U Hrvatskoj je lani evidentirano 35.729 prometnih nesreća: 239 poginulih osoba, 3238 teško ozlijeđenih te još 11.060 lakše ozlijeđenih osoba. Pogledamo li podatke za godinu prije, 2023., trebali bismo biti zadovoljni jer poginulo je 35 osoba manje. Teško je ipak biti zadovoljan s tim postignućem, pogotovo usporedimo li se s drugim europskim državama – od kojih smo u većini slučajeva lošiji – i pogotovo pogledamo li samo podatke koji se tiču stradavanja djece u prometu. Ukupno 1557 djece lani je stradalo na hrvatskim cestama. Čak 88 razreda djece, budući da je prosječan broj učenika u razredu bio 17,66, a trinaestoro od njih više nikada neće sjesti u školske klupe. Poražavajuća je i činjenica da većina djece stradava ondje gdje bi trebali biti najsigurniji, u autima svojih roditelja. Konkretno, lani je dvoje djece starosti do 14 godina poginulo u svojstvu pješaka, dvoje djece kao putnici, a jedno dijete kao vozač. Teške tjelesne ozljede zadobilo je 37 djece pješaka, 46 kao putnika i 34 kao vozača (bicikala, romobila...). Brutalnost tih crnih brojki naglašava činjenica da je gubitak djeteta najteži gubitak koji se može doživjeti. A opet nam djeca stradavaju "pod našom stražom". Izguraju li kroz djetinjstvo a da ne stradaju u prometu, valja se zapitati kakvi će oni sutra biti vozači. Hoće li voditi računa o sebi i drugima ili će nečije dijete pogaziti na cesti? Kako god to zvučalo – to je realnost. Pogotovo je to realnost u državi poput Hrvatske, u kojoj je prometna edukacija djece još uvijek na jako niskim granama. U kombinaciji sa sve većom netrpeljivošću u društvu, djeca nam izrastaju u neodgovorne i agresivne vozače, opasne za sebe i druge.
– Zaista se čini da je sve više agresivnog ponašanja vozača na našim cestama, koje uključuje verbalnu agresiju prema drugim sudionicima u prometu (psovanje, gestikulaciju), prebrzu vožnju, oduzimanje prednosti prolaska, slalom vožnju, pretjecanje s desne strane, vožnju s premalim razmakom iza vozila, nepropisno mijenjanje prometnog traka, nepotrebno trubljenje i druga ponašanja koja mogu dovesti do prometnog konflikta – kaže mr. Ljiljana Mikuš, profesorica psihologije, pročelnica Sekcije za prometnu psihologiju Hrvatskog psihološkog društva.
– Uzroke takvog ponašanja vidim u urbanizaciji, odnosno povećanju broja ljudi i vozila u gradovima, koja nije praćena odgovarajućim prometnim rješenjima, što dovodi do prometnih gužvi i zagušenja prometa. Ali, nisu samo infrastrukturni nedostaci razlog agresivnog ponašanja u prometu. Na ponašanje vozača i drugih sudionika u prometu u velikoj mjeri utječu obrasci ponašanja i kulturne norme prihvaćene u društvu. U nekim društvima poštuju se strpljivi vozači koji slijede prometna pravila te unatoč ogromnim gužvama nema mnogo prometnih konflikata, dok su druga društva tolerantnija prema rizičnoj i agresivnoj vožnji, a tu ubrajam i naše društvo – dodaje.
Na tom je tragu i stav stalnog sudskog vještaka za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila te plovila. "Nažalost, kako u ostatku života tako i u prometu, ljudi su postali sebični i netolerantni prema drugima. Mislim da je to jednostavno takav odgoj i trend da ljudi samo gledaju sebe, svoj uspjeh, svoju promociju, gazeći druge. Tako je i u prometu. Svatko gleda da stigne što prije, da što uspješnije obavi svoje, ne mareći za druge. Ako vam se naprimjer automobil ili motocikl pokvari, u istočnim zemljama odmah priskoči nekoliko ljudi u pomoć, pomogne vam besplatno, žrtvujući svoje vrijeme. U zapadnim zemljama, pa tako i kod nas, ljudi prolaze i nije ih briga", kaže dipl. ing. Goran Husinec. Prometna psihologinja Ljiljana Mikuš dalje pojašnjava da se većina nas pomiri sa situacijom, prilagodi, trpi i šuti dok agresivni vozači divljaju cestama. Želimo li to promijeniti, smatra ona, na raspolaganju su nam represivne mjere i strože kazne, ali dosadašnja iskustva s kažnjavanjem obijesne vožnje pokazuju da će, unatoč visokoj kazni, i dalje postojati pojedinci na koje kazne nemaju preveliki utjecaj, jer će ponašanje u prometu biti pod utjecajem njihove impulzivnosti, agresivnosti, bahatosti, nedostatka odgovornosti, poštovanja i osjećaja prema drugim ljudima.
"Prevencija takvog ponašanja može se ostvariti na različite načine: prometnom edukacijom djece i mladih ljudi, medijskom promocijom sigurnog ponašanja u prometu te općenito oblikovanjem pozitivnih vrijednosti i stavova u društvu u odnosu na prometnu sigurnost. Zadatak je to koji traži suradnju između različitih sektora, institucija i ministarstava, traži uključivanje i suradnju stručnjaka raznih profila koji oblikuju prometni sustav, od građevinskog sektora, prometnih stručnjaka, odgoja i obrazovanja te zdravstvenog sustava. Potrebno je uključiti i stručnjake za ljudsko ponašanje – psihologe, budući da je za više od 95 posto prometnih nesreća odgovornost na čovjeku", objašnjava mr. Mikuš.
Vožnja može biti stresna aktivnost, jer zbog žurbe, natjecanja s drugim vozačima, gužve u prometu, samodokazivanja ili pogrešnih postupaka drugih vozača može doći do potencijalno opasnog ponašanja i agresije. Agresivno ponašanje postaje sve veći problem u prometu, naglašava Lj. Mikuš. "Često se govori o "cestovnom bijesu", odnosno agresivnoj vožnji koja uzrokuje incidente ljutnje pa čak i fizički nasrtaj usmjeren na druge vozače, vozila ili objekte. Ali ne samo vozači nego i ostali sudionici u prometu nisu uvijek dobronamjerni i uviđavni jedni prema drugima. Mnogi pješaci prelaze cestu izvan obilježenog pješačkog prijelaza, pretrčavaju prometnu cestu izbjegavajući pothodnik, hodaju razgovarajući na mobitel ili, što je još opasnije, tipkajući poruke na mobitelu. Sve to dovodi u opasnost njih same, ali i ostale sudionike u prometu", ističe naša sugovornica. Psihologinja Mikuš navodi kako postoje istraživanja o interakciji vozača automobila i biciklista, prema kojima vozači često vide bicikliste kao bezobzirne osobe koje ne poštuju pravila, voze u pogrešnom smjeru i prelaze cestu kad je na semaforu crveno svjetlo. Istovremeno, biciklisti vjeruju da bi trebali imati prioritet u prometu u odnosu na vozače automobila, zamjeraju vozačima oduzimanje prednosti prolaska i to što ne uključuju pokazivače smjera. Istraživanja su pokazala da postoji i socijalna nevidljivost, vozači ne očekuju bicikliste pa ih i ne zamjećuju, posebno u zemljama u kojima vožnja biciklom nije dovoljno integrirana u prometni sustav.
I Goran Husinec smatra da je ponašanje pješaka i biciklista zaseban problem. "Biciklisti nemaju dovoljno svojih staza pa moraju voziti nogostupom. Neki pak pješaci, misleći da su u pravu, agresivno napadaju bicikliste vjerujući da im se neće ništa dogoditi. Nedavno mi se javila biciklistica koja se vozila biciklom na posao zagrebačkom Bauerovom ulicom, prolazeći vrlo polako pored dva građevinska radnika. Jedan je uzeo veliki kamen i pogodio njezin bicikl. Mislim da se tako ne bi usudili postupiti u Njemačkoj jer bi znali kakva kazna slijedi", kaže. Opisani primjeri zorno pokazuju svakodnevnu situaciju na hrvatskim cestama: trubimo, guramo se, psujemo kad se ne uspijemo progurati, kao da nam život ovisi baš o tih nekoliko sekundi koje su iscurile za to vrijeme dok se netko drugi prestrojio ispred nas ili dok je pješak prešao preko zebre. Što nam se dogodilo? U kojem smo trenutku izgubili kompas?
U onom u kojem nas se na istoj cesti našlo bitno više nego što nas je bilo ranije, u većim i snažnijim autima. Propustili smo se prilagoditi, educirati, a jednako tako propuštamo svoju djecu naučiti sigurnom sudjelovanju u prometu. Vaše je dijete još maleno, nije ni krenulo u školu, pa smatrate da je prerano za razgovor o prometu i njegovim opasnostima? Prema Institutu za edukaciju u ranoj dobi, nikada nije prerano da se skrene pozornost djeteta na cestu i vozila. Koristeći male autiće, igračke, možemo se s djetetom kroz igru uloga dotaknuti pitanja sigurnosti na cestama. Upoznavanje djece s prometnim znakovima, semaforima i pješačkim prijelazima može biti izvrstan način da djeca istraže boje i oblike. Uz to će, naravno, bolje razumjeti promet. Dječje knjige koje potiču mališane da uoče opasnost na putu do parka ili vrtića također mogu puno pomoći. Igrajte se s djecom, čitajte im i razgovarajte s njima.
"Prometnu edukaciju trebalo bi provoditi još u vrtiću tako da djeca mogu samostalno ići u školu, a ona bi se trebala nastaviti do 18. godine, kada bi djeca, odnosno već mladi ljudi, bili pripremljeni za polaganje vozačkog ispita. Djecu predškolske dobi treba educirati o opasnosti prometa te poštivanju prometnih znakova, odnosno prvenstveno pješačke zebre preko koje idu u školu, vrtić, dućan – smatra Husinec, a Lj. Mikuš i detaljnije pojašnjava: "Prema iskustvima i dobroj praksi nekih skandinavskih država koje imaju izuzetno nisku stopu poginulih u prometu, kod provođenja edukativnih programa koji su namijenjeni djeci, roditeljima i nastavnicima, potrebno je uzeti u obzir razvojne faze djeteta i svakoj dobnoj skupini prilagoditi obrazovanje o prometnoj sigurnosti. Djeca već u dobi od 1 do 2 godine počinju razgovarati o prometu i prepoznavati vrste vozila. U dobi od 3 do 4 godine počinju uvježbavati kretanje nogostupom, razgovarati o prometnim znakovima, semaforu, pješačkom prijelazu, o vožnji javnim prijevozom i vožnji u automobilu. Prije polaska u školu potrebno je naučiti kretanje nogostupom i prelazak ulice, značenje najvažnijih prometnih znakova te osnovna pravila sudjelovanja u prometu". Djeca koja su u dobi do 4. godine života, dakle u razdoblju ranog djetinjstva, u prometu se potpuno oslanjaju na odrasle osobe, nastavlja Ljiljana Mikuš. Vizualna i slušna percepcija djece u toj dobi još nije dovoljno razvijena i ne mogu dobro procjenjivati udaljenosti i brzine vozila. Djeca predškolske dobi, od 4 do 6 godina, počinju shvaćati osnovne prometne pojmove, poput zaustavljanja na rubu pločnika i gledanja na obje strane prije prelaska. U tom razdoblju puno uče gledajući odrasle osobe, tako da je važno da roditelji daju dobar primjer ponašanja u prometu, jer će tada usvojene navike djeci ostati za cijeli život. Djeca u ranoj školskoj dobi, od 6 do 9 godina, razumiju i složenija prometna pravila i bolje slijede upute. U dogovoru s roditeljima, mogu planirati najsigurniji put do škole. Trebaju osvijestiti opasnosti koje im se mogu dogoditi u raznim prometnim situacijama te važnost zaštite: kacige za bicikliste, sjedalice za malu djecu (mlađeg brata ili sestru), sigurnosnog pojasa u autu, te kako osigurati da budu vidljivi vozačima.
"S odrastanjem, napušta se dječji egoizam, povećava briga i empatija za druge osobe, realnije sagledavaju socijalni odnosi i djeca postaju svjesnija utjecaja vlastitog ponašanja na događaje u životu, pa tako i u prometu. Kako odolijevati pritisku za neprihvatljivim ponašanjem u prometu od strane vršnjaka i prijatelja, kako se postaviti prema rizičnom ponašanju u prometu drugih osoba, tko su prometni zlostavljači i kako se od njih zaštititi, posljedice nasilnog ponašanja u prometu – te teme prikladne su za djecu u višim razredima osnovne škole", konkretna je mr. Mikuš. Dakle, stručnjaci su suglasni – prometnu edukaciju treba započeti još u predškolskoj dobi. No, na kome je da je provodi? Tko je taj koji dijete treba podučiti kuda hodati; kako, kada i gdje prijeći cestu? "Djecu trebaju podučavati svi – prvo roditelji pa onda odgajatelji u školi, jer škola je odgojno-obrazovna ustanova u kojoj se zadnjih godina težište stavilo na obrazovanje, a ne na odgoj. Moramo znati da nema svako dijete roditelje ili ima roditelje koji ih sami ne znaju podučiti. Tu treba škola preuzeti ulogu i odgoja i, naravno, obrazovanja", smatra Husinec. Stav je Ljiljane Mikuš da su djeca danas, više nego ranijih godina, postala posebno ugrožena skupina sudionika u prometu. Prometna infrastruktura u gradovima uglavnom nije prilagođena djeci i pješacima, kao ni ostalim ranjivim skupinama u prometu (starijim osobama i osobama s invaliditetom). U gradovima je sve manje prostora za dječju igru. Djeca provode manje vremena u igri na otvorenom prostoru, obitelji sve više koriste automobil za prijevoz i djeca sve manje sudjeluju u prometu kao pješaci. Sve to umanjuje njihovo praktično iskustvo s događanjima u prometu kao i svijest o mogućim opasnostima.
– U stjecanju prometnih vještina praksa je izuzetno važna pa je tako važna i uloga roditelja. Osim toga, razgovor i uvježbavanje sigurnosnih navika u prometu odlična je prilika da djeca i roditelji provedu vrijeme na sadržajan, zanimljiv i konstruktivan način. Međutim, neki roditelji nisu svjesni opasnosti u prometu, nemaju pozitivan stav prema prometnoj sigurnosti i sami ne posjeduju sigurnosne navike i vještine, pa ih nisu u mogućnosti prenijeti ni svojoj djeci. Ili ih prenose samo riječima, verbalno, a svojim postupcima prenose suprotnu poruku. Djeca uče promatrajući ono što roditelji rade, i to je važnije od onoga što govore, koliko god njihove verbalne poruke bile dobronamjerne i točne – naglašava Lj. Mikuš. Statistički podaci pokazuju da djeca najviše stradavaju kao putnici u automobilu koji voze njihovi roditelji i to zbog nepravilnoga korištenja ili nekorištenja sigurnosne sjedalice, što je, uz alkoholiziranost vozača, prekoračenje dopuštene brzine vožnje i nekorištenje sigurnosnog pojasa, ključni rizični čimbenik za ozljede i smrtne ishode u prometnim nezgodama.
– Zato je važan prometni odgoj koji bi trebao naći svoje mjesto u programima osnovnih i srednjih škola, koji bi bio usklađen s kognitivnom, emocionalnim i psihosocijalnim razvojem djece i koji bi pomogao u razvoju sigurnosnih navika i vještina ponašanja u prometu. Međutim, sama ideja oblikovanja sigurnog i odgovornog ponašanja te izbjegavanja rizika može se primijeniti i na druga područja, ne samo na promet. Neka od tih područja su: briga o zdravlju, prehrani i fizičkoj aktivnosti, učenje socijalnih vještina, prepoznavanje rizika u području međuljudskih odnosa, prepoznavanje diskriminacijskih stavova i ponašanja, načini rješavanja problema i odlučivanja... – ističe naša sugovornica. Goran Husinec smatra da trenutačno vrlo slabo stojimo s prometnom edukacijom u školama, da bi djecu trebalo barem jedan sat tjedno tijekom cijelog školovanja educirati o prometu, ovisno o uzrastu: one male učiti kako hodati cestom, a one veće kako voziti romobil, bicikl, automobil... "Iz svakog školskog predmeta greška se može ispraviti, samo iz prometa ne jer se tu gine u jednoj sekundi. Dovoljna je samo jedna sekunda i nedostatak prometnog obrazovanja da dijete pogine ili ostane trajni invalid. Moramo napraviti dobar program prometnog obrazovanja te djecu od vrtića prometno obrazovati. Stanje u prometu odraz je stanja u društvu", odlučan je Husinec. Ljiljana Mikuš, pak, smatra da je za svaku zajednicu važno da pozitivni stavovi prema vožnji i ponašanju u prometu budu sustavno poticani i usvajani od najranije dobi, tijekom školovanja, do stjecanja vozačke vještine u autoškoli, ali i kasnije.
– Prometna edukacija u školama važan je dio tih nastojanja. Trebalo bi educirati i roditelje, nastavnike i ravnatelje u školama, kako bi mogli djeci prenijeti znanja o sigurnom i odgovornom ponašanju u prometu. Sigurnost i podrška koju djeci daju roditelji, članovi obitelji, nastavnici, stručnjaci i sve druge odrasle osobe koje o njima brinu, ključan su čimbenik njihove kasnije životne otpornosti i zrelosti, odnosno mentalnog zdravlja. Izuzetno važan doprinos mogu dati i autoškole, na način da uvedu 1 ili 2 sata edukacije o prometnoj sigurnosti za buduće vozače – smatra Lj. Mikuš. U sklopu Nacionalnog plana sigurnosti cestovnog prometa, Ministarstvo unutarnjih poslova i Hrvatsko psihološko društvo trenutačno provode projekt "Što moram znati o svijetu vožnje?" za učenike trećih razreda srednjih škola u Međimurskoj županiji. Ciljevi i očekivanja od projekta odnose se na poboljšanje uočavanja sigurnosnih rizika u vožnji i osvještavanje mogućih opasnosti u prometu, stjecanje sigurnosnih navika, podizanje razine tolerancije... Hvale je to vrijedan projekt, valjalo bi ga proširiti i na druge županije, a pogledamo li što rade naprednije europske zemlje, vidimo da je prometna edukacija u školama zauzela konkretan položaj. Skandinavske države prednjače s prometnom edukacijom još u predškolskoj dobi. U tom smjeru ide još jedan hrvatski projekt, zasad u začecima, koji se odnosi na prometnu edukaciju predškolaca – kroz prometne radionice za djecu – te na savjetovanje roditelja putem društvenih mreža. Dio projekta Prometna abeceda je i prometna bojanka s radnim zadacima prilagođenim djeci predškolske dobi, koja bi idući tjedan trebala ugledati svjetlo dana.
