Sava je samo u prolazu
Često u posljednje vrijeme hodam savskim nasipom. I gledam Savu, tu rijeku, tu vodu koja dolazi iz susjedne Slovenije i juri prema susjednoj Srbiji.
U Sloveniji je bila još mala i nevina.
Zna li ta mala Slovenka na privremenom radu u Hrvatskoj da će je ondje dočekati onaj Dunav, koji ima međunarodno austrougarsko, a i bugarsko iskustvo, da će je zagrliti i da će zajedno s njime skončati u Crnom moru. Sigurno ona zna da je čeka crna sudbina, zato i ne mari za sebe, dosta je mutna i prljava, a ni mi je ne pazimo, ne uređujemo i ne čistimo. Nekada je veća, nekada manja… Najšira je bila 1964., sve do Savske ceste.
Inače, Sava je ovdje samo u prolazu. Ne zaustavlja se ni na granici.
Rijekama, bez obzira na to kakve su i kamo putuju, ne trebaju ni vize ni putovnice.
Jeste li i vi slušali te rečenice?
Strašno mi je u mladosti išla na živce rečenica starijih, pogotovo mojih roditelja: “Dobro, dobro. Vidjet ćeš ti kad dođeš u naše godine.” Jeste li i vi to slušali? Nažalost, sada ih više nema pa im ne mogu reći da su bili u pravu.
I ona druga me je nervirala, a i ta je bila istinita: “Kad odrasteš, kazat će ti se samo!”
A i ona treća mi još zvoni u ušima i ostvaruje se: “Sve će to tebi vratiti tvoja djeca.”
Znajući na kakav bi prijam naišle te rečenice, zasad još nijednu nisam rekao svojoj kćeri.
Vidjet će ona kada dođe u moje godine!
Milovo sam garave i plave
Velike sam razgovore za radio i na javnim tribinama vodio s Dragutinom Tadijanovićem. Posljednji je bio Doručak s autorom na Sajmu knjiga u Puli. Tada je uvaženi Tadijanović bio u stotoj godini.
Na takozvanoj slavonskoj turneji 1976. intervjuirao sam književnike Dragutina Tadijanovića i Juru Kaštelana, slikara Otona Glihu i tada mladog političara Vladimira Pezu. U to je vrijeme Tadija imao 70 godina, Jure Kaštelan 50.
– Poštovani druže Tadijanoviću, što vama znači Tadeon? – upitao sam ga u Slavonskom Brodu.
– Tadeon, Tadeon? – zamislio se Tadija. – Šiljak, pa vi ste mene stvarno iznenadili. To je bio moj prvi pseudonim…
Prije sljedećeg nastupa u Vinkovcima Tadijanović mi je rekao da ga pitam opet ono isto, pa sam ga pitao.
– Poštovani druže Tadijanoviću, što vama znači Tadeon?
– Tadeon? Tadeon? Pa Šiljak, vi ste mene stvarno iznenadili…
I tako sam ja svake sljedeće večeri u drugom mjestu po njegovoj želji ponavljao isto pitanje, a moj dragi Tadija svaki se put iznenađivao.
A poslije nastupa gostoljubivi domaćini Slavonci priredili su nam prave fešte pa smo zapjevali i najmiliju Tadijinu koju znamo kao “Zbog tebe sam tarabe preskako”. To je pjesma pisca Josipa Kozarca koju je uglazbio Ivo Tijardović. Naslov je “Milovo sam”.
Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe – to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.
U početku sam napisao da je uvaženi Tadijanović bio gost na tribini “Doručak s autorom” koju sam 16 godina vodio na Sajmu knjiga u Puli. Na kraju razgovora čestitao sam mu okrugli rođendan. Svi su ustali i pljeskali, a s CD-a je emitirana pjesma koju sam spomenuo.
– Tko ovo pjeva? – upitao me Tadijanović.
– Zvonko Bogdan.
– Ma, ja bolje pjevam.
Utišali smo Bogdana, Tadija je zapjevao. Zaista, glas mu je bio vrlo dobar. Za stogodišnjaka odličan! Pljesak je bio još jači.
Dragutin Tadijanović i njegova supruga Jela, poznata iz pjesme u kojoj joj nosi torbu u školu, stanovali su u Gajevoj ulici. Nakon njene smrti Tadijanović je još nekoliko godina živio u Gajevoj, a onda u Domu za umirovljenike na Peščenici, u nekadašnjem samačkom hotelu Park. Redovito ga je posjećivala glumica Nada Subotić. Nažalost, ni nje više nema. Pričala mi je da je Tadija volio da mu recitira pjesme. Naravno, uglavnom njegove.
