga cijeli tramvaj čuje: – E da znaš, babo, za ovo ćeš mi kupiti najveću čokoladu čim siđemo! Jesi li me čula, fukaro jedna?!
Ana i neka gospođa do nje samo se zgledaše.
– To nam je budućnost – reče žena.
– Da, da – uzvrati Ana odsutno pa, slušajući tutnjavu tramvajskih kotača i Zlatkovo glasno hmkanje, ponovi riječi:
– To nam je budućnost.
