Veliku nagradu 61. zagrebačkog salona primijenjenih umjetnosti i dizajna, koji je završio u srijedu dodjelom nagrada u galeriji Oktogon NMMU-a, osvojila je umjetnica Ivana Mrčela za radove „Naše sestre” i „Tekstilna djeca” kojima upozorava na mračnu stranu tekstilne industrije.
Ukupno je dodijeljeno sedam nagrada, od čega tri jednakovrijedne, a nagrade su dodijelili Luka Korlaet, zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba i Nevena Tudor Perković, ravnateljica Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Ministarstva kulture i medija. Salon je u protekla tri tjedna na više lokacija predstavio 164 rada u pet tematskih okvira - Nova funkcionalnost, Estetika otpornosti, Tijelo i prostor, Digitalna svakodnevica i Kritički dizajn.
Pobjednički radovi Zagrebačkog salona
Ovo su svi nagrađeni i obrazloženja žirija čiji su članovi Koraljka Kovač, Sanjin Mihelić, Martina Petranović, Antun Sevšek te kustosice Ksenija Foretić, Maša Štrbac i Elizabeta Wagner:
Velika nagrada
Velika nagrada 61. zagrebačkog salona dodjeljuje se Ivani Mrčeli za radove Naše sestre (2025.) i Tekstilna djeca (2024.). Izvedeni u materijalu koji simbolički ukazuje na slojevitost problema u nekad snažnoj, i danas važnoj i specifičnoj grani umjetničkog i industrijskog stvaralaštva, u tekstilu, umjetnica vrsnom zanatskom vještinom i jasno i delikatno definiranim kreativnim izričajem ukazuje na probleme, ali i na rješenja. Tekstilna djeca ističu mračnu stranu masovne proizvodnje. S jedne strane proizvodi postaju demokratično dostupni svima, ali sam proces istovremeno urušava ekološku stabilnost, potiče izrabljivački rad najosjetljivije skupine. Cijena pristupačnog proizvoda visoka je, plaćena jeftinim radom djece i izgubljenim djetinjstvima. Čovjek prestaje biti subjekt, postaje objekt.
Ista se inverzija događa u radu Naše sestre, ističući još jednu ranjivu skupinu i u tekstilnoj industriji i u suvremenom poslovnom svijetu: žene. Autorica upućuje na potrebu solidarnosti i empatije, inzistira na kvaliteti finalnog proizvoda, ali i na kvaliteti poslovnog i životnog okružja u kojem nitko ne treba biti zanemaren, a etičke vrijednosti postaju sastavnim dijelom i procesa i životnih aktivnosti, pa i radova. Podsjeća na važnost afirmacije temeljnih ljudskih vrijednosti u procesima stvaranja, na nove zahtjeve cjelovitosti u definiranju standarda kvalitete.
Tri jednakovrijedne nagrade
Jedna od triju jednakovrijednih nagrada dodjeljuje se Sabini Kolonić za kolekciju San jedne grančice (naušnice, privjesak i broš/vaza/zidna instalacija) (2025. – 2026.), koja je prijavljena u revijalnom dijelu izložbe, ali odgovara na čak dvije teme Salona. Kolekcija se nadovezuje na temu Estetike otpornosti uporabom materijala pronađenog u prirodi, naglašavajući kružni odnos između oblikovanog predmeta i prirode, prihvaćanjem prolaznosti kao sastavnog dijela rada (grančice se tijekom vremena prirodno mijenjaju) i poticanjem korisnika na trajni odnos s predmetom, nasuprot danas sveprisutne fast fashion potrošnje. Istodobno, kolekcija odgovara i na temu Nove funkcionalnosti jer briše granice između nakita, uporabnog predmeta i umjetničkog objekta. U jedinstvenoj formi objedinjuje broš, vazu i zidnu instalaciju, čime isti predmet dobiva više različitih funkcija i značenja. Cijela kolekcija je ručno i minuciozno izrađena, dizajn je dosljedno promišljen, a radovi se ističu visokom razinom oblikovne i likovne kvalitete.
Jedna od tri jednakovrijedne nagrade dodjeljuje se Mirni Udovčić za radove Atlas vrtova (2024. – 2025.) i Jardin Illégal (2024. – 2025.). Oba se rada bave interakcijama antropogenih i prirodnih procesa unutar prostornih okvira zapostavljenih urbanih margina. Atlas vrtova može se shvatiti i kao opsežna kalibracija novog tipa likovnog senzibiliteta, koja kroz minuciozne linijske crteže i fragilne plošne siluete otkriva nevjerojatan raspon mogućnosti prisvajanja i naseljavanja zagrebačkih „divljih“ vrtova. U suštini primitivne, privremene i naoko ne-oblikovane geste korisnika ovih rubnih prostora, mahom sačinjene od odbačenih materijala, kroz likovnu interpretaciju autorice postaju jednakovrijedni pandani zatečenom prirodnom sloju. Rad Jardin Illégal, razvijen na likovnoj rezidenciji u Les Orangeries de Bierbais u Belgiji, s druge pak strane obrće ovaj postupak. Preuzetom manirom „divlje“ korisnice autorica razvija sustav mikrobiotopa za biljne vrste od odbačenih plastičnih boca. Njihova transformacija u biomorfne oblike unosi neočekivanu naturalizaciju privremeno unesenog antropomorfnog sloja i ponavlja gestu empatičnog propitivanja granica između ovih dviju sfera.
Vedranu Ružiću dodjeljuje se jedna od triju jednakovrijednih nagrada za radove Meso vremena (2025.) i Moje je vrijeme dragocjenije od tvojega (2024. – 2026.). Oba rada proizlaze iz postupka materijalizacije vremena kroz ostatke svakodnevice (kućnu prašinu i keramičke opuške) koje autor transformira u prostorne cjeline snažne likovne i simboličke prisutnosti. Time nevidljivi tragovi ljudskog boravka postaju nositelji memorije, dok odbačeni materijali otvaraju pitanja vrijednosti, potrošnje i odnosa prema vremenu kao jednom od temeljnih resursa suvremenog života. Autor je od materijala koje društvo smatra otpadom stvorio djela koja podsjećaju da je upravo otpad možda najiskreniji autoportret naše civilizacije. Uvjerljivo povezujući prostornu instalaciju, konceptualno promišljanje i izrazitu osjetljivost prema materijalu, Ružić je ostvario radove koji istodobno djeluju estetski, iskustveno i društveno angažirano te predstavljaju jedan od najsnažnijih autorskih iskaza ovogodišnjeg Salona.
Nagrada za najboljeg mladog autora/autoricu
Nagrada za najboljeg mladog autora/autoricu dodjeljuje se Kori Rogini za rad Media Waste (2025.), prijavljen u kategoriji Digitalna svakodnevica. Polazeći od fenomena digitalnog otpada – mrtvih poveznica, oštećenih datoteka i napuštenih profila na društvenim mrežama – autorica istražuje načine na koje digitalni tragovi postaju sastavni dio našeg pamćenja. Uz pomoć umjetne inteligencije prevodi ih u 3D objekte proširene stvarnosti, stvarajući nestalne i varljive forme koje istodobno pripadaju virtualnom i fizičkom prostoru. Riječ je o konceptualno zaokruženom i medijski promišljenom radu koji na uvjerljiv način tematizira digitalnu svakodnevicu i otpad koji neprestano proizvodimo. Pritom digitalni otpad ne promatra tek kao nusprodukt tehnologije, nego kao aktivan element koji, kroz pogreške, praznine i tragove korištenja, oblikuje naše iskustvo pamćenja i zaborava.
Posebno priznanje 61. zagrebačkog salona
Posebno priznaje 61. zagrebačkog salona dodjeljuje se projektu Iznova Richter (2026.) autorskoga tima Vjenceslav Richter, Richter+, Prostoria. Projekt Iznova Richter predstavlja toliko važnu sinergiju kreativnog stvaralaštva i industrije, uz inzistiranje na stvaranju dobrih temelja kroz povijest. Ideje člana EXAT-a, Vjenceslava Richtera, izvedene su u suvremenim materijalima, suvremenim metodama, osuvremenjene rukopisom dizajnerskog tima Richter+, čime ukazuju na univerzalnost primjene kvalitetno razrađenih ideja kroz vrijeme i prostore. Istovremeno, primijenjene umjetnosti i dizajn najdemokratičnije su grane umjetnosti koje svojom prisutnošću u privatnim i javnim prostorima oblikuju ne samo scenografiju života, već i svijest korisnika, ostavljaju mentalni otisak. Upravo je zato bitna realizacija ideja. Ovim projektom istaknuta je važnost povezanosti svih procesa, od kreativnog do izvedbenog, a zatim i plasmana na tržištu koji umjetnost pretočenu u dizajn dovodi do krajnjeg korisnika, suptilno utječe na kulturu života, a potencijalno i pridonosi ekonomskom probitku društva, uz isticanje važnosti industrije u kojoj nastaju proizvodi visoke dodane vrijednosti. Tvrtka Prostoria već dugi niz godina pionirski provodi taj toliko važan koncept, uz suradnju s dizajnerima i dizajnerskim timovima, uz osvještavanje snage tradicije ali i novih energija.
Žiri 61. Zagrebačkog salona: Koraljka Kovač, Sanjin Mihelić, Martina Petranović, Antun Sevšek te kustosice Ksenija Foretić, Maša Štrbac i Elizabeta Wagner
Posebna nagrada HS AICA
Polazeći od suvremenog trenutka obilježenog sve izraženijim klimatskim ekstremima, rad Četiri sobe, jedan salon (2024.) grupe autorica i autora Cota, Rina / Depolo, Mia / Ileković, Oton / Markus, Lovro predstavljen u sekciji Tijelo i prostor 61. zagrebačkog salona primijenjene umjetnosti i dizajna nudi višedimenzionalni odgovor na promijenjene uvjete života istražujući mogućnost drugačijeg razumijevanja prostora kao osjetilnog, prilagodljivog i relacijskog sustava, mjesta susreta različitih znanja i iskustava kojima se pristupa nehijerarhijski. Ishodište rada nalazi se u istraživanju ljetnikovca Sorkočević iz 1521. godine, u kojem su prostorne i klimatske kvalitete arhitekture bile neraskidivo povezane s osjetilnim iskustvom i načinima boravljenja. Autori i autorice aktiviraju taj povijesni model promišljanja prostora kao kontinuirani proces oblikovanja odnosa između čovjeka, arhitekture i okoliša. Od tradicionalnih načina prilagodbe arhitekture prirodnim uvjetima, preko modernističkih i konstruktivističkih istraživanja odnosa geometrije, funkcije i strukture do suvremenih ekoloških i multisenzornih pristupa, rad uspostavlja dijalog između različitih vremenskih slojeva prostora, ali i različitih vizualnih, materijalnih i komunikacijskih jezika. Posebno se ističe konstruktivističkim pristupom u kojem arhitektonska geometrija nije zatvorena forma, nego dinamičan sustav uspostavljanja ravnoteže između ljudskih potreba, prirodnih procesa i prostornih odnosa. Vrijednost rada dodatno proizlazi i iz njegove tekstualne dimenzije, pri čemu tekst čini ravnopravni gradivni i konceptualni sloj, koji proširuje fizičku i vizualnu strukturu rada, uvodeći prostor imaginacije i refleksije.
Žiri HS AICA smatra da rad Četiri sobe, jedan salon donosi novu energiju u područje primijenjene umjetnosti i dizajna, nadilazeći disciplinske granice i povezujući arhitekturu, vizualne komunikacije, prostorno istraživanje i intertekstualne pristupe. Rad autorskog tima Cota, Depolo, Ileković, Markus afirmira potencijal primijenjene umjetnosti i dizajna kao prostora dijaloga i promišljanja odgovornosti prema okolišu i zajedničkom prostoru u vremenu obilježenom višestrukim krizama. Istovremeno odražava dobro poznavanje povijesti te umjetničkih kodova i simbola, koje autorice i autori promišljeno i odgovorno integriraju u sve spomenute slojeve svojega rada.
Žiri HS AICA: Ivana Meštrov, Iva Prosoli, Tonči Vladislavić.
Otvori KEKS Pay
