Naslovnica Zagreb ZG Vijesti

Od kafića do kafića i po kmici znam, gde krletka treba tića, Đukica je tam

Gospon doktor, ljubim ruke! To je bio uobičajeni pozdrav prosjaka braće Lojzek. Oni su sve oslovljavali s ‘gospon doktor’.
21. veljače 2018. u 06:35 2 komentara 794 prikaza
Zagreb
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

U kotlovnici kina Europa živio je gospodin prosjak Mihael Erdec

Živjeli su i žive u ovom našem Zagrebu ljudi koji su neobičan začin grada. Bez njih bi grad bio siromašniji. Oni se svojim ponašanjem, dojmom, odijevanjem, načinom života (ne) razlikuju od drugih: isti su, ali posebni.

vanil-kiflice Zagrebačke priče Tetec mi je pričao o Giti, gdje su se jele vanil-kiflice i najbolja čokolada s rižom

Neke nerviraju, neki ih ne zamjećuju, a meni su simpatični baš zato što su takvi. U sadašnjem kinu Europa (bolje reći u kotlovnici) živio (stanovao) je prosjak i klošar Mihael Erdec. Neki kažu da se tako zvao. Nakon što je navodno nastupao u cirkusima i varijeteima kao akrobat, ozlijedio se i više nije mogao nastupati. Bio je fanatično zaljubljen u prvu Miss Jugoslavije i Miss Europe Šteficu Vidačić. Ta je ljubav bila, naravno, jednosmjerna cesta. Mihaelu su pomagali da preživi susjedi i prolaznici. A završio je šezdesetih godina u ubožnici u Selskoj ulici u Zagrebu.

Svaki put na Cvjetnom placu bio bi pozdravljen: Gospon doktor, ljubim ruke!

To je bio uobičajeni pozdrav prosjaka braće Lojzek. Oni su sve oslovljavali s “gospon doktor”.

Nakon pozdrava uslijedila su dva pitanja: Imate li nekih važnih operacija danas? A imate li nešto sitnoga za mene?

Oni su to dosta glasno govorili. Inače su imali široke hlače, koje su navlačili iznad svojih relativno povećih trbuha.

Evo još dvojice sugrađana koji će ostati u memoriji Zagreba.

Oni nisu prosjaci. I jedan i drugi su glazbom zarađivali za svoj skromni život.

Svirali su u gostionicama, na ulicama grada, u Oktogonu, i u haustorima...

Gospon Drageca više nema, ali je Đukica još i te kako živahan.

Dragec je svirao citru, navodno austrijsku. (Žičani instrument, žice su se trzale prstima ili trzalicom na palcu. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, zahvaljujući kulturnom utjecaju Beča, citra je bila vrlo popularno kućno glazbalo u Zagrebu.)

Dragec je svirao polke, valcere, pjesme Prodavačica ljubičica, Moj Zagreb tak imam te rad, a glanc numera mu je bila Treći čovjek.

Pod rukom je nosio citru zamotanu u ceradu, na glavi je imao filcani stari šešir, a kada je padala kiša, onda bi namještao svoju citru ispod šešira da citra ne pokisne. Nije Dragec bio veliki svirač ni pjevač, ali je uveseljavao ljude.

Kako su godine prolazile, bio je sve stariji i pogrbljeniji, pa je u drugoj ruci nosio štap.

Kasno u večer vraćao se u stan. Čini mi se da je u posljednje vrijeme živio u Velikoj Gorici.

Na magnetofonu imam zabilježene neke njegove riječi i pjesme.

Bio mi je zaista drag čovjek. Zanimljivo, nikada nisam znao njegovo prezime.

Franjo Tuđman Zagrebačke priče Kako me je predsjednik Tuđman natjerao da ispričam vic o njemu!

Arsen Dedić je u društvu često oponašao Drageca pjevajući jednu njegovu omiljenu pjesmu, pomalo sam zaboravio, ali po prilici ...

O, slatka mala Marion,

dođi mi u avion.

Jer će ovaj mali aparat

Stvorit radost srcu mom i tvom.

Slatka mala Marion

Sjedni mi u avion

Uživat ćeš slast i čar

Kad u zrak te digne avijatičar!

O uličnom pjevaču Đukici mogao bi se snimiti film

Sjećate se pjevača Đukice, također s gitarom u ruci, uvijek lijepo natapiranog. Pisalo je negdje da je dobio stan i bicikl od Grada i da se za to posebno zauzeo gradonačelnik Milan Bandić, koji je Đukicu upoznao u Zlatnom kokotu u Tomićevoj ulici, gdje je Đukica svirao, a tamo se tada hranio mladi student Bandić. Gradonačelnik Milan Bandić darovao mu je 2006. godine bicikl. Đukicu smo znali angažirati u nekim radijskim i televizijskim emisijama.

Nije volio da ga nazivaju uličnim pjevačem, već barskim, jer da on sa svojim profinjenim glasom ne može pjevati “tamo di tramvaji voze, di ljudi pljuckaju i di se dereju”.

Njegovo je prezime Puček.

On je rodom iz Varaždina, živio je u Parizu.

Đukica je bio fin i pristojan čovjek, ali neki nisu bili takvi prema njemu.

Neki su ga i fizički napadali, a neki su pjevali i plakali s njim.

ljubav zagrebačke priče Nekada je za prvi rendes trebao uvod dug kao 'Rat i mir'

Đuka je dobio i Medalju grada Zagreba. Nekoliko godina nema natapiranu frizuru, već pravu mušku.

Rekao mi je, da više nije Đukica, već Đuka. Sada sam već u godinama kada bi bilo smiješno da se zovem Đukica.

Sreo sam gospođu Halidu na Sajmu starina na Britancu, koja godinama ima frizerski salon u Frankopanskoj ulici u Zagebu. Kaže da je Đukici svaki put radila frizuru zabadava.

Srela je Đukicu. A on ju je zabrinuto upitao:

Halida, a kamo ću ja ići na frizuru kada vi umrete?

Ovu kratku priču o Đukici (a mislim da bi se o njemu mogao snimiti dokumentarni film) završavam jednom pjesmom koju je on pjevao, ispričavam se, ali ne znam autore teksta ni melodije:

Toga filma ne bu v kinu, vrti se nazaj,

Rodil sam se u Varaždinu, dečki je pa kaj.

Človek lehko skrene s puta, postal sem pevač
Zagrebačka hit veduta, drugo vse je trač.

Od kafića do kafića i po kmici znam,
Gde krletka treba tića, Đukica je tam.

Zagreb mi je vse kaj imam, moj prelepi grad,
I gitaru po njem štimam tak imam te rad.

Ak i dojde vrag po svoje, ak bi njega srel...
Pravi dečki se ne boje, dušu ne bu zel.

Dolčevita, hit frizura, friški lak i gel.
 Ak buš iskal trubadura, dojdem kak model.

5 zelenih oaza u Zagrebu za bijeg od svakodnevnice:

Zagreb
1 / 33
Život u velikom gradu kao što je Zagreb ima svojih prednosti i mana. Mnogima ponekad treba odmor i bijeg od užurbane svakodnevice, a odlično mjesto za to su parkovi i šume kojih u Zagrebu ne nedostaje.
vjenčanje zagrebačke priče Na vratima jednosobnog stana ima mjesta i za sedmo prezime mikrofon zagrebačke priče Kuntarić je za pobjedu na prvom Zagrebfestu saznao u rovu kod Trsta konjak zagrebačke priče Kad piće nudi netko tko ima beriva kao Krleža, bira se francuski konjak

Dvije kratke crtice o dva glazbena genija

Dvije bilješke o dva glazbena genija. Daleke 1978. godine vodio sam Festival šansona u Komediji. Gost večeri bio je Bulat Okudžava, pjesnik, romanopisac, scenarist, pjevač... Rođen je u Moskvi, umro u Parizu. Godine 1999. objavljena je marka s njegovim likom. Prijateljevao je s Arsenom Dedićem. Sjećam se da je na moje pitanje kako sklada, Okudžava odgovorio:

Ja jednostavno uzmem gitaru u ruke i pokušam otpjevati svoje stihove.

Pitam kolegu i prijatelja, pisca i glazbenika Matu Matišića:

– Sviraš, samicu, tamburicu, bisernicu, bas, gitaru…Kako si to naučio?.

– Ne znam.

– Jesi samouk?

– Ja sam uzeo nekoliko sati kod profesora Bubanovića, a zapravo sam samouk. Nisam nikada išao u muzičku školu. A kako sam naučio – ne znam. Ja to naprosto znam. Kad sam došao jednom profesoru gitare, on mi je rekao da sam ja sigurno negdje učio svirati gitaru, a nisam… Ja to, ponavljam, nekako znam, a ne znam kako ja to znam. Meni nije bio problem tehnika sviranja, već što se ti instrumenti različito štimaju i potrebno mi je vrijeme da se s jednog instrumenta prebacim na drugi, određena aklimatizacija.

Baš zato što nisam znao kako se sviraju pojedini instrumenti, pokušavao sam svoje neznanje pretvoriti u prednost, pa sam počeo svirati na svoj način. Ja samicu, na primjer, sviram prstima, kako nitko ne svira. I onda se dobije čudan zvuk kao da je to neki japanski instrument. A sada razmišljam kako napraviti samicu s tri vrata. Sve dok je glazba igra, otkrivamo njenu tajnu.     

VIP izdvaja za Vas