Nema drame bez Ane... Tako je netko sažeo nevjerojatnu energiju i radni elan Ane Karić, koja je u svojim dvadesetima i tridesetima znala u jednoj godini nanizati više uloga u dugometražnim filmovima. Na primjer, 1968. snimila je "Sezonu poljubaca", "Agenta iz Vaduza", "Negdje na kraju", "Rastrgane" i "Žur u Magdelandu", a godinu kasnije "Adama i Evu", "Ožiljak", "Slučajni život" i "Neku daleku svjetlost". Tome valja pridodati i uloge u televizijskim dramama te brojne kazališne predstave. Odigrala ih je više od 2500. Veći dio karijere bila je slobodna umjetnica, bez stalnog angažmana u kazalištu. Često je imala tremu koja je nestajala odmah čim bi snimanje počelo ili se zavjese razgrnule. Nju i Borisa Dvornika na prvoj godini Akademije za kazališnu umjetnost proglasili su "najnetalentiranijim" glumcima, no dok je on odustao nakon prve godine, ona je nastavila studij. I o njoj samoj mogao bi se snimiti zanimljiv biografski film.
Rođena je u Perušiću, u Lici, 13. svibnja 1941. godine. "Bio je počeo rat pa je mama otišla tamo gdje su rođeni i ona i tata. Tako sam se rodila u Perušiću. Inače sam se trebala roditi u Rijeci", otkrila je u razgovoru za Plavi vjesnik 1968.
Otac je bio pozvan u domobrane u Zagreb pa su se uskoro, nije Ana navršila ni godinu dana, tamo i preselili. Zato se i osjećala Zagrepčankom, a Liku je voljela na daljinu. U Zagrebu je 1963. nakon Klasične gimnazije završila i Akademiju za kazališnu umjetnost. Upisala se iako je otac, koji je radio kao restaurator, bio protiv. Smatrao je da to nije profesija za nju pa je čak povukao i neke veze da je ne upišu.
"Namjerno sam odabrala glumu, ali ne znam da li i svjesno. Molbe sam predala i na Filozofski fakultet, namjeravajući studirati jezike, i na pravo. Otac se nije slagao s izborom moga glumačkog poziva, ali ujutro prije upisa pobunila se majka i rekla mu: 'Pusti je, neka bude što bude.' Nisam požalila što sam otišla u glumice, jer izabrala sam posao koji volim raditi. Svaki put kad idem na predstavu, ja sam sretna. Ali, moram vam reći da sam se tijekom studija na Akademiji teško snalazila. Bila sam strogo odgajana, iskompleksirana i sramežljiva. I nisam bila sjajan student. No od moje generacije danas se jedino zna za Borisa Dvornika i mene. Kad sam bila na drugoj godini, snimila sam dva filma, doduše, s velikom unutrašnjom mukom. Onda se pojavio Fanelli, koji me vodio iz uloge u ulogu", ispričala je, misleći na redatelja Marija Fanellija, rođenog u Italiji, koji je kao mladić studirao ekonomiju u Zagrebu i 1956. godine priključio se Radioteleviziji Zagreb, na kojoj je napravio sjajnu redateljsku karijeru.
"Mario Fanelli jedan je od rijetkih režisera koji ima svoje glumce. Ne može se govoriti o nekom klanu. Mislim da je ljudski i profesionalno raditi s nekim tko ti je blizak. Čini mi se da bih tako radila kad bih bila režiserka. S Fanellijem sam prešla 'na ti' tek poslije petnaest godina zajedničkog rada. Onda možete misliti! Mi glumci smo tako ranjivi da riječ povjerenja puno znači. Pripremanje uloge je spor proces i ako pred sobom imamo režisera koji odmah reagira, koji vam ne vjeruje i kojem iz očiju vidite da ne radite dobro, onda vas to zakoči. Barem je tako kod mene. Ako imate čovjeka koji vas 'voli', poštuje i vjeruje vam, onda je sve mnogo jednostavnije. A Fanelli je takav režiser!", kazala je.
Nakon završene Kazališne akademije tri sezone bila je angažirana u kazalištu Komedija, no najmanje je, prisjetila se, glumila u komedijama. Potom je otišla u slobodne umjetnike.
"Dosta nas je otišlo, jer je takva bila situacija. Taj odlazak iz kazališta bila je neka mladenačka hrabrost, čin o čijim posljedicama tada nisam ni razmišljala. Onda nisam bila poznata glumica, iako sam već snimila pet filmova i glumila na televiziji. Tek sam kasnije shvatila koliko je to sve bilo hrabro i neizvjesno", napomenula je u razgovoru za Nadu.
Debitirala je na filmu s "Carevim novim ruhom" redatelja Ante Babaje kao Verginija 1961., a na televiziji 1968. s "Maratoncima". Glumila je u filmovima poznatih hrvatskih redatelja Ante Babaje, Nikole Tanhofera, Zvonimira Berkovića, Krste Papića... koji su je često birali za uloge senzualnih i urbanih žena. Jedna od uloga u kojima je briljirala bila je u Berkovićevu filmu "Putovanje na mjesto nesreće". Jednom je prilikom rekla da nije imala težak glumački put.
"Kod mene je sve išlo glatko, ali imala sam svojih velikih kriza. To vjerojatno imaju svi ljudi u svome poslu. Godinama radeći na televiziji i filmu, bila sam udaljena od kazališta. Ne svojom voljom! Jednostavno sam na televiziji i filmu išla iz uloge u ulogu, a da prije toga iza sebe nisam imala neki kazališni opus, po kojem bi me teatarski ljudi smatrali kazališnom glumicom. Tek kad sam zašla u relativno zrele godine, tridesete, već sam i sama osjećala strah mogu li ili ne u teatar, a kazališta su bila popunjena. Opredijelila sam se za televiziju i postala kazališni gledatelj", objasnila je.
U osam godina starijeg supruga Ivana Thüra zaljubila se sa 16 godina i ostali su zajedno sve do njegove smrti 2010. Imaju dva sina. Ivana je upoznala u kazalištu, gdje je kao student radio na reflektoru u HNK kako bi zaradio za džeparac. Obitelj Karić – Thür živjela je u "Vatikanu", kako su Zagrepčani prije rata nazvali četvrt blizu centra grada.
"U zamjenu za ovaj dali smo roditeljski i naš stan", rekla je Ana u razgovoru za Plavi vjesnik. Rijetko je davala intervjue.
"Često sam slušala kako sam ambiciozna, hladna i racionalna. Vjerujem da mogu tako djelovati, da tako izgledam. Ali samo ljudima koji me površno poznaju", kazala je.
Voljela je čitati horoskope. Ispričala je kako je dobila na poklon horoskop za svaki dan u godini. Za dan kad je doživjela prometnu nesreću, u horoskopu je pisalo da će to biti "sasvim miran dan".
"Bila je skliska cesta. Prijatelj koji je vozio bio je nemoćan da izbjegne sudar. Srećom, samo sam bezopasno ozlijedila koljeno. Sada je sve u redu. Ali onda sam se strašno prestrašila. Najprije sam pomislila: Što ću raditi ako se više ne budem mogla baviti svojim poslom? I nisam našla odgovor. Ne, uopće ne želim imati automobil!", rekla je.
Na pitanje kako kao glumica i žena gleda na erotiku u filmu, odgovorila je da nikoga ne osuđuje zbog golotinje niti na to ima pravo. Ona sama nikad se nije skinula na filmu.
"Najlakše je osuđivati. Uvijek pokušavam za sve naći opravdanje! Erotične filmove niti gledam niti sam ih gledala, a ne znam što bih i u njima vidjela", kazala je.
I sama je doživjela negativne reakcije dijela publike zbog jedne scene u drami koju je režirao Fanelli.
"U tekstu se govorilo o postkoitalnoj cigareti, ali nije bilo ni vulgarnosti ni lascivnosti. Ja sam se na ekranu pojavila u kombineu, a partner Božidar Boban stavio mi je pepeljaru na trbuh. No nisam bila prezentirana u nekoj pozi koja bi iritirala gledalište, ali o toj se sceni toliko pričalo kao da sam bila gola, iako se nije ništa vidjelo. Erotika se ne postiže golotinjom i direktnim sredstvima, nego nekom nabijenošću radnje", rekla je.
Redatelji i gledatelji smatrali su je fatalnom ženom, iako se ona takvom nije doživljavala. Bila je sramežljiva.
"Kad su mi to govorili, imala sam osjećaj da me zadirkuju, jer se privatno nisam osjećala fatalnom. Takve sam uloge dobivala i vjerojatno su one bile fatalne u nekom obliku. Te su žene nosile drame, a to je već u neku ruku fatalno", istaknula je.
U razgovoru za Večernji list potvrdila je da nikad nije o sebi razmišljala kao o "femme fatale". "Veseli me kad mi ljudi priđu na ulici. Često me zaustave, tek s jednom rečenicom, kažu neku lijepu riječ", dodala je.
Prva asocijacija na mladost nisu joj, otkrila je, ljepota, bezbrižnost, lakoća življenja, nego strah, nepovjerenje u sebe, nevjerovanje komplimentima.
"Koliko god sam bila popularna, nikad o sebi nisam mislila da sam lijepa. Sada kad gledam tih svojih 14 sređenih albuma fotografija s TV snimanja, filmova, predstava, pomislim da sam možda i bila zgodna. No onda od toga nisam imala ništa", rekla je.
U ženskim revijama pisalo se o njoj kao o elegantnoj, uvijek dotjeranoj glumici.
"Moj pokojni otac bio je jako osjetljiv na ljepotu izgleda i odijevanja. Radio je kao restaurator u Muzeju za umjetnost i obrt. Mislim da su unutarnja ljepota i fizički izgled usko povezani. Čak i cipele koje nosite odraz su vaše duše!", govorila je.
Otkrila je da je bila jako vezana za majku. "Mama je u obitelji najjača ličnost. Sređena je, staložena i čvrsta žena, kakva bih i ja htjela biti, ali mi to nikad neće uspjeti. Za majku ja sam kćerka, a ne neka popularna ličnost. Mama kuha, jedna nam žena pomaže u sređivanju stana, dok sam ja po čitav dan s djecom. Majka je stroga prema meni i mojoj djeci, ali pravedna i umije biti blaga. Kad padnem u depresiju, ona je ta koja je uvijek uz mene. Imam i šest godina mlađu sestru. Ona je stomatolog i nikad nije željela biti glumica. Zato i nije ljubomorna i veseli se mojim uspjesima, kao i ja njenim", kazala je.
Obožavala je gledati filmove "Praznik u Rimu", "Neki to vole vruće" i "Mostove okruga Madison". Jako je cijenila Clinta Eastwooda. Jedan od najdražih glumačkih partnera bio joj je Boris Buzančić, kojeg je upoznala 1961., kada su zajedno snimili filmove "Carevo novo ruho" i "Pustolov pred vratima". Zajedno su glumili u više od 500 kazališnih predstava. U razgovoru za Gloriju 2009., kada su surađivali na predstavi "Ljubavna pisma" u kazalištu Scena Gorica, Ana je rekla da je kao srednjoškolka gledala njegovu predstavu "Mačka na vrućem limenom krovu" 1956., u kojoj je bio "mnogo bolji od Paula Newmana u istoj filmskoj ulozi". Sve su gimnazijalke bile zaljubljene u naočitog Buzančića. Kad je kao 19-godišnjakinja 1960. dobila prvu filmsku ulogu u "Carevom novom ruhu", bila je, kazala je, presretna jer je Boris glumio njezina ispovjednika. U idućem filmu "Pustolov pred vratima", čije je snimanje završeno na njezin 20. rođendan, Boris je glumio njenog ljubavnika, a pao je i poljubac pred kamerama.
"I ja se Ane dobro sjećam, tko je se ne bi sjećao. Često smo nastupali zajedno i u zabavnim TV emisijama koje su tada išle uživo. To je bilo vrlo stresno, pogotovo stoga jer smo trebali zapamtiti mnogo teksta", rekao je Buzančić.
U tom je intervjuu otkrila da je 1970. odlučila prekinuti glumačku karijeru.
"To nije bila javna stvar: preko noći sam to odlučila i upisala studij prava. Odslušala sam prvu godinu, položila rimsko pravo, no došla je 1971., kad mi je muž, odvjetnik Ivan Thür, u politički turbulentnim vremenima skoro ostao bez posla. Osjetila sam da bi nam egzistencija mogla biti ugrožena pa sam se vratila na scenu", ispričala je.
Dobitnica je nagrade hrvatskog glumišta za glumačko ostvarenje u radiodramama za 2004./2005, a 2010. dobila je nagradu Fabijan Šovagović za veliki doprinos hrvatskom filmu. Večernji list je 2010. pisao kako je Ana imala tri premijere u posljednjih pet mjeseci, no rad kombinira, kazala je, sa zdravim životom i osam sati sna, a to je tajna iz koje crpi energiju.
"Unučica će me sada dodatno pomladiti", nasmijala se glumica, kojoj su sinovi Petar i Tomo bili najvjernija publika i nikada nisu propustili nijednu majčinu kazališnu premijeru. No iznimka je biti predstava "Aladin i čarobna svjetiljka" u kazalištu Scena Gorica, na koju prvi put glumičin mlađi sin nije došao jer je, otkrila je, postao tata malene Mare pa ima puno obveza oko nje.
"Ona je moje prvo unuče, što znači da sam i ja konačno postala baka i presretna sam zbog toga", rekla je.
U razgovoru za Regionalni tjednik rekla je da joj se ostvarilo sve što je željela. "Željela sam biti glumica, željela sam puno raditi i to mi se dogodilo, željela sam baš sinove i rodila sam ih, željela sam unuka i to sam dobila. Željela sam da mi djeca postanu dobri ljudi, što jesu, da rade posao koji vole, dakle, mogu reći da sam bila jako sretna u životu i da ne postoji ništa što sam poželjela, a što mi se nije dogodilo. Ali ja i nemam nekih želja materijalne prirode. Nikad ih nisam imala. Na duhovnom planu mi se puno toga dogodilo i posložilo", rekla je.
Posljednju ulogu imala je u filmu "Noćni brodovi" redatelja Igora Mirkovića, sa slovenskim kolegom Radkom Poličem. Priča je to o neočekivanoj romansi, o Heleni i Jakovu koji su skočili preko ograde balkona i kao "sedamdesetogodišnji tinejdžeri" pobjegli iz doma umirovljenika u noć.
"Ovo je priča o tome kako dušu nije moguće umiroviti, ovo je film o spašavanju sebe, to je bitka protiv svega što se u vama suši", rekla je Karić. Mirković je dugo tražio glumicu za glavnu ulogu.
"Nakon godinu dana potrage došao je k meni doma i rekao da mi ne nudi ulogu, ali me moli ako bismo mogli probati s Radkom Poličem. Probali smo nekoliko dana, a Igor me onda upitao bi li mi smetalo da dođe i snimatelj. Tek tada mi je dao ulogu", prisjetila se Ana u razgovoru za Večernji list.
Nije joj smetalo što nije odmah bila prvi odabir. "Taština mi je, uz bahatost, najružnija osobina. Zato i jesam mirno primila Mirkovićeve dvojbe. Mislila sam ako uloga dođe, bit će divno. Ako ne, srećom puno radim u teatru i nisam bez posla. Ne bih plakala da je nisam dobila, ali skakala sam od sreće kad sam je dobila", kazala je.
Izbjegavala je davati savjete mlađim kolegama. "Ne dajem savjete, svatko mora proći svoje. No kad mi kažu da su preopterećene poslom, podsjetim ih na Bette Davis. Svakome, pa i najpopularnijima, dogodi se da u jednom razdoblju nema dovoljno posla. I Bette je bila najtraženija, u najboljim godinama, a onda je ipak stalo pa je u novinama osvanuo oglas: 'Glumica s dva Oscara traži posao'".
Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za glumačko ostvarenje u radiodrami za 2004./2005., a 2010. dobila je Nagradu "Fabijan Šovagović" za veliki doprinos hrvatskom filmu. Ona i Buzančić preminuli su istoga dana 9. listopada 2014. Kolumnistica Bojana Radović u Večernjem listu je u povodu smrti Ane Karić napisala da postoje istinske glumačke legende, kojima je gen za glumu prirodan baš poput načina na koji dišu, a kada bi mogli poslati poruku kako žele otići sa scene i ovoga svijeta, uvijek bi rekli – spremajući novu ulogu. "Upravo je tako otišla Ana Karić, istinska diva hrvatskog glumišta, velika kazališna i filmska glumica kojoj su čitatelji Večernjeg lista dodijelili Ružu 20. stoljeća, kao najbolju glumicu koja je svojim filmskim, televizijskim i kazališnim ulogama obilježila prošlo stoljeće. A baš poput istinske glumačke veličine Ana Karić nastavila je zdušno raditi i u 21. stoljeću", istaknula je Radović.
Otvori KEKS Pay
