Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

16. priča: Ludwig Bauer: Umjetnost, dosjetka ili ...

Nakon drugoga gemišta stavio mi je povjerljivo ruku na rame i priznao da je bio jako žedan. Nakon trećeg izjavio je da je prijatelj sve što čovjeku treba. “Ja imam mladu ženu i svi mi zavide”, rekao je
30. srpnja 2011. u 12:00 1 komentara 27 prikaza
Ludwig Bauer
Foto: arhiva VL

Poznavao sam ga oko četvrt stoljeća, još od vremena kada je dolazio kupovati bebimil, ili kako se to već zvalo, i kašice za četvrtoga sina. Njegovo ime nije bilo nepoznato, pisao je likovne kritike, tu i tamo objavljivao bezazlene karikature. Kolegice su se u prvo vrijeme natjecale koja će ga poslužiti. “Lepo ste opatrnuli tu njihovu kontracep-tualnu, ili kak se već veli, ta tobóžnja umjetnost. Molim vas lepo, obući drvo u plahtu, i to je umjetničko djelo. Kaj god!” – znale bi govoriti. Ali se taj odnos s vremenom promijenio. “Opet je bil onaj pijani Rokler”, raportirala je kolegica iz prijepodnevne smjene. “Tak je petljal z onim flašicama za decu da je skoro razbil staklo od blagàjne.”

Kad mu se rodio peti sin, Rokler je u apoteku donio bocu whiskyja. Brojao sam kapsule u stražnjoj prostoriji kada su do mene žurno dokloparale borosane, popraćene zvukom koji je više nalikovao na siktanje nego na diskretan šapat. “Čujte, skroz je pijan. Onaj novinár. Maše tam s flašom. Kaj da pozovete milíciju?”

Procijenio sam da bi to bilo neumjesno. U ono se vrijeme boca whiskyja smatrala propusnicom pri posjetu liječnika ili u sličnim prilikama. A i najsitniji skandal bio je jednako nepotreban ljekarni koliko i ubogom ocu petoga sina. Otišao sam naprijed, pružio ruku, čestitao i predložio da popijemo kavu u bifeu preko ulice. Tada je u Zagrebu bio raširen zanimljiv običaj: Sretnu se dva prijatelja pa se ispozdravljaju jer se dugo nisu vidjeli i zaključe da moraju na kavu. Uđu u najbliži bife i bez daljnjeg usklađivanja stava oko te kave, u glas naručuju – dva gemišta.

Nakon drugoga gemišta stavio mi je povjerljivo ruku na rame i priznao da je bio jako žedan. Nakon trećeg izjavio je da je prijatelj sve što čovjeku treba. “Ja imam mladu ženu i svi mi zavide”, rekao je, “ali nije to uvijek… samo tak. Znaš, veli se: razlika u godinama ne znači niš. Age is just a number. Samo što to traži dosta mudrosti i poštovanja za prednosti. Alica ti voli biti u drugom stanju, hormoni i takve stvari, to kao prvo, a kao drugo – htjela bi roditi kćer… A ja sam ti male dece sit.”

Ja sam pak bio sit ispijanja gemišta. Sa šanka sam nazvao ljekarnu, uvjerio se da će kolegica opstati i bez mene, i posvetio sam se nastavku svoje humane misije: čovjeka koji je imao probleme s razlikom u godinama i sa silom težom valjalo je odvesti kući. Srećom, ljudi najčešće zalaze u najbližu ljekarnu; kuća u kojoj je stanovao bila je udaljena samo dva bloka. Sizifov posao bio je uskotrljati novinara i karikaturista – koncentrirnu težinu dviju osoba u jednoj – na peti kat, koji se u skladu ili neskladu s regulama službeno zvao četvrtim, kako zgrada ne bi morala imati lift.

Postali smo dakle prijatelji, ili bar neke vrste prijatelja. Čak smo si i tikali; to je vjerojatno počelo u onom bifeu. Došao bi s kartonskim koricama u kojima su bili originali njegovih karikatura. Možda znam nekoga tko bi to htio kupiti? Za sitne pare, jasna stvar, dobro će mu doći svaki dinar koji se može dobiti, a to sve skupa ionako ne vrijedi puno. “Kako ne vrijedi? Meni se čini dobrim. To je umjetnost.” Rokler je vrtio glavom. “Karikatura je dosjetka, a dosjetka ne može biti umjetnost. Dosjetka je samo dosjetka.”

Neke druge usluge koje je od mene povremeno, srećom ne prečesto tražio, bile su na rubu zakonitosti. Ili s krive strane ruba. Donio bi recept socijalnog osiguranja za neki skupi lijek, a umjesto lijeka trebali su mu vitamini za djecu, riblje ulje, tablete protiv glavobolje i onih ženskih smetnji, znaš već, ova moja dosta od toga pati, ali hvala Bogu da nije u drugom stanju. Za sebe je sve češće tražio čajeve i pastile protiv kašlja. Smrdio je na cigarete, one najgore, na Dravu, nerijetko i na piće.

I on je meni činio usluge. U ono vrijeme bogatstva plemenitih ideja i ideala manjkalo je svakojakih materijalnih dobara. Čak je za kupovinu lanca za bicikl trebala veza. Ili za perive tapete. Ili za čavle bez glavice kojima se pribija brodski pod. Rokler je poznavao ljude, ljudi su znali njega, uspijevao je nabaviti i moguće i nemoguće.

Dolazio je u ljekarnu, tu i tamo odlazili smo na kavu. Ponekad smo se jednostavno susretali na ulici; stanovao je sasvim blizu.

Za tih oko četvrt stoljeća u mojoj se svijesti sasvim nenamjerno slagao mozaik njegove biografije. Diplomirao je pravo, na jedvite jade, i to da udovolji ocu koji je bio pisar u odvjetničkoj kancelariji pa mu se činilo da je biti advokat božansko zvanje. Zatim je četiri semestra studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. “Htio sam biti slikar”, rekao je, “to mi je bio i ostao životni san. Proricali su mi budućnost. Ali, znaš kak to ide, moja prva žena bila je snob, i to ne običan snob nego snob za tri koplja veći od Himalaja. Svaki drugi tjedan putovala je u Trst po novu torbicu… Trebalo je dirinčit, stari moj, bio sam u redakciji dan i noć, ili na ulici, na zadatku, svaki dan, cijeli dan, ma kao crnac.”

Prema receptima koje je donosio posljednjih godina shvatio sam da ima oštećenje jetre. Vidjelo mu se to i u licu, ostarjelom i tmurnom.

Onda sam ga odjednom susreo na ulici sasvim drugačijeg, ozarena. “Ostavila me ona moja debeljuca. Ženska je upecala nekoga bogatog Talijana. Još starijeg od mene. Zamisli! Navodno će školovati dvojicu najmlađih sinova. Nek im je sretno. Mislim da ću sada stvarno slikati. Moraš doći k meni. Večeras, kada ti završi smjena?”

Stan na četvrtom katu, koji je zapravo bio peti, sada je bio pregrađen. U većem dijelu stanovali su studenti. Roklerov dio sastojao se od prostorije koja je u kutu imala kuhinjski dodatak: stol s plinskim kuhalom, nekoliko tava obješenih na zid i hladnjak pokraj kojeg su stajale prazne pivske boce. Nekoliko ulja na platnu bilo je naslonjeno na zid. Prikazivala su stabala koja streme u neodređenu prazninu, valjda nebo; nijedno nije bilo dovršeno. Prostorijom je dominirao štafelaj i velik autoportret, također nedovršen. Lice je bilo naslikano u maniri starih majstora, vrlo plastično, gotovo je izlazilo iz površine slike. Velike oči odudarale su od tog lica, nisu bile ljudske, u njima je blistala ekspresionistička eksplozija, kao da se ondje susreću sva svjetlost i sve boje svijeta. “U pravu si”, rekao je Rokler. “Slikam taj autoportret skoro trideset godina. Lice sam mijenjao, kako se u stvarnosti mijenjalo s godinama, ali oči… oči ne znam dovršiti.”

“Dosjetit ćeš se.”

“Dosjetka nije umjetnost! Neko napravi kuglu i kaže: umjetničko djelo. Ali to je tek blef. Samo je Picasso znao dosjetku pretvoriti u umjetnost. On je rekao da mu je četiri godine trebalo da nauči slikati kao Rafael, a cijeli život da slika kao dijete. Ja ne želim blefirati. I nisam Picasso.”

Roklera nisam više nikada vidio. Kojih godinu dana kasnije u novinama je pisalo da je umro u bolnici. Nazvao je najstariji sin: “Tata je želio da uzmete njegove slike.”

Veliki autoportret dominirao je zamračenom sobom. Spotaknuo sam se o praznu bocu dok sam prilazio. Iznad svega zanimalo me je kako je riješio one sasvim nestvarne, neljudske oči. Bio sam na korak od slike kada sam ih razaznao. Eksplozije boja nije više nigdje bilo. Prekrivali su je izborani, vrlo plastično naslikani zatvoreni kapci.

zbog nacističkih konotacija
Nakon što ga je RTL izbacio iz emisije oglasio se utučeni Jurica: 'Imam vam potrebu sve objasniti'
G
PASTELNO PROLJEĆE
Guess nagradni natječaj - uslikaj svoju kombinaciju i osvoji nagrade!