Tri su prijateljice sjedile u restoranu na Jarunu. Jedna od njih je grcala, topeći se u vlastitim suzama.
"Ah taj gad, taj gad!", uporno je ponavljala. "Ipak, ne mogu zamisliti da je među nama gotovo!"
I kava koju je ispijala dobila je čudan okus kao i lignje koje je naručila.
"Fuj, lignje, fuj Sunce, fuj konobari, sve fuj, hoću natrag svojeg dragoga", još je uzviknula, zagledavši se u lica prijateljica kao da će na njima pročitati odgovor.
No lica su ostala bezizražajna.
Ohrabrena, nastavila je: "Ipak on nije gad kad bolje razmislim, krivnja je na meni!"
Pritom je otpila malo vode.
"Vidite, cure, kad je bio kod mene posljednji put, meni je bilo jasno da me još voli.
Silno voli! To mi je uostalom i priznao suznih očiju: Nemaš pojma koliko te volim, ali mi se moramo prestati viđati da te još jače ne povrijedim!
Jer, nisam li ti već prve noći rekao da suprugu obožavam?
Ali si me unatoč tomu danomice nazivala kući.
A što da me je zbog toga supruga napustila? Onda bi i ti patila sa mnom, ne bi li?"
Sad su se već i prijateljice zainteresirale.
Ona druga, slijeva, upita: "I?"
"Što, i?"
"Bi li patila, kako on pretpostavlja?"
"Pa bih!", gladila je prstom rub čaše kako to žene u neprilici često čine.
"Ali to nije smio biti razlog našeg rastanka!", prva se nije predavala. "Ipak, samo da mu to nisam i rekla!"
"Onda mu nisi smjela ništa reći, kad si ga poznavala!", složila se druga, a treća dodala: "Fućkaš ti frajera kojeg ne smiješ nazvati niti se s njim pošaliti. Uostalom niste u dvadesetima da se ženite i imate djecu, ne bi valjda bila tako luda da počneš sve ispočetka?", navaljivale su obje, dok je prva zacrvenjenim očima promatrala lignje na tanjuru. Pravila se da je prečula pitanje.
Odjednom se otresito obratila konobaru: "Kakve su vam to lignje, smrde, jao vama ako me noćas zaboli želudac! Pošaljite mi smjesta glavnog kuhara!"
Prijateljice su se zgledale. Načas su zaboravile na temu razgovora, a zatim nastavile.
"Znaš da me je taj tvoj danas nazvao?", rekla joj je lijeva, "poslovno, naravno, ne boj se!"
"Poslovno, kažeš?", kao probuđena ponovila je prva, "poslovno, kažeš, a je li mene spominjao?"
"Ma ne!", samo je poručio da moramo sve razjasniti jer mu je jako žao!", prizna lijeva.
"Jaaako žao? Pa tooo mi nisi rekla!"
Naslonila se o rub stola, namjestila naočale na vrh tjemena i naglasila: "A zašto mi već prije nisi rekla, sad mi to reci ponovno, ali sve do riječi!", zahtijevala je, sumnjičavo je pogledavajući.
Za stolom je zavladao muk. Očito su se sve tri našle u neprilici.
"Pa ti znaš", javila se opet desna, u želji da pomogne lijevoj, "da je on hofiral svim ženskama iz društva, sjeti se kako nam je svima istovremeno slao ruže!", ne shvaćajući da situacija postaje sve neugodnijom.
"Samo jednom!", pokušala se obraniti lijeva. "Uostalom, ta mi ruža ništa nije značila, pa zna se da ja nikada nisam bila za ljubavne veze izvan braka. To bi me užasno opterećivalo, što ja ne volim!"
Desna je potvrdno kimnula glavom.
Činilo se da su je zadovoljile pruženim objašnjenjem.
Polako je grickala novopristigle lignje razmišljajući glasno: "Ali ja mislim da on ipak mene voli!
Joj kak je on mene volio, dodala je još uzdišući iz dubine duše. A sada je svemu došao kraj.
I to mojom krivnjom!
Da sam se samo mogla zadovoljiti njegovom povremenom ljubavi!
Ah taj gad, taj gad muškarac!", na kraju je zaključila srknuvši gutljaj vode, a prijateljice po gutljaj vina.
Da isperu gorak okus u ustima, ljubavi, a čega drugog?!
