Pred početak nove školske godine već u pravilu svi krenu upozoravati na oko 36 tisuća novih učenika, prvašića koji će od sutra svakodnevno sudjelovati u prometu. Treba na njih ukazati vozačima, naravno, ali ta djeca u prometu su kao pješaci i putnici u vozilima sudjelovala i dosad. I neće samo prvašići od sutra ponovno stajati pred pješačkim prijelazom, čekajući da ih vozači propuste preko ceste. Svi će učenici od sutra ponovno svaki dan hodati do škole i natrag kućama, a prava opasnost vreba djecu koja put između škole i kuće prelaze sama, bez odrasle pratnje. Prvašići nisu u toj situaciji. Posebno stoga ovih dana treba pripaziti na njihove kolege, na godinu-dvije stariju djecu. Svi su roditelji (vjerojatno) djecu upozorili da preko kolnika moraju ići po pješačkom prijelazu, preko ceste prelaziti samo kad pješački semafor svijetli zeleno. Ali, praksa pokazuje da to nije dovoljno. To je jako daleko od dovoljnoga... Kroz Prometnu abecedu, kroz edukativne prometne radionice za djecu od lipnja su – kad je projekt startao – prošla brojna djeca u dobi od 4 do 10 godina. Doslovno, sva su djeca znala što je zebra i čemu služi, čak i ona najmanja. Sva su djeca znala i da ne smiju istrčati iza parkiranog vozila. Poražavajuće, niti jedno dijete na dosad održanim prometnim radionicama nije znalo zašto.
- Ne smijemo na cestu izaći iza drugog auta, ali ja to ipak često radim... - rekla mi je jedna djevojčica na radionici. Sad će krenuti u 3. razred osnovne škole. Znala je da ne smije, kao i ostali, jer su joj tako rekli, a na zahtjev da pojasni zašto ne smije samo je slijegala ramenima. To joj nisu rekli. Djeca trebaju odgovor na taj 'zašto'. Recite im, pojasnite. Kažete li samo da cestu moraju prelaziti preko zebre i da ne istrčavaju na cestu, postavili ste pravila protiv kojih će se kad-tad pobuniti jer ne razumiju zašto su potrebna. Mislite da ste s onim 'zgazit će te auto' sve pokrili? Niste. Jer dijete misli da se to njemu neće dogoditi jer se vozač mora zaustaviti. Ako mu ne ukažete na činjenicu da i odrasli griješe, da i vozači griješe, smatrat će da su veliki vozači u stanju stati i zaštititi njih male pješake. Kažite im da ih vozač u pravilu ne vidi iza parkiranog auta, jer su od njega niža. Recite im da se vozilo ne može zaustaviti u mjestu i da vozač možda neće moći stati na vrijeme, istrče li pred njega. Upozorite ih da vozači danas češće gledaju u mobitele i ekrane u vozilima nego na cestu ispred sebe.
Vozač koji gleda u mobitel ne vidi dijete ispred auta. I zato za uporabu mobitela tijekom vožnje policija ne bi smjela vozačima pisati samo upozorenja, čak ni kad ih prvi put uhvate, ali to je već druga priča. Sada je bitno da djetetu odgovorite na svako 'zašto' koje iskrsne u razgovoru o opasnostima u prometu. Suzdržite se pritom od detalja koji će uplašiti djecu. Ne treba ih plašiti; ne treba od automobila i vozača raditi babaroge. Samo treba upozoriti da nisu svemogući i da griješe, pa da zbog toga djeca moraju znati pravila i trebaju naučiti neke signale. Primjerice, onaj koji će im kazati kad je pravi trenutak za prelazak preko kolnika. Pravi trenutak nije samo onaj u kojem na pješačkom semaforu zasvijetli zeleno. Pravi trenutak je onaj kad se oči djeteta susretnu s vozačevim očima, da dijete zna da ga je vozač uočio. Ima djece kojima nije ugodno gledati nepoznate odrasle osobe u oči, ili zbog odbljeska sunca na staklu ne vide dobro vozača. Kažite djetetu da tada gleda kotače automobila, pa da preko ceste krene kad se kotači zaustave. I ne manje bitno, naučite djecu da sitnom gestom zahvale vozaču koji ih propusti preko ceste. Osmijeh, palac gore, mahanje rukom – bilo što od toga vozaču će pokazati da dijete cijeni njegov trud. Dijete će tako 'odgajati' vozača. Pred idućom zebrom taj će vozač spremnije stati i neko drugo dijete propustiti preko ceste.
Otvori KEKS Pay
