Klišej kiše
Ja sam, nazvao bih to tako, nekakva srednja generacija. Poznavao sam nešto starije od sebe, a i nešto mlađe, naravno, i vršnjake.
Pa sam tako poznavao i pjesnika Josipa Severa, koji je boravio ne samo u gostionici Gavran, službeno Goranin u Jurišićevoj, čini mi se broj 6 ili 8, već i u Kini i govorio kineski. Josip Sever, pjesnik, prevoditelj, šarmantni intelektualac.
Dopuštam si i jedan intimni podatak. Voljeli su se književnica Sunčana Škrinjarić i Josip Sever. Gospođa Škrinjarić, višestruka dobitnica nagrade Grigor Vitez, majka je književnice Sanje Pilić.
Severa sam intervjuirao u radijskim i televizijskim emisijama. Bio je on poseban čovjek, sjajan pjesnik. On je ustajao na spomen Mao Ce Tunga, ali također je ustajao kada je govorio svoje stihove ili stihove drugih pjesnika.
Sjećam se, rekao je, kada se govore stihovi, to je svečani čin i treba stajati. Poezija se ne smije govoriti sjedeći. Od tada i ja govorim poeziju stojeći i uvijek se sjetim Jože. Pročitajte i vi, molim vas, stojeći, na glas njegovu pjesmu Klišej kiše:
s trga od sata
niz prašku i vlašku
išla je kiša
ko limena glazba.
meni se čula
ko suzvučje miševa
il sjenka dima
preko lišaja.
il šuplje vrijeme
kroz praaazan prostor
koje se laže
i poništava.
Bračni život
Na uglu Ilice i Kačićeve ulice u onoj lijepoj staroj ljekarni slušam razgovor ljudi koji stoje u redu za lijekove.
– Ja sam 37 godina u braku – kaže muškarac.
– A ja sam bome 39 godina – veli žena.
– Znate da bi brak trebalo sklapati na određeno vrijeme – glasno primjećuje jedan kupac i uzima neko sredstvo za umirenje.
– A još bi bilo bolje kada bi to bio ugovor o djelu – javlja se onaj prvi i obraća se meni:
– Što vi kažete?
Na brzinu sam se sjetio vica i ispričao ga prisutnima.
Sin pita oca:
– Je li istina da u nekim dijelovima Afrike muškarac ne upozna ženu sve dok se njome ne oženi? A otac odgovara:
– Tako ti je, sine moj, u svim zemljama.
“Televiziju smatram veoma obrazovnom. Svaki put kad netko upali televizor, ja odem u drugu sobu i čitam knjigu.”
Groucho Marx
Čaj od lipe
Moj tetak, zvao sam ga tetec, Franjo Tušek, bio je izučeni medičar, svjećar i licitar. Auuu, kako je znao raditi medicu i gvirc, pa medenjake… Učio je to u Samoboru prije onog Drugog rata.
Znao je puno zagrebačkih priča i kojekakvih domaćih popevki.
Pričao mi je tako da se klozetfrau koja je radila u javnom WC na zagrebačkom glavnom Trgu, zapravo dolje ispod Trga, loše osjećala i otišla je liječniku. Liječnik joj je savjetovao da mora biti na svježem zraku. Klozetfrau je to rekla svojim nadležnima, koji su je onda premjestili u WC na Britanski trg, koji je bio na otvorenom.
Pričao sam neki dan kako mi je žao što nema nekih kavana i restorana koje ja pamtim. Dodajem popisu Dingač u Masarykovoj i Dverce u Ilici.
Sjećam se da mi je tetec pričao o kavani Gita, koja je bila na vuglecu Preradovićeve i Varšavske. Mislim da više nema živih koji se sjećaju Gite. Tamo se pio čaj i jele vanil-kiflice. Nigdje u Zagrebu pred rat nisi mogao dobiti takvu rižu s čokoladom kao u Giti.
No iz prošlosti idemo u sadašnjost.
Došao Ivan u jedan zagrebački kafić.
– Molim vas – upita Ivan – imate li čaj od lipe?
– Nemamo, gospodine, najjeftiniji je čaj pet kuna.
Pogledajte i galeriju: Osamdesete u Zagrebu
