U pitoresknim brežuljcima nadomak Padove, u selu Arquà Petrarca, vrijeme kao da je stalo. Tu, gdje je Francesco Petrarca proveo posljednje godine svog života, monumentalni sarkofag od ružičastog mramora čuva njegove kosti, ili se barem tako vjerovalo.
No, sudbina čovjeka koji je skovao pojam "mračnog doba" i čija je potraga za antičkim rukopisima pokrenula renesansu, postala je mračnija i zagonetnija od bilo kojeg razdoblja koje je opisivao. A zašto ga se prisjećamo? Pa, povodom godišnjice njegova rođenja jer Francesco Petrarca umro je na današnji dan, 19. srpnja 1374. godine.
Dakle, kada su znanstvenici 2003. godine, uoči sedamstote obljetnice njegova rođenja, otvorili njegovu grobnicu, suočili su se s otkrićem koje je šokiralo svijet. Kostur je, bez sumnje, bio njegov - tragovi ozljeda, uključujući i udarac magarca koji je sam zabilježio, poklapali su se s njegovim zapisima. No, DNK analiza otkrila je sablasnu istinu: lubanja položena na njegov vrat nije bila njegova. Pripadala je nepoznatoj ženi koja je živjela u 13. stoljeću, desetljećima prije pjesnikova rođenja. Otac humanizma, čovjek koji je slavio cjelovitost ljudskog duha, počivao je obezglavljen, a na njegovo je mjesto postavljena glava tuđinca.
Njegov život bio je neprestana borba protiv nametnutih okvira. Rođen kao Francesco di Petracco 1304. godine u Arezzu, sin bilježnika i prijatelja prognanog Dantea, bio je predodređen za pravničku karijeru. Otac ga je poslao na studij prava u Montpellier i Bolognu, no mladića je zanimala isključivo klasična književnost. Smatrao je te godine protraćenima, a odbojnost prema pravnom sustavu, koji je vidio kao "umijeće prodaje pravde", produbila se nakon što su ga, kako je tvrdio, skrbnici prevarili za nasljedstvo. Legenda kaže da mu je otac, bijesan zbog sinovljeva zanemarivanja studija, jednom prilikom bacio njegove dragocjene knjige u vatru, da bi ih potom, ganut sinovljevim jecajima, ipak nekoliko spasio. Taj plamen simbolično je označio Petrarcino odbacivanje pragmatičnog svijeta i posvećenje onom duhovnom i intelektualnom. Njegova strastvena potraga za zaboravljenim rukopisima dosegnula je vrhunac 1345. godine, kada je u Veroni otkrio zbirku Ciceronovih pisama Atiku, djelo za koje se vjerovalo da je izgubljeno. Taj trenutak smatra se jednim od ključnih događaja koji su potaknuli renesansno buđenje Europe.
Ipak, Petrarcin život i djelo neodvojivi su od jedne osobe, jedne vizije koja ga je proganjala gotovo čitav život. Na Veliki petak, 6. travnja 1327., u crkvi svete Klare u Avignonu, ugledao je ženu koju će u svojim stihovima učiniti besmrtnom - Lauru. Vjerojatno se radilo o Lauri de Noves, udanoj ženi s kojom nikada nije imao stvaran kontakt, no taj je susret bio okidač za opsesiju koja je iznjedrila "Kanconijer" (Rerum vulgarium fragmenta), zbirku od 366 pjesama koje su definirale ljubavnu liriku za iduća stoljeća.
Njegova ljubav nije bila strastvena i osvajačka, već duboko introspektivna, ispunjena unutarnjim sukobima između tjelesne želje i duhovne čistoće, između kršćanskog morala i poganske idealizacije. Lauru je opisivao fragmentarno, kao nedostižnu i eteričnu viziju, a njezina smrt od kuge 1348. godine samo je produbila njegovu bol, podijelivši "Kanconijer" na pjesme napisane za njezina života i one nakon njezine smrti. Stvorio je petrarkizam, poetski model koji se proširio Europom, a sonet je usavršio do forme koja i danas nosi njegovo ime.
Petrarca je bio čovjek ispred svog vremena, prvi moderni intelektualac koji je svijet promatrao ne samo kao pozornicu božanskog plana, već i kao prostor za ljudsko djelovanje i osobno iskustvo. Smatra se "prvim turistom" u povijesti, ponajviše zbog svog uspona na planinu Ventoux 1336. godine. Na taj se pothvat, za razliku od svojih suvremenika, nije odlučio iz nužde ili hodočašća, već iz čiste znatiželje i želje za užitkom u pogledu. Taj je događaj, opisan u slavnom pismu, postao alegorija njegova života. Na vrhu, zapanjen pogledom na Alpe i Sredozemlje, iz džepa je izvadio "Ispovijesti" svetog Augustina i otvorio ih na rečenici: "Ljudi se idu diviti visovima planina... a sebe zanemaruju." Taj trenutak prosvjetljenja označio je preokret od vanjskog svijeta prirode prema unutarnjem krajoliku duše. Shvatio je, kako je zapisao, da "ništa nije vrijedno divljenja osim duše". To otkriće unutarnjeg svijeta, ta duboka introspekcija, sama je srž humanizma koji je utemeljio.
Ironično, čovjek koji je toliko cijenio cjelovitost duha doživio je da mu tijelo nakon smrti bude sustavno komadano. Njegova grobnica u Arqui, podignuta šest godina nakon smrti, postala je metom morbidnih hodočasnika i lopova. Najpoznatiji incident dogodio se 1630. godine, kada je pijani fratar Tommaso Martinelli sa suradnicima provalio u sarkofag i ukrao kosti pjesnikove desne ruke, vjerojatno s namjerom da ih proda kao relikvije. Iako su počinitelji uhićeni i prognani, kosti nikada nisu pronađene. Misterij se produbio 1873. godine, kada je profesor Giovanni Canestrini otvorio grobnicu. U svom je izvještaju naveo da se lubanja, čim je izložena zraku, raspala u komadiće - tvrdnja koju su moderni znanstvenici odmah odbacili kao nevjerojatnu. Vjerojatnije je, sumnjaju danas, da je Canestrini nespretno ispustio lubanju ili, što je još zlokobnije, da je prikrio njezinu krađu i podmetnuo drugu. Tek je DNK analiza provedena 2004. godine potvrdila najgore sumnje: ne samo da je lubanja lažna, već je i ženska, a radiokarbonsko datiranje smjestilo ju je u 13. stoljeće. Tko je i zašto ukrao glavu jednog od najvećih umova povijesti i podmetnuo ostatke nepoznate žene, ostaje zagonetka zaključana u kamenu.
Kult Petrarce nije živio samo kroz pljačke grobnice, već i kroz stvaranje mitova. U njegovoj kući u Arqui, danas muzeju, desetljećima je izložena mumificirana mačka, predstavljena kao pjesnikov najdraži ljubimac. Ispod staklene vitrine u mramornoj niši uklesani su stihovi pjesnika Antonija Quarenghija koji u ime mačke poručuju: "Pjesnik je gorio dvostrukom ljubavlju; ja sam bila najveći plamen, Laura tek drugi. Zašto se smiješ? Ako je nju krasila božanska ljepota, mene je dostojnom učinila vjernost." Mačka dalje objašnjava kako je, za razliku od Laure koja je tek inspirirala stihove, ona zaslužna što ti isti stihovi "nisu postali hrana okrutnim miševima". Iako je priča šarmantna, a Lord Byron navodno bio oduševljen relikvijom, danas se pouzdano zna da je riječ o vještoj podvali. U Petrarcinim djelima ne spominje se nijedna mačka, a vjeruje se da je cijeli mit stvorio jedan od kasnijih vlasnika kuće u 17. stoljeću kako bi privukao još više znatiželjnih posjetitelja. Mumificirana životinja tako stoji kao cinični spomenik turizmu i lakoći kojom se stvara legenda, ismijavajući istovremeno i naivnu želju hodočasnika za materijalnim dodirom s velikanom.
Unatoč sablasnoj sudbini njegovih posmrtnih ostataka i bizarnim mitovima koji su ga okruživali, Petrarcin duh ostaje netaknut. Njegovo nasljeđe nije u kostima, već u sonetima koje je usavršio, u antičkim djelima koje je spasio od zaborava i u samoj ideji humanizma koja je Europu izvukla iz srednjovjekovnog drijemeža. Čovjek koji se okrenuo od vanjskog svijeta kako bi istražio dubine vlastite duše, danas nam ostavlja nerješivu vanjsku zagonetku. Njegova obezglavljena grobnica u Arqui stoji kao tihi, morbidni podsjetnik da, dok se divimo besmrtnosti njegova uma, tijelo velikana ostaje tragično ranjivo, a povijest često piše najbizarnije epiloge.
Otvori KEKS Pay
