Spiskovi su moj najbolji i jedini prijatelj.
Prvi držim kraj noćnog ormarića, čim se probudim stavim naočale i gledam što mi je danas činiti. To mi dođe umjesto jutarnje tjelovježbe. Kada ga pročitam, zijevnem i odem do kupaonice, a tamo svakog jutra ista priča: u ogledalu, tu gdje bi trebao ugledati svoje neobrijano lice, kočoperi se spisak broj dva. Tako komuniciramo moja supruga i ja - jedno drugom sve po spisku - žutim samoljepljivim papirićima koji sadrže samo šture informacije o tome što moram kupiti u dućanu i u koliko sati moram kćer dovesti iz škole. Trećeg obično nalazim na vratima od hladnjaka, a četvrtog na zidu dnevne sobe preko slike na kojoj moj tast na Piazzi San Marco u Veneciji hrani golubove. Ima ih još, svako malo nabasam na ponekog, strah me i pomisliti koliko takvih zaboravljenih iznenađenja vreba na mene iz prašine. Pokušao sam im smanjiti broj, prepisivao ih na veći komad papira, ali bih ga na kraju uvijek izgubio. Ovako je bolje, u najgorem slučaju mogu izgubiti jedan papirić, ali nikad sve. Što toliko zapisujem, pitate? Bolje da ste pitali, a što ne? Po onoj narodnoj: Glup pamti, mudar zapisuje. Obveze, planove, telefonske brojeve, pametne izreke.... Evo, baš gledam jedan na kojem piše: Carpe diem – Iskoristi dan. Da to nisam zapisao, sigurno bih zaboravio da treba uvijek nastojati iskoristiti dan. Samo, nemoguće je u životu bilo što do kraja iskoristiti, i sami znate, nikad sve ne prođe glatko. Dan je niz koraka koje čovjek treba pažljivo isplanirati, ako i uspiješ proći jedan ili dva bez problema, na trećem ćeš sigurno zapeti. Stoga, za svaki korak, za svaki dobro iskorišten dan, valja pozorno organizirati vrijeme, ništa ne prepustiti slučaju, razraditi podsjetnik, napisati spisak. A kako se tih papirića zna namnožiti, dobra je ideja imati jedan glavni na kojem piše gdje su i gdje bi sve mogli biti ostali spiskovi. No, ja doista ne bih htio da, čitajući ove retke, steknete dojam kako sam neki smušen tip kojem je život tek gomila ispisanih obveza ili da me, usprkos svim tim papirima, ipak izjeda osjećaj kako nisam napravio ništa ili gotovo ništa od toga što sam trebao napraviti. Nažalost, ljudi koji me površno poznaju skloni su baš to pomisliti. Imam poznanika koji mi savjetuje da posjetim psihijatra, on smatra da se kod mene radi o nekoj vrsti manije. Eh, baš mi takav može dijeliti savjete: Rastavio se prošli mjesec, pijanac, ne zna tko mu glavu nosi. Šutim i gledam ga, nekim ljudima ne vrijedi objašnjavati. Mislim, da si ti, prijatelju, imao plan, koncepciju, da te život nije zatekao nespremna, da si imao spisak, sada mi ne bi dijelio takve savjete. Zatim onaj susjed s kata, tom su samo kompjutori i mobiteli na pameti. Kada je vidio kako lijepim papirić na ulazna vrata stana – ja uvijek nosim kemijsku i papir u džepu, jer nikad ne znam kad ću i gdje što morati zapisati – kada je vidio što radim, savjetovao mi je da si nabavim time planer i objašnjavao mi što je to kao da sam neki bezveznjak koji je jučer došao iz Tunguzije. Pitao sam ga: „Susjed, je l' vam smeta taj papirić na MOJIM ulaznim vratima?", a on će: „Ne, ne, ali danas vam svaki mobitel ima takve funkcije..." Otpilio sam ga rekavši kako ja mobitele i ključeve gubim svakih nekoliko minuta, dok za spisak uvijek znam – tu mi je na vratima! Ili u džepu! Uostalom, što ja njemu imam objašnjavati, gdje god da je, to nije njegov problem. Ali mene takvi tipovi ne uzrujavaju, nego, što sam ono htio reći... Ah da, to kako još jedino na poslu ne trebam spiskove, tamo je situacija takva da nas ni oni više ne spašavaju. Dok je direktor u kancelariji – taj inače planove i spiskove koje mu predaje tajnica važno zove tudu listama, (od engleskog: to-do list) – dok je on u kancelariji, svi djelujemo zaposleno. Kada ode – druga priča. Tko bi se ubijao od posla kad se ne zna hoće li biti sljedeće plaće ili neće. Dečki iz servisa čitaju novine, a kolegice piju kavu i raspredaju ženske priče. Ja, sa strane, pogađate, proučavam svoje žute papiriće.
Vjerujem da se već pitate kakve veze ima konj iz naslova priče s dosad napisanim. Ima, obećao sam ga kćerki! Jučer, dok je gledala Sinjsku alku na TV-u, izjavila je da ne želi više ići u školu.
– Kako to misliš, ne želiš, ljubice? – pitao sam je.
Neće u školu, jer želi biti alkar, zapravo alkarica. Njima škola nije potrebna!
Ne volim obeshrabrivati dijete, pa sam joj strpljivo objasnio kako i alkari moraju najprije završiti školu. Ponešto sam prešutio, npr., to da moraš biti rođen u Sinju da bi postao alkar i to da emancipacija po tom pitanju teče sporo, mada vjerojatno postoje, ja osobno još nisam čuo za žene alkarice. Pitao sam je ne bi li radije na balet ili sinkronizirano plivanje, no, ona ni čuti za takvo što.
– Je li to zbog konja? – pogledala me – Nećeš mi kupiti konja jer je skup?
S mojom kćeri nema rasprave, ima tek deset godina, ali dobro zna što hoće. Odlučila je, bit će prva alkarica slavodobitnica Sinjske alke u povijesti. Dobiti će alku i baru i čoju. Dapače, tu joj ambicije ne prestaju, sprema se pisati u Viteško alkarsko društvo da joj objasne kako se postaje alajčauš jer je moj odgovor da moraš biti odličan alkar i imati dobru političku pozadinu nije zadovoljio. Kakva politika! Stvar je u konju, tata. Moraš imati dobrog konja i pouzdane, vješte alkarske momke.
– Ništa se ne brini. Sve prepusti meni – rekla je. – Ti mi samo nabavi konja i možeš biti moj trener. Sve dobre sportašice – a što ti je alka nego jedna vrsta sporta – imaju potporu roditelja, posebno očeva, pogledaj Blanku i Janicu.
A vi me sad pitate zbog čega pišem spiskove? Ja vas pitam tko će na kraju ispasti konj u ovoj priči? Čim sam ušao u banku, bilo mi je jasno da ću ih još poprilično morati ispisati.
– Dobar dan, trebao bih kredit za kupnju konjića.
– Mislite, vozila? – upitala me službenica.
– Ne. Konja. Pravog. Znate, za jahanje.
– Aha... – pogledala me kao da sam John Wayne. – A koji bi vam iznos kredita trebao?
– Pa... ne znam? Koliko konj košta? Možda... 10-ak tisuća eura.
– Dobro, nešto ćemo iskombinirati. Da li ste stalno zaposleni?
– Jesam, valjda.
– Za obradu kredita trebat ćete nam dostaviti dokumentaciju: obrazac zahtjeva za kredit, potvrdu o primanjima koju je ovjeri poslodavac, original zadnje platne liste, preslike osobnih iskaznica, potpisanu izjavu suglasnosti o...
– Polako, polako...! – viknem mašivši se kemijske i papira.
– Nije potrebno, evo tu vam je u letku popis dokumentacije. Nego, što nam možete ponuditi kao instrument osiguranja po kreditu? Jamca, depozit, policu životnog osiguranja, hipoteku, fiducij...?
– Nemam ništa – nemoćno slegnuh ramenima. – Može li taj konj pod hipoteku?
– Hm, možda, no samo to neće biti dovoljno. Da vidimo... Fiducij na osnovno stado. Trebat će vam putni list za stoku s dokazom vlasništva, veterinarska potvrda o zdravstvenom stanju životinje, radi se upis u Upisnik sudskih i javnobilježničkih tražbina u Fini, jasno, tu ide i kasko polica osiguranja stoke vinkulirana u korist banke i... – nisam je više slušao, kasko polica za konja, počelo mi se vrtjeti u glavi, spiskovi su se oko konjića stali množiti geometrijskom progresijom. Dala mi je posjetnicu i rekla da slobodno mogu kontaktirati s njom ako mi treba kakva dodatna informacija. Pa nisam lud da s njom kontaktiram, dodatna informaciju bi opet trebalo nekamo zabilježiti, a mjesta više nema.
– Što će ti toliko spiskova? – podbada me i supruga. – Koliko si brz na djelima, trebalo bi ti još tri života da pola od toga uspiješ izvesti.
Htio sam joj reći za konja, ali kad sam vidio kako je raspoložena, nisam. Stavit ću je pred gotov čin. Šutim i namigujem kćeri, mislim, dok ti odrasteš, dijete moje, emancipacija će i kod nas učiniti svoje, ni u Sinju više neće biti čudno vidjeti curu kako trči alku. Nego, jedini je problem konj, gdje ćemo ga držati. Dvosobni stan mi se ipak čini premalenim za nas troje i njega. Kako stvari stoje, netko će se morati iseliti.
Ali o tome ću razmišljati sutra. Sada, prije no legnem, samo da ne zaboravim dodati tekst oglasa na spisak: Konja kupujem. Malo jahanog.
