Naslovnica Zagreb ZG Život

Dok mi viski nismo ni liznuli, Orson Welles je slistio butelju graševine

Corso je obično bio pun filmaša, u Kavkazu su se okupljali glumci.
13. ožujka 2018. u 23:00 1 komentara 596 prikaza
corso
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Corso je kavana na uglu Gundulićeve i Ilice. Po pričanju znam da se u njoj nalazio televizijski prijamnik, jedan od rijetkih u Zagrebu 1956., kada je započela s emitiranjem zagrebačka televizija. To je bila tipična kavana: kava, čaj, razna alkoholna pića, novine. A nekoliko godina poslije, u kavani Corso moglo se i jesti tijekom dana. Neka jela su se pripremala pred gostima, na otvorenom... Kasnije je ta kavana preuređna u neke separee.

ZAGREBAČKE PRIČE Kako se Jovica Paliković Renaultom spustio niz štenge na Dolcu

U Corso su dolazili filmaši. Filmski kritičar i teoretičar Vladimir Vladek Vuković imao je svoj stol za kojim su smjeli sjediti mlađi filmaši. Okupljali su se Branko Ivanda, Zoran Tadić, Tomislav Kurelec, Ante Peterlić, Petar Krelja, mladi Nenad Polimac...

Spisateljski trio Tahir Mujčić, Boris Senker i Nino Škrabe napisali su “Kavanu Torso”. Praizvedena je u Pečuhu, a igrana je i u zagrebačkom Studentskom centru. Napisana je u znak protesta zbog zatvaranja kavane Corso, čini mi se 1978. godine.

Svaki je separe nazvan po nekom književniku. Bilo je lijepo, ali izgubio se šarm

Kazališnu kavanu pamtim po običnim drvenim stolcima, pofarbanom tamnom podu i šanku. U Kavkaz su dolazili glumci, studenti glume, profesori, navraćali su i neki profesori s Pravnog fakulteta, dolazili su gledatelji poslije predstava, solidno se pilo... Onda je jednoga dana Kavkaz preuređen, separiran, odnosno napravljeni su separei. Svaki od njih imao je naziv po nekom književniku. U separeu je bila slika tog književnika, podaci o piscu i nekoliko njegovih stihova, ako je bio pjesnik, ili neka misao iz knjige. To je bilo vrlo lijepo uređeno.

ZAGREBAČKE PRIČE Utišali smo Bogdana pa je svoju najmiliju za stoti rođendan zapjevao Tadija

Moji kolege Zvonko Zmazek, Dobroslav Silobrčić, Miljenko Jelača, Josip Jemeršić i ja smo na dan otvorenja preuređenog Kavkaza radili uživo trosatnu emisiju Radio Zagreba “Taksi za Babilon”. Ali, znate što se dogodilo? Lijepo uređena kavana izgubila je svoj kavanski šarm. I više nije bila ono što je nekad bila, pa je izgubila podosta starih posjetitelja. Onda je opet obnovljena. Sada, dok ovo pišem, Kavkaz je zatvoren.

S Gustavom Krklecom u Palaceu, Oto Reisinger i društvo u Dubrovniku

Kavana se nalazila i na posljednjem katu nebodera u Ilici. Sjećam se unutrašnjosti s oslikanim zidovima Ede Murtića. A i hotel Palace na Zrinjevcu imao je malu kavanu. Zapravo, to je bila kavana za goste hotela, ali su se ondje okupljali i drugi. Meni je bila čast da sam se jedno vrijeme u toj kavani sastajao s uvaženim piscem Gustavom Krklecom. U tom je društvu bio i sjajni glazbenik Boško Petrović, džezist svjetskoga značaja.

E, da, kako vrijeme prolazi. Tada sam intervjuirao Gustava Krkleca na ovu istu temu, zagrebačke kavane, a sada ja o tome pišem. Krklec je govorio o onim prijašnjim zagrebačkim kavanama kojih se sjećao iz svoje mladosti.

Zagreb Zagrebačke priče Od kafića do kafića i po kmici znam, gde krletka treba tića, Đukica je tam

U Palaceu smo Silobrčić, Zmazek i ja razgovarali s Orsonom Wellesom. Svaki od nas naručio je viski, a Welles butelju Kutjevačke graševine. Od uzbuđenja pred Wellesom mi nismo ni liznuli piće, a gospodin Orson je slistio butelju i naručio novu. Evo, nakon nekoliko desetljeća još jednom zahvaljujemo Nini Palinkaš, sestri Olje Palinkaš, životne Wellesove družice, što nam je omogućila susret s tim velikim filmskim umjetnikom.

Sada sam koji put u Maloj kavani na Trgu u kojoj čekam suprugu da dođe s Dolca.

Čuvena je bila Dubrovnik kavana na Trgu bana Jelačića. Preuređivala se često, ali su gosti ostajali isti. Primjerice, karikaturist Oto Reisinger, sve dok je bio u fizičkoj kondiciji, bio je u Dubrovnik kavani u društvu svojih desetak prijatelja.

Posebno ističem Malu kavanu pokojnog Zvonimira Milčeca u Jurišićevoj. Ta je kavana imala poseban štih, rekao bih autorski Milčecov rukopis. Milčecova omiljena tema bile su kavane o kojima je pisao.

Nema više ni Moke ispod Nebodera ni Junferice u Teslinoj

A gotovo svako ljeto sam u Dubrovniku. Nekada kada sam dolazio u Dubrovnik nije mi padalo na pamet da idem u kavanu, a sada sam oko podneva samo u Gradskoj jer s njene tarace sve vidim i drugi vide mene. Pa onda porazgovaram s gosparom Mišom Martinovićem, a navrate i drugi: Đelo Jusić, Ibrica, Jagoda Buić... pa novodubrovčani Davor Štern, Tomić... No, nema više one intimne atmosfere s glumcima, nema Marka Breškovića, sada su ispred kavane tisuće gostiju s kruzera, koji u pravilu ne piju više dubrovačku ukuhanu, već više koriste kavanske toalete.

ljudi zagrebačke priče Nije bilo mobitela, imali smo zvižduk. I svaka klapa svoj tajni znak

Kada su kavane o kojima pišem postojale u Zagrebu, ja tada još nisam bio zreo za njih, a kada sam došao u godine, kada bi mi odgovaralo da idem u kavane, u njima više nema onog ugođaja prema stihu starogradske pjesme “i tebe sam sit, kafano”.

Naime, ja sam nekada više visio po kafićima kao što su Moka ispod Nebodera i Junferica u Teslinoj (nema više ni jedne ni druge), u birtijama kao što su Goranin, Mali Gavran na uglu Kurelčeve i Ilice, Parlament (tako smo zvali pajzl u Palmatićevoj), Daščara u Starovlaškoj, Pejton u Šubićevoj, kod Perke u Petrinjskoj...

Često sam puta bio i u Splendidu (jer iznad Splende je bilo društvo Goran Kovačić), pa u Purgeru u Petrinjskoj itd.

Drago Britvić je napisao sjajnu pjesmu “Umiru stare kavane”, koju pjeva Vera Svoboda:

To umiru stare kavane,

To život im zidove ruši.

I gdje ćemo popiti dane

Kad postane tijesno u duši.

Iako drugarice i drugovi, u gradsku su kavanu dolazile gospođe i gospoda

Mala kavana. Treperenje sunca

I stol u kutu za dvoje –

Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,

Drago, jedino moje?!

Stihovima Dobriše Cesarića “Mala kavana”, koje je uglazbio Hrvoje Hegedušić, počinju pričice o zagrebačkim kavanama. Gradska je najpoznatija. I duge je povijesti koja bi nas predaleko odvela. Imala je razne nazive, primjerice “K vječnom svjetlu”. Današnja je Gradska kavana otvorena 1930. Najpoznatija je bečka (a iz Beča nam stižu kavane) uzrečica “ne kod kuće, a ipak doma”.

konjak zagrebačke priče Kad piće nudi netko tko ima beriva kao Krleža, bira se francuski konjak

Prvi sam put ušao u Gradsku kavanu šezdesete godine (dakako, prošlog stoljeća). Od tada je nekoliko puta renovirana. Sada se zove kavana Johann Franck, po njemačkom trgovcu koji je prije 120 godina u Zagrebu osnovao kompaniju Franck. U Gradskoj se kavani živjelo prijepodne, popodne i uvečer. Prijepodne su ondje dolazili odrasliji ljudi, obično su se dogovarali sastanci prijatelja i poslovni susreti. Točno se znalo tko sjedi za kojim stolom i to su poštovali i gosti i konobari. Jest da je to bilo vrijeme socijalizma, ali u kavanu su, premda drugarice i drugovi, dolazile gospođe i gospoda, reklo bi se viša srednja klasa. Pila se turska kava, čajevi, bili su na stolovima brioši, keksi...

Dolazili su samci. Mnogi od njih čitali su dnevne novine koje su bile na stolovima, na onim drvenim držačima za novine. U večernjim je satima ispod kavane radio Gradski podrum. No, to je posebna tema. Subotom i nedjeljom navečer, pak, u kavani su se održavale plesne večeri. Da, u toj Gradskoj kavani čekale su se Nove godine, slavio se Dan žena, priređivane su razne priredbe i zabave veterinara, liječnika, šumara... Mnoge sam i ja vodio. Snimane su i neke emisije. Kolega Tonko Jović, primjerice, snimao je seriju televizijskih emisija “U dobrom društvu”.

mikrofon zagrebačke priče Kuntarić je za pobjedu na prvom Zagrebfestu saznao u rovu kod Trsta

Pamtim i Kavanu Medulić, na uglu Medulićeve i Ilice. Danju su u nju zalazili građani različitih zanimanja. Bilo je slikara jer je Likovna akademija bila nekoliko ulica dalje. U “Meduliću” sam, između ostalih, vidio profesora, likovnog teoretičara i putopisca Matka Peića, sjajnog profesora i slikara Marina Tartagliu i niz drugih umjetnika, tada još studenata. U večernjim je satima sedamdesetih “Medulić” pretvoren u restoran – kazalište.

Ondje je Fadil Hadžić osnovao kazalište Jazavac, koje se kasnije preselilo u Ilicu, na mjesto Varijetea, a poslije devedesete preimenovano je u Kerempuh. Netko je duhovito komentirao da se “Jazavac” sakrio u “Kerempuh”. Tko zna, možda ga je baš sakrio Duško Ljuština koji je ovih dana otišao u mirovinu nakon 35 godina uspješnog rukovođenja “Kerempuhom”. Kada je u “Meduliću” otvoren Jazavac, zidove kavane na svoj je osebujan način oslikao Zlatko Bourek. Koliko sam nakon preuređenja kavane u prodavaonicu kriomice uspio vidjeti, nema tih koloriranih crteža na zidovima? Ima li ih Bourek u skicama? Eto, to ga nikada nisam pitao.

ljubav zagrebačke priče Nekada je za prvi rendes trebao uvod dug kao 'Rat i mir' Franjo Tuđman Zagrebačke priče Kako me je predsjednik Tuđman natjerao da ispričam vic o njemu! vanil-kiflice Zagrebačke priče Tetec mi je pričao o Giti, gdje su se jele vanil-kiflice i najbolja čokolada s rižom