Kod Koke preko krova, a nismo baš više bili djeca
Milovan Kovačević Koko stanovao je na uglu Petrinjske i Mrazovićeve, Petrinjska 47, a ja sam tada stanovao u Andrilovečkoj ulici na Ferenčici.
Šezdesetih godina nije bilo dana da nismo bili zajedno. Nije bilo mobitela, imali smo svoj zvižduk. O zvižducima je pisao pokojni kolega novinar Zvonimir Milčec u svojoj knjizi “Zvižduk s Bukovca”.
Svaka je klapa u to vrijeme imala svoje zvučne znakove prepoznavanja. Naš je bio “Vratija se Šime”.
Poslije Andrilovečke ulice, nakon nekoliko godina, stanovao sam u Petrinjskoj 45, treći kat, kuća odmah do Kokine. On je bio na zadnjem katu. Tu je zgradu na uglu Petrinjske i Mrazovićeve projektirao njegov otac.
Logično bi bilo da smo se posjećivali tako da se spustimo u prizemlje, pa odemo u susjedni haustor, pa se popnemo, ali ne. Mi smo jedan drugome išli preko krovova i balkona, a nismo baš više bili djeca.
U tom su društvu bili i Anđelko Kovačić i Marinko Colnago. Oni su stanovali kod Koke. Anđelko Kovačić je radio na Zagrebačkoj televiziji. Njegova sestra poznata je i vrsna glumica Veronika, djevojački Kovačić, a njezin je suprug bio kazališni redatelj Tomislav Durbešić, koji je u svojoj 72. godini umro u Parizu.
Marinko Colnago je glazbenik, dugogodišnji basist Novih fosila.
Bilo je to dobro društvo oko kojeg su se okupljali i drugi, u to vrijeme mladi, talentirani, perspektivni glazbenici, slikari, glumci, novinari…
Razbili su plinske svjetiljke i poskakali u podrume
Klape ulične, kvartovske. Znale su se te klape međusobno i potući. Bile su to, rekao bih, pitome tučnjave, pogotovo u odnosu na današnje.
Velerovci su bili oni oko Velerova vrta, Mrazovićanci, dečki iz Mrazovićeve i malo Petrinjske, i Zrinjevčani, dečki sa Zrinjevca, sa sadašnjega Zelenog vala. Danima su se dogovarali Velerovci i Zrinjevčani kako će prebiti Mrazovičance. Jedne su večeri, oko devet sati, ne znam koje je to bilo doba godine, ali bio je već velik mrak, Velerovci krenuli iz Palmotićeve, a Zrinjevčani s druge strane, iz Petrinjske.
Za vas koji ne znate: s jedne strane Mrazovićeve je Palmotićeva, a s druge Petrinjska. Ponavljam kako bi vam situacija bila jasnija.
Mrazovičanci su, dakle, bili zatvoreni i s jedne i druge strane. Ali, špijunaža je radila, Mrazovičanci su saznali za podmukli plan. Pa su se pripremili.
Dakle, kada su Velerovci krenuli s jedne strane ulice, a Zrinjevčani s druge, Mrazovičanci su razbili plinske svjetiljke koje su osvjetljavale Mrazovićevu (da, tada su još bile plinske svjetiljke); prethodno su otvorili podrumske prozore. I u mraku su opkoljeni Mrazovičanci poskakali u podrume. Došlo je do sukoba. U mraku, misleći da mlate Mrazovičance, Velerovci i Zrinjevčani su se međusobno potukli. U usporedbi s današnjim brutalnim obračunima, nekada su to bile nježne tučnjave. Ako je netko imao bokser, to je već bilo ozbiljno naoružanje.
No, mirenje susjeda bilo je već sljedećih dana u susjednom “Purgeru”.
U gostionicu, ne restoran, baš u gostionicu “Purger”, Petrinjska 33, dolazio sam dok za nju, neka mi oproste, nisu znali ni Rene Bakalović (čini mi se da se još tada nije ni rodio), a ni uvaženi pisac i gastronom Veljko Barbieri.
Doduše, ne dolazim u “Purger” od 1932., kada je otvoren, ali od šezdesetih godina puno sam popodneva proveo u dvorišnoj strani gostionice, gdje smo, podrazumijeva se kao dečki, pili i kartali na kašetama piva, okruženi sklepanim šupama i pripremljenim drvima za roštilj.
Najbolje je tko plaća tu puricu z mlincima
I još jedna zagrebačka priča. Iz donjeg grada idemo pod Sljeme.
Osamdesetih godina, dok su još bili idilični i bratski odnosi između Srbije i Hrvatske, u Zagrebu je gostovalo jedno beogradsko kazalište. Ne sjećam se više je li to bio Atelje ili Jugodrp (Jugoslavensko dramsko pozorište).
To mi je ispričao Antun Tonči Nalis, koji se volio družiti s nama mlađima. Nalis je bio odličan glumac, sjajan komičar, iako je u društvu bio zabavniji i zanimljiviji. Snimio je oko 150 filmova (“Jubilej gospodina Ikla”, “Plavi 9”, “H-8...”, “Martin u oblacima” i dr.), nagrađen je Zlatnom Arenom u Puli za ulogu u filmu “Pogledu u zjenicu sunca”...
Nakon predstave beogradskog kazališta, organizatori iz Gradske skupštine Zagreba pozvali su beogradske glumce i nekoliko njihovih zagrebačkih kolega na večeru kod “Bare Puntijarove” ispod (jezično ispravnije: na obroncima) Sljemena.
Beograđani su govorili kako im je dosta njihova roštilja, dimljenih vešalica, pohovanih telećih nogica, teleće glave u škembetu… Ne zna se, vele, što je bolje ovdje u ovom restoranu u Zagrebu: ajgemahtes, purica z mlincima, sir s vrhnjem ili domaća gibanica?
– A znate što je najbolje? – upitao je glumac, moj dobri i, moram to kazati, štedljivi Tonči Nalis. I po običaju nastavio:
– Najbolje je što zajedno jedu i piju četnici i ustaše, a sve skupa plaćaju komunisti!
Pogledajte i galeriju: 5 zelenih oaza u Zagrebu za bijeg od svakodnevnice
Mi iz -Dizala _ u Vlaskoj isto smo imali "svoje" fuckanje kad nam je Tica (pozdrav ) dosel na zgradu samo je zafuckal i odmah smo se sakupili. Bilo je super najveci fakin je bil Vimpi pravi purgercina.